Predrag Lucić: Smeće u glavi i jabuke na jeziku

Povezani članci

• BILOGORA
• Jakob Finci: Original Hagade nije izašao iz muzeja, nego je izlagan faksimil koji je štampao i platio Rabic
• Književna tribina “Kad intelektualci utihnu…što nam slijedi?”
• PETER HANDKE – SIMBOL DANAŠNJEG SVIJETA
• Izložba “Blank title”
• Mistična koreografija koreografa iz Beograda oduševila šibensku publiku

Ona je sretna i zadovoljna što je to svoje nepismeno „smeće“ prislonila uz jabuke, Srbima za dobar tek, a Hrvatima za nasladu nad tim nerazumljivim narodom kojemu je Sanda Ham, za potrebe jezičnoga razgraničenja, servirala voćni kompost.

Piše: Predrag Lucić, Novi list

List je Večernji, intervju je naslovljen »Ni milicije dviju Jugoslavija nisu od hrvatskog i srpskog napravile jedan jezik«[1], intervjuist je Tihomir Dujmović, a intervjuirana je Sanda Ham, profesorica hrvatskoga jezika na osječkom Filozofskom fakultetu i koautorica »Hrvatskog školskog pravopisa«. Tema intervjua su »frapantne teze« Snježane Kordić, iznesene u kapitalnoj knjizi »Jezik i nacionalizam« i u nekoliko novinskih razgovora, koje – kako piše Večernjakov intervjuist – »niječu hrvatski jezik kao samostalni, a protiv kojih se bore zapravo svi hrvatski jezikoslovci«.

Sanda Ham se, kao jedna od tih »zapravo svih hrvatskih jezikoslovaca«, protiv »frapantnih« Kordićkinih teza bori onako kako pripadnice i pripadnici te lingvističke bojne znaju i umiju. A to se njihovo znanje i umijeće na najljepši mogući način iskazuje primjerom kojim gospođa Ham želi dokazati da je srpski jezik nerazumljiv ljudima koji govore jezikom hrvatskim, te je stoga »jasno da se mora prevoditi«.

Ta krucijalna tobože srpska rečenica koju hrvatska jezikoslovka naziva poznatom glasi: »Trešće i smeće da jedu jabuke«. Ako niste shvatili što su Srbi tom »poznatom rečenicom« htjeli reći, evo i stručnog prijevoda Sande Ham na hrvatski: »Trest će i smjet će jesti jabuke.«

Sandu Ham, naravno, ne zanima to što je ta »poznata rečenica« Srbima potpuno nerazumljiva i što bi je i njima, baš kao i Hrvatima, netko trebao prevesti. Ali hrvatska jezikoslovka nije kompetentna za taj prevodilački pothvat, jer – kako sama kaže – »srpski zna na pasivnoj razini«. I što nju, uostalom, briga za Srbe?! Neka sami razbijaju glavu tom svojom „poznatom rečenicom“, pokušavajući dokučiti zašto će i kako će nekakvo „trešće“ (hrvatski: triješće) i nekakvo „smeće“ (hrvatski: smeće), „da jede“ (hrvatski: jesti) nekakve „jabuke“ (hrvatski: jabuke)!

Što osječku profesoricu kroatistike boli razlikovni rječnik za to što nitko pismen u Srbiji neće napisati futur glagola „smjeti“ onako kako ga je ona napisala i što se umjesto njezina iskonstruiranog oblika „smet će“ koji je pretvorila u „smeće“ tamo u pravilu koristi „oni će smeti“? Ona je sretna i zadovoljna što je to svoje nepismeno „smeće“ prislonila uz jabuke, Srbima za dobar tek, a Hrvatima za nasladu nad tim nerazumljivim narodom kojemu je Sanda Ham, za potrebe jezičnoga razgraničenja, servirala voćni kompost.

To „trešće i smeće da jedu jabuke“, ta besmislica koju ugledna kroatistica prodaje kao znanstveni argument, ta priglupa šovenska dosjetka smišljena kao sveučilišno pomagalo za ponižavanje Srba, zapravo vrijeđa svakog čovjeka, pa tako i Hrvata. Jer i Hrvati su – ma koliko im to hrvatski jezikoslovci htjeli osporiti – ljudi.

Tekst Predraga Lucića naslovljen “Smeće u glavi i jabuke na jeziku”
objavljen je u rujnu 2010. godine u Novom listu (str. 8).