Ponos države: Aleksandar Dragaš o Dubiozi Kolektiv: Bosanski Clash koji će osvojiti svijet

Povezani članci

• Sedamdeset godina teatarske baklje progresa
• U Sarajevu promovisana knjiga „Između etike i estetike eksplicitna po-etika Danila Kiša“
• Viktor Ivančić: PRST NA ENTERU
• IK, BMV, DU
• Rat kao unajmljeni dželat etno-patokrata
• ANTIFAŠIZAM DANAS

Nastupala je Dubioza kolektiv po festivalima u regiji i Europi i pred većim brojem gledatelja, ali rasprodani subotnji koncert u zagrebačkom Domu sportova pred 10.000 ljudi njezin je najveći samostalni koncert.

Već po tome je subotnji nastup najvažnijeg i jednog od dva-tri najpopularnija sastava u regiji bio povijesni, poput svojedobno prvih rasprodanih samostalnih koncerata Hladnog piva i TBF-a u Velikoj dvorani Doma sportova, ali i ne samo po tome.

Ono što se vidjelo i čulo prepričavat će se još godinama jer je Dubioza kolektiv – opet se točnom pokazala ona stara “jebeš zemlju koja Bosne nema” – ukazala da u sebi nosi potencijal za proboj u Europi kakav niti jedan sastav s Balkana ne posjeduje već godinama.

Od uvodne duhovite najave s preporukom pušenja marihune i mogućnošću žalbe na razinu i duljinu svirke, ali bez povrata novca – nakon koncerta pritužnika se ni svijećom ne bi našlo – Dom sportova se nije spustio ispod točke vrenja sve do konca nastupa duljeg od dva sata tijekom kojeg je Dubioza djelovala, podsjetiše me na to njihovi žuto-crni dresovi, kao da je Borussia iz Dortmunda došla do vrha nakrcati mrežu Dinama.

Razlika je samo u tome što Dubioza ne dolazi iz Njemačke nego Bosne i Hercegovine, a sve ostalo je kao da uspoređujete Bundesligu s HNL-om pa je parafraza u “Volio BiH” sa željama za plasman Hrvatske u Brazil bila više nego na mjestu. Bosna je već na putu za Mundial, a uskoro će i Dubioza na turneju po Latinskoj Americi baš kao svojedobno njezin “mentor” Manu Chao s kojim dijeli glazbenu platformu i sociopolitičku agendu.

Izvrstan izlazak na pozornicu u koloni jedan po jedan, nakon kojeg je iz perfektnog i brutalno glasnog razglasa prokuljala lava ska, punk, dub i raznih drugih glazbenih stilova na potezu od Bosne do Jamajke prelila je publiku koja je jedva dočekala da iz sebe ispusti frustracije nagomilane ljevicom koja se “ponavlja k’o pokvarena traka” i desnicom koja “još samo za onaniju je šaka”.

Hitovi poput “Tranzicije”, “Recesije”, Kažu”, “1. maja”, “Brijuna”, “Firme ilegal”, “Vidi, vidi, vidi”, ovaj put bez Saše Lošića, “Waltera” koji bi stvarno morao pod hitno da se vrati, krasna obrada “Ja sjećam se” KUD-a Idijoti s Milom Kekinom kao gostom i podsjećanjem na Tustu koji nam se osmjehnuo iz nadam se komunističkog raja te niza drugih pjesama s posljednja tri albuma ukazali su da je Dubioza u ovom trenu svjetski relevantna pa i jača od Asian Dub Fundationa na vrhuncu karijere, dok Gogol Bordello u usporedbi s njom izgleda i zvuči jako tanko.

Pridodajte tomu recepture Beastie Boysa, Rage Against the Machine, Specialsa i The Clasha sa “Sandiniste” kao temelja za glazbeno-politički “bombardman”, odnosno fascinantnu usviranost i glazbenu vibrantnost zrelijih članova Dubioze koji instrumentima kopaju kao Alija Sirotanović lopatom i SKOJ-evsku navalentnost dvojice bombaški raspoloženih mlađih MC-a te spretno uvezivanje bosanskog i engleskog i dobili ste ekstremno zapaljiv Molotovljev koktel u kojem se veselo bućkaju glazbeni idiomi koliko multikulturalnog Londona i Pariza, toliko i multietničkog Sarajeva.

Nije prvi put da gledamo Dubiozu uživo, ali je prvi put da vidimo koliko je taj bend moćan i snažan i kad igra u “punoj dužini” samostalnog koncerta okončanog bisevima, od kojih je prvi otvoren akustičnom, ironijski osmišljenom preradom “Krivo je more” Divljih jagoda.

Ima smisla nakon ovako impresivnog koncerta zapitati se gdje je granica benda koji – Bogu hvala da se toga ne srame – ljevičarskim populizmom i agit-propom može nadahnuti, naelektrizirati i natjerati na bunt jednu zamalo izgubljenu generaciju koja je u Dubiozi, uz svu stilsku različitost, dobila ono što je novovalnoj generaciji bila Azra.

Osobno bih potpisao i da je Balkan u Dubiozi dobio svoj The Clash za 21. stoljeće, a na SDP-u je da se zapita – ako Zoran Milanović uopće shvaća važnost tog zadatka – kako na svoju stranu pridobiti mladu “crvenu” publiku Dubioze koja u ovom trenu na biralištu nema koga izabrati i kamo kanalizirati nezadovoljstvo i energiju za razliku od publike M. P. Thompsona koji će u Dom sportova sa svojim “crnim” idejama ući 16. studenoga.

Jutarnji list