POSLJEDNJI IZ KASTE STRASTI

Povezani članci

• SLOŽENE POETSKE POLIFONIJE
• Vaginini monolozi 7 i 8 marta u Mostaru
• Predstava “Nije Shakespeare, ali jeste Romeo i Julija” u Mostaru
• Sva ljudska istorija je kanibal
• Mrak koji nas je progutao
• Ron Haviv: Kroz razumijevanje grešaka iz prošlosti, možemo izbjeći greške u budućnosti

Foto: zenicablog

Miodrag Žalica je bio i ostao posljednji pjesnik iz kaste strasti.

Piše: Gradimir Goejr

U Sarajevu je živio, a na Ilidži život okončao tokom prethodnog rata, najveći bh. dramski pisac. Miodrag Žalica napisao je solidan broj pjesničkih zbirki, a u književnim analima ostaće zabilježen kao najuspješniji dramski autor bh. teatarske kulture, sa izrazitim lirskim struništem u svakom svom dramskom tekstu. Režirajući (zasad jedini!?!) posljednji napisani dramski tekst Miodraga Žalice Posljednji iz kaste strasti, na pozornici i za produkciju Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, dugo sam razmišljao o tom čovjeku i njegovom rapsodično uzbibanom pjesničkom djelu… Jer, Žalica je bio, i kada je pisao dramske tekstove, prevashodno pjesnik. Njegove drame doživjele su na žalost ili na radost njegovu ali i nas, njegovih poštovalaca, veći i značajniji uspjeh na pozornicama Poljske nego što su imale značaj u bh. teatru??!! Ipak, Miodragu Žalici pripalo je i za života dostojno mjesto kako u bh. književnosti jednako i u teatru koji je na njoj nastajao. Upravo drama Posljednji iz kaste strasti, inače inspirirana i posvećena Dolores Ibaruri La Pasionariji, u svom naslovu krije temeljnu misao mog trenutnog pisanja i promišljanja Žalicinog djela. Miodrag Žalica je bio i ostao posljednji pjesnik iz kaste strasti.

U počecima njegovoga djelovanja kao dramskog pisca potpomagao ga je na svoj način veliki bh. dramski glumac, ali i pisac, Safet Pašalić. Stvorili su Žalica i Pašalić zajedno nekoliko dramskih partitura koje su doživjele solidan uspjeh u pozorničkoj verziji izvedbe. Moj prvi susret kao gledatelja Žalicine dramatike desio se u dvorani Kamernog teatra 55, kada sam gledao i pokuse, i premijeru, ali i niz repriza Lešićeve postavke Žalicine drame Zagrljenici.

Gledao sam i druge dramske tekstove ovoga pisca, u brojnim redateljskim viđenjima (Tako sviće ugašeni dan, Mamurni golubovi, Najljepši dan: jedna noć…), ali neponovljivo je iskustvo koje sam ponio kao redatelj postavljajući njegovu dramu o La Pasionariji. U toj drami nametnuo mi se, tijekom rada, a zablistao je na premijeri, kreacijom svoga lika glumac koji je igrao Beriju…

Možda sam nekim podsvjesnim redateljskim ehom i sam zaslužan što je ovaj lik ostao dominantan u zeničkoj izvedbi (zasad jedinoj!) ove posljednje Žalicine drame. Osjetio sam tokom rada koliko je Žalicin teatar otvoren za redateljsku intervenciju, koliko je suvremen u mjeri mogućnosti kolažiranja Žalicinom poezijom, pa i pojedinim dijelovima tekstova iz nekih drugih njegovih komada?!?

Radeći svojedobno kao dramaturg (režirao je Sulejman Kupusović!) na predstavi Rimski dan sjećam se Žalicine brige, pa i stanovite autorske strepnje, kojom je ovaj dramatičar–pjesnik promišljao sve mogućnosti, a kazao bih i nemogućnosti izvedbe teksta o Properciju, o njegovoj tragičnoj sudbi, o odnosu pjesnika i vlastodršca… Prvi put zapisujem ovaj detalj iz osobnog sjećanja dolutao u esej Posljednji iz kaste strasti: u uredu direktora Drame Srbe Slijepčevića, a uz nazočnost tadašnjeg intendanta Narodnog pozorišta Sarajevo Vlajka Ubavića, Žalica je drhtavim glasom postavio pitanje: „… Pa, zar će večeras stvarno biti premijera, zar ovu moju predstavu neće zabraniti?!“

Premijera je izvedena, Rimski dan je trajao svoj repertoarni vijek u Kući na Obali, a do dana današnjeg nisam primjetio takvu brigu jednoga pisca za sudbu vlastitoga djela, kao ovu u trenutku neposredno pred premijernu izvedbu.

Miodrag Žalica je igran u više poljskih teatara, režirali su ga najprestižniji poljski režiseri toga doba. Igran je i na pozornicama bh. teatara što je i logično…

Međutim, siguran sam, sjećajući se nedavne izvedbe Žalicnog teksta na pozornici Sarajevskog ratnog teatra, SARTRa, da je Žalicin dramski opus apsolutno autentična vrijednost u bh. književnosti uopće, kao i da niti u doba kada je bio živ, niti danas, kada ga se zgodimice sjećamo i po zanimljivim anegdotama, a posebice po njegovim vrijednim tekstovima, ovaj pjesnik dramskog teatra nije bio dostatno pozornički eksponiran. Ostao je golemi dug bh. teatra prema Miodragu Žalici… Da li se radi o nedostatku hrabrosti suvremenih redatelja, recentne teatarske produkcije ili o potpuno indiferentnom odnosu prema rijetko poetičnoj dramatskoj polifoniji koju je ispisivao Miodrag Žalica, ili je pak riječ o nečem trećem – na povijesničarima književnosti je da u budućnosti utvrde.

Tek, mogu ustvrditi da kao suvremenik Miodraga Žalice, itekako žalim što zastupljenost Žalicinih poetskih polifonija u dramskom obliku nije veća na našim repertoarima, a njihova teatarska ostvarenost i kranja uspješnost golemija, jer bi tada bh. teatar bio za više kopalja uspješniji u jednom kozmopolitskom promatranju književnosti i teatra u našem regionu.

Posljednji iz kaste strasti, strasnik života, koji je do zadnjeg trenutka živio punim plućima, Miodrag Žalica ostaće zapamćen kao jedna od najvećih vrijednosti sarajevske književne scene i sarajevskog teatarskog života uopće.