Potisnute traume oživljavaju

Izdvajamo

• Ali nama je i dalje tragati za istinom i glasno je govoriti. Dok laž postaje poredak u svijetu, rekao je davno Kafka.

Povezani članci

• Kako izgleda potkivanje u zarobljenoj državi?
• Još jedan veliki uspjeh Balet Mostar Arabesque na svjetskoj sceni
• WALK WITH TITO
• Otvoren festival „5 dana Sarajeva u Zagrebu“
• I REALNO I POETIČNO
• Roda Istanbulska

Foto: Natalija Miletic

U vremenu globalnih preslagivanja započetih ratom u Ukrajini, svjetski mir je na staklenim nogama, strah od nuklearne katastrofe lebdi kao tamna sjena nad čovječanstvom, sveopća je ekonomska kriza, siromaštvo, pandemija, stvara se nova željezna zavjesa, Evropa umorna i u vlastitim problemima, a mi u BiH pod ne samo teoretskom prijetnjom ponovnih sukoba. Mnogi u prizorima iz Ukrajine nalaze sličnost s užasima ratova u kojima se raspala Jugoslavija, potisnute traume ponovno oživljavaju. Upravo zato svuda i uvijek treba zagovarati mir, prekid ubijanja i uništenja. Pozivam na razum i razgovor sve ljude dobre volje i okončanje sukoba. Rat samo pustoš donosi od koje se nikad ne oporavlja.

Živim u Mostaru, gradu gotovo potpuno razrušenom u ratu u devedesetim godinama prošloga stoljeća, gradu i danas podijeljenom nevidljivim zidom na lijevu i desnu stranu, što odmah podrazumijeva i podjelu na nacionalnoj i političkoj osnovi. I kao da nema nade da će taj Mostar ikada ponovo biti ono što je bio, grad mira i dobrih odnosa među ljudima. Nove generacije odgajaju se u paralelnim svjetovima, odvojene nacionalnim obrazovnim sistemima, bez zajedničkih aktivnosti i druženja, jedva da imaju prilike međusobno se upoznati. Postoje mladi ljudi koji nikada nisu prešli onaj svjetski poznati Stari most, simbol ovoga grada, iako žive samo nekoliko stotina metara udaljeni od njega, a sve zbog predrasuda koje su ponijeli iz kuće, škole ili crkve. Samo rijetki radoznali ipak prijeđu, upoznaju se i druže, dok oni ekstremniji dogovaraju bitke po ulicama. Na vlasti su nacionalističke stranke koje su jučer ratovale. Niti poznaju, niti vole ovaj grad, a jedino što ih zanima, to je ostvarivanje njihovih interesa. Puno je rana nezacijeljenih, puno ubijenih i nikada pronađenih Mostaraca, puno je onih koji ih traže želeći samo sahraniti njihove posmrtne ostatke. I onda je tu i ona takozvana ‘tiha većina’ koja se ne želi odreći ‘svojih’ zločinaca. Šuti danas i šutiti će zauvijek. I, naravno, tu su i oni vječni zarobljenici mračne prošlosti koji crtaju fašističke grafite po antifašističkim spomenicima, onima koji još nisu uništeni. Mnogo je i premnogo onih koji su prihvatili falsificiranu povijest što se nameće kroz javni prostor, medije i obrazovni sistem.

Hoće li, dakle, Mostar ikada ponovo biti grad ljubavi, ili će ostati grad ‘slučaj’? Ne znam, niti se usuđujem odgovoriti na to pitanje. Hoće li oprostiti i početi graditi istinski mir? Ni to ne znam. Ali znam da mira ne može biti, sve dok zločinci slobodno hodaju ulicama.

Od kraja rata, što znači dulje od četvrt stoljeća, naša je zemlja zarobljenik zamrznutog konflikta i potpuno nefunkcionalnog državnog uređenja. Međunarodna zajednica je Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavila rat. Mogla ga je i spriječiti, prije no što je počeo, ali nije. Ne gledamo li danas isti scenarij u Ukrajini? Mi u Bosni i Hercegovini nikada nismo vidjeli original toga famoznog sporazuma, a njegove interpretacije stižu iz tri vladajuća etno narativa onako kako njihovim interesnim politikama odgovara u tom trenutku. Najčešće su to srpsko-hrvatske težnje rasturanja BiH, odcjepljenja i pripajanja pojedinih dijelova naše zajedničke zemlje Hrvatskoj i Srbiji – bivšim agresorima na BiH. Bošnjaci su bili najveće žrtve prošlog rata, oni danas nastoje sačuvati našu zemlju cjelovitu, ali postoji i bošnjački nacionalizam koji je nastao kao reakcija na srpski i hrvatski. Postoji i građanska opcija koja želi jedinstvenu i nedjeljivu BiH. Ona je većinska u urbanim sredinama, ali na izborima osvaja manji postotak glasova.

Daytonskim sporazumom nametnut nam je i ustav koji je diskriminatoran. Nismo, naime, svi  jednaki pred zakonom. Kandidirati se mogu samo oni koji se izjasne kao pripadnici jednoga od tri konstitutivna naroda. Ostali – ne! Iz imena naše zemlje izbačena je riječ ‘republika’, a poslije genocida nad Bošnjacima, međunarodna zajednica je protagoniste politike genocida i etničkog čišćenja nagradila s pola teritorija Bosne i Hercegovine, stvarajući entitet Republiku Srpsku, čiji je predsjednik Milorad Dodik želi pripojiti Srbiji. S druge strane jedva prikriveno fašistička tvorevina Herceg-Bosna je formalno ukinuta, kao i svi njeni simboli, ali nažalost, ona živi i danas kroz hadezeovsko-tuđmanovsku politiku koju provodi Dragan Čović.

Građani su doslovno sluđeni svime, oni žele sekularnu demokratsku građansku državu u kojoj bi svi imali jednaka prava kao što je to u drugim državama u Evropi. Nažalost, to je nemoguće, jer ne postoji politički konsenzus ni oko jednog pitanja, kriminalci vode ovu zemlju i građane sistemom manipulacije i korupcije, obmanjuju ih i uvlače u svoje nečasne politikantske igre. I tako ostaju na vlasti evo već gotovo tri decenije.

Zašto sve to govorim? Da ne bude zaboravljeno, jer se bojim da već i jest zaboravljeno. Pa zato sudske tužbe protiv nacionalnih lidera završavaju u ladicama, zato oni grade prave hacijende kao iz holywoodskih filmova, zato Crkva i kler nesmetano sudjeluju u predizbornim kampanjama, zato su mediji u rukama, odnosno pod kontrolom tih samozvanih legitimnih predstavnika ‘svojih’ naroda. I svaki od njih ponavlja mantru o ugroženosti samo ‘svojeg’ naroda, dok je prava istina da smo svi mi ugroženi njihovom vladavinom.

Ja osobno ugrožena sam od Čovićeve ulične desnice, njegovih plaćenika u sistemu, fizički i verbalno napadana godinama i upravo zbog toga danas sam pod zaštitom Bundestaga. A sve to zato što uređujem naš portal Tacno.net na kojemu objavljujemo kritičke tekstove o važnim temama u društvu: istraživačke priče o korupciji, prisutnoj u svakom segmentu društva i sistema, o suočavanju s istinom o prošlosti, o klero-nacionalizmu koji je nepodnošljiv…Mi smo mali džep otpora koji ne želi biti otirač za noge političarima. Naš način promišljanja suprotan je duhu vlasti i zato smo na udaru.

Imam dojam da i posljednji mladi ljudi odlaze iz naše zemlje, jer im je nepodnošljivo živjeti u ovakvoj državi. I moja djeca su otišla. Odlaze i stariji ljudi. Bježe, bolje reći. Život nam je prošao u trvenjima, strahu, mržnji, neimaštini, laži….

Građani moje zemlje žele samo jedno: normalno živjeti: To im, međutim, naconalistička politika njihovih samozvanih predstavnika ne dozvoljava. Oni su kočničari svake normalnosti ovdje. Iste stranke koje su nas uvele u rat, vladaju i danas. One niti hoće, niti mogu graditi mir i bolje društvo.

Presude Haškog suda se ne poštuju, a presuđeni zločinci slave se kao heroji na svim stranama i to se smatra patriotskim činom.

Građani ne vjeruju više nikome, ni jednoj državnoj instituciji, ni medijima, ni političarima jer su godinama izvarani. Oktobarski izbori su nova nada za sve. Od izbora do izbora sve je gore. Razjedinjena opozicija nemoćna je išta promijeniti. I tako živimo nepodnošljivu nametnutu formu bez sadržaja, u začaranom krugu besmisla.

Cjelovito i objektivno informiranje trebalo bi biti jedno od ljudskih prava, ali treba već jednom pošteno priznati da kapitalistička tržišna privreda to pravo ne može osigurati, izjavio je nedavno novinar i pisac Viktor Ivančić, utemeljitelj Feral Tribunea iz Hrvatske. Ni jedna država na ex-yu prostoru ne podnosi kritiku vlasti niti financira kritičke medije. Ne zanosimo se ni liberalizmom Zapada, gdje je zagarantovana sloboda govora i štampe, jer u realnosti nije toliko slobodan koliko sam o sebi misli: sudbine Juliana Assangea, Edwarda Snowdena i Chelsea Manning najočitiji su primjeri i najozbiljniji napadi na medijske slobode u zapadnom svijetu u posljednjih nekoliko desetljeća.

Ljudska prava su nažalost često isprazna riječ na papiru. Tako je u mnogim zemljama, pa i u našoj. Sloboda govora postoji samo za ‘dilere mržnje’ koji su u službi neke od nacionalističkih politika, pa time i zaštićeni od odgovornosti za javno napisanu riječ koju će građani prihvatiti kao istinitu i tako doprinijeti daljnjim podjelama u društvu.

Danas je istina možda teže dohvatljiva nego ikad. Ako vlada ili neka kompanija žele filtrirati istinu i odlučivati o tome šta je prava vijest a što lažna, to je problem, naročito sada, u vrijeme pandemije, ili rata u Ukrajini. Već 20 godina nalazimo se u svojevrsnom permanentnom ratu, bilo protiv terorizma, bilo protiv dezinformacija, a u vrijeme rata, znamo istina uvijek prva strada.

Ali nama je i dalje tragati za istinom i glasno je govoriti. Dok laž postaje poredak u svijetu, rekao je davno Kafka.

Tekst je objavljen povodom ‘Sedmice slobode govora od 3. do 10.5.2022.’ –  ZVW