Posljednji pozdrav Alešu Debeljaku

Povezani članci

• Preminuo novinar i publicista Zija Dizdarević
• Jubilarni FALIŠ od 8. do. 10. rujna u Šibeniku
• Učenik
• Izbjeglice – aktualnost savremene civilizacije
• MESS: Održan posljednji Balkan (Con)Text razgovor sa autorima/cama dramskih tekstova
• Sarajevska konferencija “Jezici i nacionalizmi”

Foto: Jure Eržen/Delo

Nekoliko stotina ljudi se na ljubljanskom groblju Žale oprostilo od omiljenog književnika, profesora i prijatelja

Jožica Grgič, 4.02.2016. DELO

Danas je na groblju Žale sahranjen pjesnik, esejist, profesor dr Aleš Debeljak, koji je prošlog četvrtka tragično poginuo u 54. godini.

Šok i potresenost neočekivanom smrću još se nisu slegli, suze se nisu osušile na licima njegovih prijatelja koji su došli posljednji put se pozdraviti od velikog i toplog čovjeka. U 13 časova, kad je trebala započeti pogrebna svečanost, pred kapelom Sv. Nikolaja se povila kolona od nekoliko stotina ljudi koji su se željeli pokloniti Alešu i izraziti sućut njegovoj bolom shrvanoj obitelji – ženi Erici, djeci Klari, Simonu i Lukasu, roditeljima i sestri. Skoro da nije bilo slovenačkog pjesnika koji nije došao, bile su brojne javne osobe, suradnici, sadašnji i nekadašnji studenti, svi prijatelji, jer je Aleš znao biti prijatelj i onima koji to nisu zaslužili.

Ljubljanu je danas, četvrtog februara, grijalo blago proljetno sunce, visibabe su hrabro provirile sa zemljišnih parcela za Plečnikovim kapelama; prije jedan tjedan, u prošli četvrtak, na dan smrti,  bile su još sramežljive.

Tačno u 13 časova se među rodbinom i prijateljima začula muzika. Šta bi drugo, nego ‘Azru’, poželio još posljednji put čuti Aleš Debeljak, obožavatelj roka i jugo-roka i jugo-kulture, jugo-subkulture … ‘Azrina’ pjesma ‘Ljudi samoće’ još je moćnije urezala osjećaj prolaznosti, brojni prisutni su je puno puta slušali, skupa sa Alešom. Riječi glase ovako:

Ooo, netko me voli /Sanja o meni / Gleda me kradom /Ali ne znam tko /Ooo, neko me voli /Dok lutam gradom /Prelazi cestu / Isto kao i ja /Večeras se ponovno raspitaj za me / Stavi ruke u džepove /I kreni, kreni u noć.

Zatim je pjesnik Boris A. Novak govorio o Alešu kao pjesniku, prijatelju, sa obiljem patetike, ali pogrebni govori su u pravilu patetični. Za vrijeme dugog govora sam se sjetila Ive Andrića, kojeg je Aleš tako volio, da je znao citirati mnoge njegove rečenice. Kad je Ivo Andrić umro, u 83. godini, u njegovoj svesci je ostalo zapisano: « Svi umremo jedanput, a veliki ljudi dva puta – prvi put kad nestanu sa zemlje, i drugi put kad propadne njihova zaostavština ». Već samo onaj dio ostavštine, kojeg je naveo Boris A. Novak takav je i toliki, da Aleš Debeljak vrlo vjerojatno neće umrijeti drugi put.

Pogreb Aleša Debeljaka.: Blaz Samec/Delo

Okupljene je posebno ganuo Vlado Kreslin, koji je uz gitaru odpjevao svoju «Generaciju».

Aleš Debeljak je imao puno prijatelja, a iskrenih i od srca,  kao i svaki čovjek, malo. Troje od srca – Manca G. Renko, Igor Štiks, Andrew Zawacki – nastupili su svako sa po jednom Alešovom pjesmom i ponekom anegdotom iz njegovog života.

Slijedilo je iznenađenje, kad se sa mikrofonom u ruci pojavio svećenik, jer je poznato da je Aleš Debeljak bio ateista. Alek Zwitter, župnik župe Sveti križ (Žale) je već u prvoj rečenici razbio nastajuće sumnje, kad se zahvalio Erici, što je uslišila Alešove roditelje, koji su željeli da svećenik bude na pogrebu. Župnikovo sudjelovanje je bilo potpuno nekonvencionalno, izvan standardnih okvira crkvenog pogreba. Pročitao je odlomak iz Lukinog jevanđelja o ljubavi i zatim rekao da se život ne završava smrću i da mu je pokojnikova mama u kapeli rekla, da ima osjećaj da nas Aleš gleda. Alešu je molitva potrebna, još je dodao, i izrazio uvjerenje, da će mu Bog oprostiti grijehe.

Pjesma ‘Tender’ (Nježno) britanske rok skupine ‘Blur’ ponovno je izazvala suze. Slobodni prijevod bi glasio ovako: Nježna je noć / što leži pored tebe / nježan je dodir nekoga koga previše voliš / Nježan je dan / kad demoni nestanu / Gospode, moram naći nekoga, ko mi može izliječiti dušu… Nježan je duh / Duh, kojeg najviše volim / Skriva se pod suncem, čeka, da dođe noć / Nježno je srce moje / uništava mi život / Gospode, moram naći nekoga,  ko mi može izliječiti dušu…

Ponovno i posljednji put ‘Azra’, još jedanput i posljednji put ‘Ljudi samoće’. Pjesma se gubila za povorkom, koja je krenula ka grobu. I nad otvorenom rakom zbor ‘Kombinatke’ sa portugalskom pjesmom ‘Grandola, vila morena’. Primjereno za Aleša. Tada su i posljednji, najtvrđi, zaplakali. Tu sam se i ja slomio, rekao mi je kolega, koji je objavljivao Alešove kolumne u Sobotnjoj prilogi. I sada zaista posljednji pozdrav. Kraj. Prah.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič