ENG
POPUT STARIH MAJSTORA
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
Povezani članci
Almin Zrno „Vijećnica“
Dugo traje permanentni artistički kontakt između fotografa Almina Zrne, potvrđivanog i potvrđenog, definitivno (!) kao majstora umjetničke fotografije i drugih umjetnika i njihovih djela. Poglavito onih koji pripadaju stvaralaštvu iz oblasti likovne umjetnosti…. Ali, Zrno je u svoj razbokoreni foto album uvrštavao i studije stvaralaca iz drugih oblasti umjetničkog djelovanja. Osobno mu nikada ne mogu zaboraviti, a niti dostatno zahvaliti, za njegov umjetnički iznimno relevantan doprinos knjizi o dubrovačkom skladatelju Đelu Jusiću…
Dakle, Zrno nije orijentiran samo i isključivo na likovne stvaraoce, ali ono što je ovih dana potreslo artističku stvarnost Sarajeva je svakako njegova monografija Vijećnica! Zrno je bio angažiran najprije od Ars Aevi, a potom i od određenih ministarstava da na dokumentaran način fotografskim izričajem dotakne suštinu tvoraštva takvih majstora likovnosti kakvi su Jannis Kounellis, Edo Murtić i Braco Dimitrijević. Dvojica konceptualista svjetske reputacije i jedan od najznačajnijih slikara u povijesti hvatskog slikarstva uopće…
Zajednički sadržatelj za sve tri izložbe je prostor u kojem su one održane. Obnovljena Vijećnica, sa svim svojim čarima, ali i evidentnim stupicama, u koje može upasti svaki stvaralac koji želi i hoće ulaziti u dijalog sa razuđenim prostorima ljepotice arhitektonskog izričaja, koja je bila i prije rata jedan od temeljnih duhovnih spomenika nepokretnosti u Sarajevu, a koja je u ratu postala glavnom metom topništva agresora. U općem poletu poratnog angažmana sarajevskih umjetnika, udruga vezanih za likovnost kao takvu, pa i ministarstava, upravo je prostor Vijećnice ispao idealnim za uistinu prestižne likovne događaje, kojima se nitko u BiH, osim Sarajeva, ne može pohvaliti, a koji su već nakon otvaranja tih manifestacija postali regionalni likovnjački hitovi. Jer, dovesti Kounellisa, Murtića i Dimitrijevića u poratno Sarajevo nije bilo niti malo lako, iziskivalo je krupan izazov za svakog od ovih umjetnika svjetske reputacije. Zamaman prostor sarajevske Vijećnice bio je taj motiv koji je svu trojicu natjerao da misle i svoju umjetninu, ali i prostor same Vijećnice.
Dok je za naručioce fotografirao proces nastanka ovih veličanstvenih likovnih događanja u Vijećnici, po osobnom priznanju, Almin Zrno nije imao na umu stvarati knjigu monografskog karaktera na temelju radnji i intervencija u postor Vijećnice Kounellisa, Murtića i Dimitrijevića.
Međutim, kako to obično biva, fotografski materijal koji je u prvoj instanci trebalo biti vjernim dokumentom, postajao je magijskom umjetninom Almira Zrne, novostvorena artistička vrijednost u odnosu na umjetnički fakat koji je provocirao događanje. U jednom je trenutku Zrno shvatio da je tri veličanstvene likovne manifestacije objedinila, inicijacijski aktivirala u smislu suštinskog likovnog angažiranja upravo čudesna Vijećnica. Njeni prostori, arkade i otvori koji tvore odnos tame i svjetla skladno su provocirali okulare kamere Almina Zrne. Najvećom vrijednošću monografske cjeline koja je nastala spajanjem dokumenta pretvorenog u umjetninu su studije likova dvojice autora (živih!) u odnosu na njihove likovne intervencije u prostoru Vijećnice; u Kounellisovom slučaju zatvaranje otvora knjigama i drugim materijalom, a u Dimitrijevićevom slučaju unošenjem golemih lađa na koje su došli portreti osoba koje su kroz povjest mjenjale lik našeg svijeta, mjenjajući oblike života i unoseći u život novinu kao prelomnicu koja nije tek i samo temporalnog-ritamskog značaja…
Za mene osobno najznačajniji dio knjige Almina Zrne je njegov (ko)autorski odnos prema čudesnoj izložbi velikog Ede Murtića.
Murtić je u svojim poznim godištima prešao iz emfatske faze svoga ljubavnoga odnosa prema čudu boje i vratio se suštinama crteža tvoreći zastrašujuće kadaverične scene. Upravo je odnos Almina Zrne prema tim zastrašujućim kadaverima, koji su, zasigurno, u Murtićevom opusu značili umjetnikov osjećaj da se sve ono što se desilo kao izraz ljudskog posrnuća, a poetski iskazano u Kovačićevoj Jami, na našu žalost i na poraz civilizacije, repetira u povjesnom obliku konca dvadesetog stoljeća?!
Tek naznačujuće bljeskanje boje, koja nije tek i samo crvena (krv?!) u ovim kadaveričnim prizorima rastvara čitav spektar asocijativnih polja, u koja će tako smjelo, a tako s mjerom, ući Zrno prikazujući umjetnikove plohe u kontrastu sa tada još ranjenom Vijećnicom, dokazujući tezu da dvije rane (!?) ne moraju značiti veći ranjen prostor, već stvaraju jedan humanistički angažirani prosede kontra fašizirajuće stvarnosti koja je svuda oko nas…
Ako je Zrno u Kounellisovim prizorima tražio sjen na njegovom karakterističnom licu, u njegovoj bori, u gestu i položaju njegovih ruku i nogu, ako je u slučaju angažmana Brace Dimitrijevića nalazio jedan ležerni, ali duboko svjesni filozofski tretman surove povjesne zbilje i stvarnosti koja nas okružuje, onda je blistavi kliktaj u ovoj knjizi upravo Zrnov odnos prema izložbi koja će se teško ikada ponoviti (bar za naših života!!!), na kojoj Edo Murtić navješća novog fašizma i opće militarizacije svijeta donosi gotovo arhetipskom crtom, ne opterećujući svoj iskaz i dubinski filozofski, humanistički, ponad svega čovjekoljubni angažman, ikakvim sredstvima likovnog izraza koji bi pokazali neku njegovu raznovrsnost, a u biti ugrozili ono što je primarno u njegovom više nego angažiranom slikarstvu. Majstorstvo Almina Zrne je u odabiru detalja, njegovom fotografsko-likovnom situiranju, ali u sljedećoj fazi i u njegovom analitičkom rastvaranju prema dubinskim značenjima. To se najbolje osjeća u trenucima kada Zrno kontrapunktira više nego karakterističan produhovljeni lik Janisa Kounellisa sa pozadinama, koje su ustvari civilizacijske pukotine, napuknuća u našem shvatanju povjesti kao takve…
Zrno fotografskom pikturalnošću, odnosom tame i svjetla unutar svojih fotoeseja u odnosu na ove tri izložbe i svjedoči burno doba našeg življenja, ali i izvodi strukturalnu izvedencu, u kojoj zrcale godišta odživljenog, proživljenog i godišta koja će zasigurno i ovim izložbama katarzično djelovati na svijet u kojem živimo.
Monografija – knjiga Almina Zrne Vijećnica jeste i dokument, ali ona je puno više, ona je dokaz da suvremena fotografija, u Zrninom slučaju crno-bijela, ima razornu moć u odnosu na zagađenu, u svakom pogledu inficiranu, višestruko toksificiranu stvarnost, koja svoje izvedenice krajnjih ishoda ima u sve izvjesnijem apokalipsisu kada je življenje čovjeka u pitanju; a o fašizaciji prostora i vremena kada je u pitanju današnji trenutak, u kojem mi tek vegetiramo kao osobe na traci koja nije život, nego je iznimno lažna simulacija ljudskog bitisanja.
Knjiga Vijećnica označila je u prvom dijelu ove godine bitan akcenat, naznačujući da ulazimo u predjele istinske samosvijesti bh. umjetnika, one samosvijsti koja neće biti pokorena niti od tiranski politiziranog ambijenta u kojem živimo, a niti od sveukupne monetarizacije, koja se nameće izvana, a prihvaća iznutra!
Knjiga Almina Zrne kroz svoj slikovni sadržaj i svoju unutarnju dramaturgiju i kompoziciju, doima se, uistinu, poput neke fine, tihe glazbe starih majstora. Glazbe koja nije slatkasta već opora, ali koja kroz stanovitu fotografsku teatralizaciju daje osjećaj da ćemo dugo nakon susreta s njom biti plemenito oduhovljavani u našim samoćama!
Autor/ica 👤Gradimir Gojer
