Preživjeli iz Logora 14 u Sjevernoj Koreji

Povezani članci

• Poljoprivrednici će u utorak protestovati ispred Federalnog parlamenta
• U prodaji zbirka poezije „Bijeli bor“ Igora Borozana
• Mostarske kiše granata
• Pramoderna, izložba Božidara Mandića u Zvonu
• Sindikat Narodnog pozorišta Mostar stupio u štrajk
• ZSF: Skupština Grada Zrenjanina ne sme pokrenuti inicijativu za promenu naziva grada samo zbog hirova nekoliko nacionalističkih organizacija

Shin Dong-Hyuk je rođen i živio dvadesettri prve godine života  u koncentracijskom sjevernokorejskom logoru. Bio je podvrgnut najgorim strahotama, od tortura do prinudnog gledanja egzekucije vlastite majke i brata, sve dok 2005. nije uspio pobjeći. U knjizi “Bjegunac iz logora 14” novinara dopisnika Washington Posta iz Tokyja Shin pripovijeda svoju nevjerojatnu sudbinu. 

Tridesetogodišnji  Shin Dong-Hyuk  pripada generaciji novog vođe Sjeverne Koreje, Kim long-una, koji je treći po redu član komunističke dinastije koja upravlja zemljom još od kraja II svjetskog rata. Ali svako poređenje se završava tu. Shin Dong-Hyuk  u ovoj azijskog diktaturi pripada kasti izopćenih, nasljednika političkih zatvorenika, koji svi odreda kleče u logorima. On je čak i rođen u jednom od njih, u Logoru broj 14, u središtu zemlje – pravom pravcatom gradu  sa više od 50 000 zatočenika, sa farmama, rudnicima i tvornicama. Njegove roditelje  su čuvari zatvora izabrali da ih vjenčaju, što je bio način da se ‘dobri elementi’ nagrade. 

Kad mu je bilo 14 godina Shin Dong-Hyuk je prisustvovao mnogim egzekucijama, između ostalih i vlastite majke i starijeg brata. Trebalo mu je dugo vremena da prizna da ih je on prokazao, onako kako su ga naučili zatvorski čuvari i njegov školski učitelj. Na kraju je uspio pobjeći iz tog pakla, jedan jedini je kome je to pošlo za rukom. Stigao je do Južne Koreje, nakon što je neko vrijeme boravio u Kini. Ovo izuzetno svjedočenje koje je zabilježio američki novinar Blaine Harden objavljeno je povodom stogodišnjece rođenja Kim Il-Sunga “vječnog predsjednika zemlje”.

François Bougon

Zatvor snimljen sa kineske granice 

Njegovo prvo sjećanje je egzekucija. Ide skupa sa majkom žitnim poljem uz rijeku Daedong, gdje su čuvari okupili više hiljada zatvorenika. Jako uzbuđen, dječarac se provuče između nogu odraslih u prvi red odakle vidi kako čuvari pakla vežu jednog čovjeka za banderu. Shin-In-guen ima 4 godine, premlad je  da bi razumio  govor koji je održan neposredno pred egzekuciju, ali tokom desetak godina usmrćivanja kojima je prisustvovao shvatiće smisao  informacija ispljunutih pred gomilom: zatvoreniku koji će biti usmrćen ponuđena je mogućnost ‘otkupa grijehova’ kroz rad, ali je odbio plemenitost sjevernokorejske vlade. 

Da bi se izbjeglo da osuđenik uvrijedi Državu, koja samo što mu nije oduzela život, dželati mu napune usta šljunkom i pokriju mu glavu kapuljačom. Za vrijeme te prve egzekucije Shin posmatra tri čuvara kako nišane i pucaju, svaki po tri puta. Detonacije tako uplaše dječaka da on padne nauznak, ali se pridigne na vrijeme da vidi kako čuvari odvezuju tijelo, malaksalo i prepuno mrlja krvi, zamotavaju ga u plahtu i postavljaju na kolica sa točkovima. 

U Logoru 14, zatvoru za političke neprijatelje Sjeverne Koreje, zabranjeno je okupljanje više od dva zatvorenika, osim u prigodama usmrćivanja, kada svi moraju biti prisutni. U radnim logorima javne egzekucije – i strah koje izazivaju – služe kao pedagoško očigledno sredstvo. 

Shinovi čuvari su njegovi nastavnici – i njegovi tvorci, jer su mu izabrali roditelje. Nauče ga da zatvorenici koji prekrše pravila logora zaslužuju smrt. Na obronku brda pored njegove škole postavili su natpis : “Sve prema pravilima i pravilniku”. Dječarac je upamtio  deset pravila, “deset zapovjedi”, kako ih je kasnije zvao. Još uvijek ih zna recitirati napamet. Prvo pravilo glasi: “Svaka osoba koja pokuša pobjeći odavde biće ubijena na licu mjesta”.

Deset godina nakon prve egzekucije koju je vidio, Shin se vraća na to isto mjesto. Ponovno je okupljen ogroman broj zatvorenika. Opet je zaboden kolac u zemlju i postavljaju vješala. Ovaj put Shin se približiva mjestu događaja sjedeći na zadnjem sjedištu vozila. Na rukama ima lisice, krpeni povez preko očiju. Njegov otac, također sa lisičinama i povezom, sjedi pored njega. Proveli su osam mjeseci u podzemnom zatvoru Logora 14. Da bi ih pustili iz podzemnog zatvora, morali su potpisati dokumente da nikada neće otkriti šta im se dešavalo pod zemljom. 

U ovom zatvoru čuvari su pokušali mučenjima iskamčiti priznanja od Shina i njegovog oca. Htjeli su sve do u detalj saznati o pokušaju bijega njegove majke i starijeg brata. Nakon što su mu potrgali odjeću, dželati su mu svezali ručne i nožne zglobove i objesili ga za kuku, a ispod njega su zapalili vatru. Shin se onesvijestio kad mu se koža počela cvrljiti. 

Ništa nije priznao. Nije imao šta priznati. Nikada nije želio izaći iz logora i nije sa majkom i bratom tajno kovao planove da pobjegnu. Vjeruje u ono što mu neki čuvari govore od rođenja: nikada neće uspjeti pobjeći, a svaku osobu koja pomisli na bijeg – mora prijaviti. Shin ni ne zamišlja život izvan logora, ni u snovima. 

Čuvari ga nisu naučili ono što zna svaki sjevernokorejski učenik: Amerikanci su ‘pokvarenjaci’, ‘kopilad’, smišljaju i podstiču mašineriju da zauzmu i ponize njegovu domovinu. Južna Koreja je ‘kurvetina’ svog američkog gospodara. A Sjeverna Koreja je za razliku od Južne, velika zemlja, hrabra i superiorno inteligentna, izaziva divljenje cijelog svijeta. On u suštini i ne zna da postoji Južna Koreja, kao uostalom ni Kina ni Sjedinjene Države. Za razliku od svojih zemljaka, on nije rastao pred slikom sveprisutnog “Voljenog Vođe”, kako su zvali Kim-Jong-ila. Nije vidio ni jednu jedinu sliku kipa oca Jong-ila, “Velikog lidera” Kim Il-sunga, utemeljitelja Sjeverne Koreje, koji je ostao vječni predsjednik, uprkos smrti 1994. Kad mu čuvar strga sa očiju povez, kad ugleda gomilu ljudi, Shin povjeruje da će ga usmrtiti. Ipak, ne stave mu šljunak u usta, skinu mu lisičine i postave ga u prvi red gomile. Njegov otac i on će gledati. 

Čuvari do vješala dovlače neku ženu srednjih godina, a mladića  zavežu za kolac. To su njegova majka i brat. 

Čuvar stavi omču oko vrata njegovoj majci. Ona pokušava uhvatiti pravac kuda  gleda njen mlađi sin. On skrene pogled. Kad se njeno tijelo prestane batrgati na konopcu, tri čuvara ispale svaki po tri metka  na Shinovog brata. Kad ih je vidio mrtve, Shinu lakne što nisu ubili njega. Bijesan je na majku i brata što su planirali bijeg. Nikome to neće priznati cijelih 15 godina, ali se osjeća odgovornim zbog njihove egzekucije. 

Devet godina nakon vješanja njegove majke, Shin se provuče između elektrificirane bodljikave žice i pobjegne trčeći po snijegu.  To je bilo 2. siječnja 2005. Prije njega niko rođen u sjevernokorejskom logoru nije uspio pobjeći. Onoliko koliko je poznato, Shin je jedini uspio. U trenutku bijega ima 23 godine i izvan logora ne poznaje nikoga. Mjesec dana pješači do Kine. Dvije godine poslije živi u Južnoj Koreji. Četiri godine poslije živi u Kaliforniji, postao je veleposlanik američkog pokreta za ljudska prava, LINK –LibertyinNorth Korea, Sloboda Sjevernoj Koreji. 

Sada se zove Shin Dong-hyuk. Kad je došao u Južnu Koreju promijenio je ime, da bi si pokušao stvoriti novi život slobodnog čovjeka. Lijep je čovjek, njegov pogled je živ, ali ispitivački. Stomatolog u Los Angelesu je imao mnogo šta popraviti na njegovim zubima, gnjilim zbog nedostatka higijene, ali uopćeno govoreći, on je dobrog zdravlja, iako mu je tijelo prepuno tragova mučenja u radnom logoru, čije postojanje Vlada Sjeverne Koreje i dan danas negira. 

Loša prehrana još od djetinjstva usporila je njegov razvoj. Nizak je i mršav – visok je 168 cm i težak 55 kg. Ruke su mu deformirane od teških radova iz vremena rasta. Na leđima ima ožiljke  mučenja vatrom, koža na trbuhu ima znakove kuke za koju je bio zakačen kad je visio iznad vatre, na zglobovima su tragovi poveza za koje su ga vješali glavom prema dole u samici. Nema gornjeg dijela jednog prsta  što su mu odsijekli  za kaznu, kad mu je ispala šivaća mašina na stepenicama hodnika u radionici za izradu konfencije u logoru. Podkoljenice su mu svom dužinom pune ožiljaka i tragova izgoretine od električne bodljikave žice – što ga nije uspjelo zadržati u Logoru 14.

Shin je skoro istih godina kao Kim-Jong-eun, treći sin djetinjeg lica Kim-Jong-ila, koji vrši funkciju vođe od smrti svog oca 2011. Suvremenici su, a predstavljaju antipode Sjeverne Koreje. Predstavljaju simbole privilegija i lišavanja, u društvu službeno bez društvenih klasa, ali gdje, u suštini, krv i rođenje određuju sve. Kim-Jong-eun je rođen kao komunistički princ, odgojen unutar zidova palače. Studirao u Švicarskoj pod lažnim imenom, nakon čega se vratio u domovinu, gdje je studirao na elitnom sveučilištu, noseći ime svog djeda.  Zahvaljujući svom porijeklu, on je iznad zakona. 2010. dobio je čin generala  sa četiri zvjezdice Armije sjevernokorejskog naroda, uprkos potpunom odsustvu bilo kakvog vojničkog iskustva na terenu. Za njega je u Sjevernoj Koreji sve moguće. Godinu dana kasnije, nakon smrti njegovog oca od posljedica srčanog udara, službeni mediji govore o “jednom drugom vođi kojeg je poslalo nebo”. Međutim, moguće je da će zemaljsku dikakturu morati podijeliti sa članovima svoje familije i vojnim vođama.

Shin, rođen kao rob, vaspitan iza bodljikave ograde, u školi je naučio samo čitati i računati. Budući da je njegova krv uprljana navodnim zločinima braće njegovog oca, ne štiti ga ni jedan zakon. sOn se mora stidjeti svoje izdajničke krvi, i da bi oprao svoju bestidnu dušu, mora teško raditi i povinovati se naredbama, i špijunirati i otkucavati sve članove svoje familije. Njemu se to tada čini – logično. Vanjski sustav mu ne otvora ni jedan jedini put. Karijera koju mu je država propisala rezervira mu samo prisilne radove i preranu smrt, prouzrokovanu bolestima i kroničnom glađu – sve bez optužnice, bez sudskog procesa, bez zamislivog apela na sudu i u najvećoj mogućoj tajnosti. 

Povijesti preživljavanja u koncentracijskom logoru generalno govoreći slijede jednu istu narativnu shemu: službe sigurnosti silom istrgnu pojedinca od familije koja ga voli i iz doma u kojem žive zajedno. Da bi preživio odriče se svih moralnih principa, zatomi svoja altruistička osjećanja i negira sam sebe kao civilizirano ljudsko biće. 

U jednoj od ovih pripovijesti, vjerojatno najpoznatijoj, u ‘Noći’ Nobelovca Elie Wiesela, trinaestogodišnji pripovjedač objašnjava svoje muke podsjećajući na normalan život koji je živio u svojoj familiji prije nego su vlakom deportirani u pravcu nekog nacističkog koncentracijskog logora smrti. Svakog je dana Elie Wiesel proučavao Talmud. Njegov otac, trgovac, bdio je nad svojim selom u Rumunjskoj. Njegov djeda je uvijek bio prisutan kad su slavili i obilježavali židovske praznike. Kada je cijela dječakova obitelj nestala u koncentracijskom logoru, našao se “sam, strašno sam u svijetu bez Boga, bez ljudi. Bez ljubavi ni samilosti”. 

Povijest Shinovog preživljavanja je drugačija. Majka ga je tukla,  morao se boriti protiv nje da bi se prehranio. Njegov otac, kojem je bilo dozvoljeno da samo pet puta godišnje spava sa majkom, ignorira ga.  Vlastiti brat mu je potpuni stranac.

U logoru ne može imati povjerenja ni u djecu koju sreće, jer oni međusobno muče jedni druge. Prije bilo čega drugog, čuvari su ga naučili da otkucava sve što se dešava među njima. 

Ljubav, samilost, obitelj – riječi su bez ikakvog smisla. Bog nije ni nestao ni mrtav. Za Shina nije nikada ni postojao. U predgovoru ‘Noći’ Elie Wiesel  piše da bi tinejdžer trebao otkriti smrti i bol tek u knjigama.

U Logoru 14 Shin ne zna da književnost uopće postoji. Vidi samo jednu jedinu knjigu: korejsku gramatiku u rukama jednog učitelja u uniformi, koji nosi revolver na boku i koji štapom, koji mu služi za pokazivanje na tabli, jednog dana ubije jednu djevojčicu u logoru. 

Za razliku od onih koji su preživjeli koncentracijski logor, Shin nije iščupan iz civliziranog postojanja i nije prisiljen sići u pakao. Rođen je u logoru i tamo je i odgojen. Prihvatio je njegove ‘vrijednosti’. Logor mu je kuća i dom. 

Sjevernokorejski radni logori postoje dva puta duže nego sovjetski gulag i od prilike dvanaest puta duže nego nacistički logori. Niko ne poriče gdje su smješteni. Satelitske fotografije visoke rezolucije, dostupne zahvaljujući Google Earth svakome ko ima internet, pokazuju velike zatvorene domene koji se nalaze na obroncima planina ove zemlje. 

Južnokorejska Vlada procjenjuje da u ovim logorima ima od prilike 154 000 zatvorenika, američka Vlada i brojne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava smatraju da ih je oko 200 000. Amnesty International je, nakon što je pregledao sve satelitske fotografije posljednje decenije, ustanovio da se 2011. dodaju nove zgrade i zbog toga je izrazio zabrinutost što se broj zatvorenika povećava, možda sa ciljem veće kontrole stanovništva u vrijeme prelaska vlasti sa Kim-Jong-ila na njegovog mladog neiskusnog sina. 

Prema južnokorejskim obavještajnim službama postoji šest koncentracijskih logora. Najveći logor po dužini  ima 50 kilometara po dužini i 40 kilometara po širini, a to je površina veća od Los Angelesa. Ostalih pet su ograđeni elektrificiranom bodljikavom žicom i nadgledaju ih stražari  iz posmatračnica.

Dva logora, broj 15 i 18, predstavljaju zone za prevaspitavanje, u kojima zatvorenici imaju prigodu iskoristiti dobrobite poučaka Kim-Jong-ila i Kim-Il-sunga. Ako zatvorenici dobro savladaju ova uputstva i uvjere čuvare u svoju odanost, mogu biti pušteni na slobodu. Ali – cijelog će života biti pod prismotrom državne sigurnosti. 

Danas Shin pokušava shvatiti i usvojiti značenje riječi “osjećaj krivice”. Od prije dvije godine vjera mu je pomogla uspostaviti vlastiti život. Otkrio je “introspekciju”, pokušao prodrijeti u smisao riječi “ljubav” i trudi se razmjeti i dostići misteriozno stanje koje se zove “sreća”. Odkako se nastanio u Seulu priprema se otvoriti website i učiniti on line dostupnim intervjue sjevernokorejskih izbjeglica. Smatra da je to izvrsna ideja koja bi mu pomogla da ponovno izgradi svoj osobnost.Ilitačnije – da se izgradi. 

(Le Monde, 19. 04.2012. i l’Express 16.05.2012.)

Priredila i sa francuskog prevela Nada Zdravič

Objavljeno u Oslobođenju 19.05.2012.