ENG
Predragu Luciću pripala “Judita”: “Aziza” je pisao 2006. i pogodio – budućnost
Autor/ica 👤 Svjetlana Hribar
Povezani članci
“Novinar, pisac i redatelj Predrag Lucić tekstom Aziz, nastalim još 2006. godine u žanru tragikomične alegorije, osvijetlio je mračne zakutke ljudskih duša u kojima strah od onog nepoznatog rađa zlo. Tekst je protokom vremena dobio, nažalost, na aktualnosti.“
Premijerom baleta „Derviš i smrt“ te dodjelom nagrada „Judita“ za umjetnička dostignuća u dramskom i glazbenom programu, završilo je ovogodišnje, 63. Splitsko ljeto. Dobitnici „Judite“ su Predrag Lucić i Stefan Milenkovich, a u obrazloženju stručnog povjerenstva između ostalog je istaknuto:
„Novinar, pisac i redatelj Predrag Lucić tekstom Aziz, nastalim još 2006. godine u žanru tragikomične alegorije, osvijetlio je mračne zakutke ljudskih duša u kojima strah od onog nepoznatog rađa zlo. Tekst je protokom vremena dobio, nažalost, na aktualnosti.“ … „Violinist Stefan Milenkovich, u pratnji sjajnog pijanista Rohana de Silve, iskazao se u najboljem svjetlu. Bio je to njegov deseti koncert u Splitu gdje je prvi put nastupio kao 14- godišnjak, a danas kao četrdesetogodišnjak iskazuje sve svoje moći i snagu umjetničke vizije.
„Odluke stručnog povjerenstva publika je pozdravila aplauzom odobravanja, nakon što je ovacijama ispratila baletni ansabl Splitskog kazališta koji je u režiji i koreografiji Igora Kirova premijerno izveo naslov „Derviš i smrt“.
Duša
Predstava zasnovana na romanu Meše Selimovića, bila je polaznica libretistu i dramaturgu Saši Dimoskom za prikaz arhetipskih putovanja duše i tijela od pakla, preko čistilišta do raja. Uvodeći na scenu Dušu kao aktivni prateći lik Dervišu, Igor Kirov je pokazao imaginarno suočavanje čovjeka s vlastitom nutrinom i nemogućnost njegova odvajanja od onoga što mu je zadato rođenjem.
Ravnatelj splitskog Baleta, Igor Kirov, preuzeo je ansambl u vrijeme njegove pune zrelosti za ovakve autorske projekte, vodeći ga na način koji izaziva radost u gledalištu i na pozornici.
Bez daha publika je pratila igru ujednačenog baletnog korpusa predvođenog gostom Tomislavom Petranovićem u ulozi Derviša, koji je plijenio fizičkom snagom i proživljenom izvedbom koreografskih ideja. Poput sjenke, u labirintima intimnih lutanja, pratila ga je Duša koju je nadahnuto tumačila Ekaterina Kuznjecova, pod neminovnom paskom Smrti koja se nadvila nad lik Ahmeda Nurudina.
Scensku glazbu za ovaj balet potpisao je Goran Bojčevski, makedonski skladatelj koji spaja etno elemente s jazzom i klasikom, donoseći atmosferu Istoka specifičnim zvukom puhačkih instrumenata. Autor vizualnog segmenta predstave je scenograf Slaven Raos koji je efektno ostvario okvir u kojem se prepliću san i java, a kostime je potpisao Aleksandar Nošpal.
Predstavu čine prekrasne slike koje emaniraju snagu ljudske želje i htijenja za slobodom ali i nemogućnost njena ostvarenja. Solisti i ansambl splitskog Baleta ostvarili su ideje autorskog tima na način koji je zaista oduševio publiku i ova će se predstava sigurno igrati i dalje, tijekom sezone, pred prepunim gledalištem.
Priznanje
Dodjela ovogodišnje „Judite“ Splitskog ljeta piscu, novinaru i pjesniku Predragu Luciću, autoru drame „Aziz“, nije samo nagrada umjetničke prirode. To je ujedno i priznanje sredine iz koje je Lucić ponikao i prošao put od dječaka do zrelog čovjeka, s fazama u javnom djelovanju – od afirmacije, preko negiranja i mržnje do najvećeg priznanja najstarije ljetne kulturne manifestacije u gradu pod Marjanom.
Kao novinar i ratni reporter Ferala, kasnije njegov urednik i osnivač Biblioteke Feral Tribune, autor proznih i pjesničkih tekstova, Lucić je – što se propušta spomenuti – po profesiji redatelj (diplomirao je kazališnu i radio režiju), ali je novinarski poziv „zaklonio“ njegovu ljubav prema teatru.
Možda se ne radi samo o prevazi novinarstva – Lucić nikad ne govori o razlozima zbog kojih, nakon diplome, nije započeo profesionalnu suradnju sa splitskim kazalištem, već sa Slobodnom Dalmacijom – ali stoji činjenica da diplomsku predstavu nije radio u Splitu već u Tuzli, da su osamdesete godine bile na samome kraju i da je studirao i diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, odakle je – možda prije svih (za Feral i Slobodnu) – upozoravao na srpski nacionalizam i Miloševićeve namjere.
Kako je od slobodarskog i buntovnog mladića, sina splitskog gastajbartera, unuka partizanskog topnika i pranećaka domobranskog stradalnika na Blajburgu, Lucić – kao kritičar Jugoslavije i njena sistema – prometnuo u „neprijatelja“ hrvatskog naroda i „crvenog vraga“, što i nije neka lagodna pozicija u gradu koji je poznat po grubljoj demonstraciji domoljublja nego što bi se moglo ocijeniti pristojnim?
Kako je preživio političke promjene u Slobodnoj Dalmaciji, gašenje Ferala i postao jedinica mjere slobodnog razmišljanja i kritike prema događanjima u vlastitom dvorištu – svjedoči i njegova profesionalna, novinarska aktivnost u Novom listu, gdje je već godinama jedan od najčitanijih autora. Njegove opservacije naše stvarnosti daju sjevernojadranskom glasilu mediteranski štih, onaj južnjački zapuh širine i hrabrosti javnog mišljenja, koji skromnim Primorcima jako odgovara, a nedostaje u mentalitetu. Predrag Lucić u Rijeci i okolici omiljen je autor, njegovi pesničko-pjevački nastupi s Borisom Dežulovićem uvijek su „rasprodani“ i svako priznanje Luciću, ujedno je i priznanje Novom listu koji ga je udomio na svojim stranicama.
Stoga tekst o „Juditi“ i njenom dramskom laureatu i te kako ima razloga za pojačan prostor na ovim stranicama. Ovogodišnja nam je „Judita“ značajnija od mnogih prethodnih godina. Ona je odlazi u ruke Splićaninu ali i našem kolegi, Predragu Luciću!
Autor/ica 👤 Svjetlana Hribar
