Predrag Lucić: U Hrvatskoj je izvjesnija Sirija nego Siriza

Uskoro će mjesec dana od napada na redakciju francuskog lista Charlie Hebdo, možda, samo možda, drugih najboljih satiričkih novina na svijetu. Prve, međutim, ne postoje već sedam i pol godina, a spominju se, pa i u povodu napada na Charlie, kao da življe ne mogu biti. O tome, o ubijanju novinara i novina, o društvu u kojem mediji nisu dotaknuli dno, nego se ono vidi kada se pogleda gore, o cenzorima i cenzuriranima, kao i, naravno, o teatru, za koji se školovao, i politici, koju uporno demontira, za Forum.tm govori jedan od trojice pokretača Feral Tribunea, današnji kolumnist Novog lista Predrag Lucić.

Emir Imamović Pirke, Forum.tm

Kako si se osjećao dok su na Pjaci, tamo gdje je gorio Feral, paljene svijeće za Charlie Hebdo?

Nisam te večeri bio na Pjaci, pa tako nisam ni došao u napast da zapjevam: “Nisam znaaaaoooo, goreo ko sveća, goreo ko sveća, da je sućut od lomače veća…”

Negdje nakon napada na redakciju Charlieja objavljeno je, iako nije točno, da je Feral Tribune nekada davno proglašen najboljim satiričkim listom na svijetu i to prema ocjeni redakcije Charlie Hebdoa? Je li ovaj napadnuti francuski list ikad bio inspirativan Viktoru, Bori i tebi?

Misliš: je li se Feral ložio na Charlie? Feral se, sam si rekao, ložio na Pjaci… Mi smo prije dolaska Tignousa, Benedicte Charles i kasnije Wolinskog i Philippea Vala u Split imali samo one osnovne i nedovoljne informacije o Charlieju. Nikad prije tog susreta nismo vidjeli nijedan broj, barem ja nisam. Ali odmah smo se ukačili, odmah smo, i oni i mi, prepoznali nekakvu srodnost po onome što radimo i kako dišemo, bez obzira na to što je Charliejeva dominantna forma bila karikatura, koje je u Feralu bilo vrlo malo. Oni su nam dopustili da po volji prenosimo njihove karikature. A naravno da nam je bilo inspirativno već to što postoje takvi ludaši, ne zato da bismo ih slijedili, nego zato što smo ih osjećali kao podršku da guramo po svome.

Teroristički akt braće Kouachi ponovo je aktualizirao pitanje postojanja granice slobode. Može li se granica slobode izražavanja uopće iscrtati drugačije nego državna granica – silom; te da li je i sam razgovor o tome zapravo pristajanje na sužavanje prostora slobode?

Besramno je uopće spominjati granice slobode izražavanja nakon što su ubojice – skupa s onima koji ih podržavaju, opravdavaju ili relativiziraju zločin nad redakcijom Charlie Hebdoa – prekoračili i posljednju granicu između čovječnosti i barbarstva. Ako smo došli dotle da s takvima ili zbog takvih preispitujemo granice slobode, onda zapravo legitimiramo postojanje granice čiji se prelazak kažnjava smrću. Onda zapravo postajemo suučesnici u ubojstvu ljudi koji takvu granicu s punim pravom ne priznaju. Onda – makar se pravili da to ne primjećujemo – sudjelujemo u zatiranju ljudskoga prava na slobodu. A ljude osuđujemo da pišu i govore ne zato da bi živjeli, već samo zato da ne bi bili ubijeni. Ako smo dotle došli, uskoro će se i djeca rađati s fantomkama na glavama.

Bi li ti, da si u prilici, objavio karikature poput onih koje su, kao, bile povod za napade na urednike Charlie Hebdoa?

Zar ih ne bi trebao objaviti svatko tko ne pristaje na to da se ljudima zbog karikatura prijeti smrću ili da ih se zbog toga ubija?! Uostalom, u Feralu smo 2006. prenijeli i Charliejevu karikaturu na kojoj poslanik Muhamed plače i kaže: “Teško je kad te vole budale.” Bio je to šarlijevski komentar na val prijetnji i nasilja koji je uslijedio čitava četiri mjeseca nakon objavljivanja onih 12 karikatura u Jyllands-Postenu, kada su vjerničke mase diljem muslimanskog svijeta potpaljene ponajviše zahvaljujući naknadno podmetnutim crtežima, kojih uopće nije bilo u danskom listu. Tada su, u veljači 2006., brojni europski listovi prenijeli tih 12 karikatura iz Jyllands-Postena. U Hrvatskoj je to uradio Nacional, koji je izašao dva-tri dana prije Ferala, pa smo mi na naslovnoj najavili duplericu s 12 karikatura Muhameda, a na duplerici objavili 12 fotografija paleži i sličnih izljeva masovnoga bijesa. Na Feralovoj naslovnici je tada objavljen jedan dječji crtež ljudske figure i naslov “Jebo vas crtež!”

U mnogim reakcijama na spomenuti događaj, u kojima se jasno osuđuje napad u Parizu, može se pročitati ili čuti mišljenje kako su, ipak, karikature u Charlie Hebdou bile “nesmiješne” ili da su prelazile granicu dobrog ukusa. Ima li, nakon ubojstava, uopće potrebe vrednovati kvalitetu napadnutog lista i odakle potreba da se, nakon strašnog zločina, iznese i mišljenje o žrtvi koje, možda, ne relativizira zločin, ali na neki način predstavlja zadršku u, recimo tako, pružanju podrške borbi za slobodu izražavanja?

Ma jebala ih takva forenzika koja se trudi prokazati žrtvu kao suučesnika u vlastitom ubojstvu! Uopće ne želim komentirati laži o Charlieju kao cionističkom ili rasističkom listu, jer svatko tko je ikada imao u rukama ijedan broj tog lista zna da su u njemu najviše ismijavani francuski političari, s naglaskom na Le Pena i njemu slične rasiste i progonitelje imigranata, da su među karikaturama na temu vjerskog fundamentalizma debelo dominirale one na račun katolika, a da nisu bili zapostavljeni ni židovski ortodoksi. Ili šta da ti kažem o hrvatskim karikaturama od karikaturista koji su, kako sami kažu, odrastali na Charlieju, iako se to ne vidi ni u čemu što crtaju i pišu, a danas – nakon što je redakcija pobijena – nalaze za shodno da popuju o dobrom ukusu i o svetinjama u koje se satiričari ne smiju dirati? Ili o onim podlacima u Bosni koji su Charliejevo šamaranje srpskih ratnih zločinaca pretvorili u izrugivanje bošnjačkim žrtvama i tako se uključili u linč nad ljudima pobijenim u redakciji? Ili o svim onim klericima raznoraznih konfesija koji svoje vjernike zaglupljuju pričama da je Charlie pljuvao po njihovim svetinjama, iako je prava istina da se Charlie izrugivao njihovim manipulacijama tim istim svetinjama i tim istim vjernicima? Gora i poraznija od svega toga je ova malograđanska potreba onih fol liberalnih i fol tolerantnih mislilaca da u istoj rečenici osude i nasilje i Charliejevu neobuzdanost, i da mjerom svoga konformizma iscrtaju granice svačije slobode. Ako to nije totalitarizam političke korektnosti, onda sam ja Mireille Mathieu!

Lijep komad svoje novinarske karijere proveo si u borbi protiv cenzure. Tko je gori: komitet ili oglašivač? Odnosno, je li se lakše bilo boriti protiv zadrtih partijskih sekretara, nego protiv uglađenih kupaca oglasnog prostora?

Najgori su oni koji popuste. A takvi popuštaju pred svima. Njima za autocenzuru ili za cenzuru nad novinarima i, u krajnju ruku, nad čitaocima ne treba ni komitet ni crkva ni oglašivač. Nekima ne treba ni status ni novac, iako od toga ne zaziru. Ako ne ide drukčije, oni su spremni platiti iz svog – premda češće iz tvog – džepa, samo da njihova ispravnost ne ostane neprimijećena.

Može li humor biti politički korektan i što je, uopće, definicija političke korektnosti o kojoj se tako rado govori i kada se ne zna o čemu se zapravo priča?

Naravno da može, ako ti ne smeta što se ljudi smiju ne onome što pišeš već onome što jesi. Ne znam definiciju političke korektnosti, ali znam model: ne smije se ubijati zbog pisane riječi, ali se ne smije ni pisati tako da zbog toga budeš ubijen.

Je li blasfemija, kako se ističe nakon događaja u Parizu, oblik govora mržnje ili je naprosto reakcija na akciju, legitiman ateistički odgovor na religijsku dogmu u kojoj baš i nema nekog razumijevanja za ateiste ili sljedbenike drugih vjera?

Ja mislim da je najveća blasfemija ubijati u Božje ime. I da je povelika blasfemija tvrditi kako je nešto uvrijedilo sve muslimane, ili sve katolike, pravoslavce, židove ili bilo koje sve. Jer onda je to zapravo religijska direktiva da svi moraju biti uvrijeđeni. Ako se netko ne nađe uvrijeđenim, znači li to da je izgubljen za svoga Boga? Ili je – kukala mu majka – izgubljen za one koji su sebe proglasili ovlaštenim tumačima Božje volje i bičevima Božjega gnjeva? Znači li to da nisu dobri i ispravni muslimani ili katolici, pravoslavci ili židovi? A još ako ih je to što ih je moralo uvrijediti uspjelo nasmijati, e tada su valjda gori i od bezbožne pogani koja je napisala ili nacrtala to svetogrđe! Kako da ne… Ako govorimo o “blasfemiji” u prvom broju Charlieja nakon masakra, o onome što su neki islamski klerici, pa i ovi s naših prostora, proglasili uvredom za svakog muslimana, o onome što je papa usporedio sa psovanjem majke koje zahtijeva odgovor šake, hajde da vidimo što je na toj naslovnici blasfemično? To što je nacrtan lik poslanika Muhameda? To što je nacrtani vjerovjesnik pustio suzu? To što drži natpis “Je suis Charlie”? Je li blasfemična poruka “Sve je oprošteno”? Da li u svôj svojoj višeznačnosti ili samo u jednom od mogućih značenja? E baš bih volio da teolozi objasne koje je od tih mogućih značenja uvredljivo? I je li uvreda napisana ili samo pročitana? Ma nema te Charliejeve blasfemije koja bi bila svetogrdnija od nasilja. I nema toga karikaturista koji zagovornike, proizvođače i neposredne izvođače nasilja može prikazati jadnijima nego što se samima prikazuju. Pa gdje ćeš većeg jada i kukavičluka od ubijanja nenaoružanih ljudi?! Gdje ćeš veće karikature Božjega stvora od onog što na glavu navlači čarapu ili fantomku?! Nema tog zajebanta ni u Charlieju ni igdje na svijetu tko je u stanju nacrtati veću pogrdu od te što je siledžije nose na glavi i od onoga što nose u glavi.

Vjeruješ li ti u objektivno novinarstvo i što je ono zapravo?

Ne vjerujem. Kao što ne vjerujem ni u objektivnu književnost. Vjerujem u novinarstvo koje je odgovorno i prema sebi i prema čitaocima. A ono je uvijek zapitano.

Osim napada na Charlie Hebdo, ovu, tek započetu godinu pamtit ćemo, po svemu sudeći, i po pobjedi Sirize u Grčkoj. Taj se pokret u nas obično naziva radikalno lijevim, iako je u njegovom programu teško naći nešto radikalno, osim ako se takvom ne smatra borba protiv siromaštva, terora štednje i oslobađanja političke kaste odgovornosti za opću propast Grčke. Je li to etiketiranje posljedica neznanja ili straha od onih ideja koje mogu uzdrmati sustav kakav je u Hrvatskoj zaveden prije kvarat stoljeća?

Pa i Siriza bi – samo joj ime kaže – htjela biti radikalna ljevica. I mislim da joj smeta što to ne može biti, naročito nakon osvajanja kakve-takve vlasti. Ali možda je okolnosti primoraju da se ponaša radikalnije nego što je sada spremna. Jako bih volio da Siriza ne samo uzdrma nego sruši postojeći sustav tako što će stvoriti bolji i pravedniji, a ne da se zaplete u golo saniranje posljedica vladajuće pohlepe i nepravde. A Hrvatska na žalost ne treba strahovati od Sirize jer ovdje nema ničega ni približno sličnog, već od onoga što joj spremaju HDZ-ovi “skrbnici osiromašenih i obespravljenih građana” i SDP-ovi neoliberalni šminkeri.

Vjeruješ li u mogućnost da događaji u Grčkoj dobiju svoj nastavak i u Hrvatskoj? Odnosno, postoji li netko tko bi mogao ponuditi politički sadržaj izvan već poznatog, zadanog okvira?

Ja mislim da je, kako sada stvari stoje, na našoj političkoj sceni puno više onih koji su u stanju ponuditi sadržaj Sirije, a ne Sirize. Politika je akcija, a ja ne vidim da je netko ovdje aktivno krenuo u razbijanje okova, kako nacionalističkih tako i neoliberalnih.

Hrvatsko medijsko tržište, kada govorimo o printanim medijima, podijeljeno je između dvije velike korporacije od kojih jedna ima novog vlasnika. Misliš li da će se u doglednoj budućnosti ipak otvoriti prostor za male, neovisne izdavače i novine koje neće služiti vlasničkom nego čitateljskom interesu?

Neće se otvoriti nikakav prostor ako ga se ne osvoji. A situacija s printanim medijima je toliko bezizgledna da bi baš ta bezizglednost morala isprovocirati nekakvo kreativno ludilo.

Iako si završio režiju, ne režiraš niti, čini se, pokazuješ namjeru. Zašto?

Kako ću režirat kad smo Boro i ja napravili predstavu bez ikakve režije?!

Kako komentiraš zbivanja u riječkom HNK-u koji je Oliver Frljić pretvorio u instituciju političke borbe? Je li tu riječ o zloupotrebi javnog kazališta ili vraćanju svrhe i smisla javnom kazalištu?

Frljićeva borba je u prvom redu kazališna. Borba za kazalište koje se neće ustručavati da govori i o sveprisutnom političkom nasilju nad ljudima. I koje progovara i o kazalištu kojega se nisu ticale sudbine tih ljudi, o kazalištu koje je i samo – bilo nemuštom šutnjom, bilo dodvoričkim priredbaštvom – postalo potporni stup nacionalističkoga kulturnog modela koji je još opakiji od onog političkog. I gdje je tu ta nekakva Frljićeva “zloupotreba kazališta”? U tome što pokazuje kako je i koliko dugo kazalište ustvari bilo zloupotrebljavano? U tome što uspijeva isprovocirati da se i oko kazališta stvori teatar, da na društvenu scenu izađu njezini akteri onakvi kakvi jesu, sa svojim molitvenim i pogromaškim prikazanjima? Najbjednije od svega je kada Frljića pokušavaju dezavuirati etiketama režimskog umjetnika u službi gradskih vlasti u “crvenoj” Rijeci ili “ustaškog intendanta”, kad mu spočitavaju što se ne bavi D’Annunziom ili esodom… Malograđanski um je, jebiga, alergičan na samu pomisao da netko može razmišljati i raditi posve slobodno. Pa kad Frljiću nabijaju na nos da je “Obersnelov službenik”, zapravo govore o svojemu kazališnom činovništvu i političkom sluganstvu.