Pola stoljeća veličanstvene karijere Arsena Dedića
Povezani članci
- Božica Jelušić: Pavao ili put vrline i snage
- Aktivizam sjećanja
- Peter Handke: žalost Nobelove nagrade
- Oskarovci i dobitnici nagrada najvećih svjetskih smotri, uveličat će jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala
- BEDINERICA, MILOSNICA, ZAPUŠTENICA
- Roko Markovina: Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru
Pola stoljeća solističke karijere i 75 godina života Arsena Dedića, koji po opsegu i raznolikosti produkcije te kontinuitetu popularnosti ima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj kulturi, protječe do sada neobilježeno.
Kad smo ga nazvali da nam kaže stoji li ta obljetnice, uputio nas je u svoja estradna iskustva starija od pola stoljeća – pjevača u vokalnim skupinama Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos …, svirača u ansamblima popularne i jazz muzike, voditelja vlastitog instrumentalnog Kvarteta flauta – i potvrdio solistički početak na Zagrebačkom festivalu, te bezuspješan pokušaj iste godine na Splitskom festivalu.
I dok je o tome govorio tonom kao da recitira svoje Negve, završio je ironijski: “Šta hoćeš, Lučiću? Gabi mi je na moru, sam sam tu i nemam što jesti”. Taj “tihi obrt” u komunikaciji poznavatelji ističu, uz iznimnu kreativnu snagu i Arsenovu svestranost, bitnim oblježjem njegove pojavnosti.
Šansonjer koji je rekreirao žanr
Rođen je u Šibeniku 1938. gdje je završio gimnaziju i srednju muzičku školu, svirao flautu na vatrogasnim zabavama te s ocem i bratom na sprovodima. U Zagrebu je potom počeo pa prekinuo studij prava, te 1959. upisao Muzičku akademiju na kojoj je u veljači 1964. diplomirao flautu.
Umjetnička karijera mu počinje objavom prvih pjesama u časopisu Prisutnosti, 1958. godine. Dvije godine kasnije počinje skladati šansone, u kojima su se srela, kako je i sam kazao, njegova dva ključna izraza: glazba i pjesme. I postao je zaštitni znak hrvatske šansone, koju on radije zove autorskom pjesmom.
Njegove šansone su zahtjevne forme koje trebaju biti posebno evaluirane s obzirom na njihovu delikatnu strukturu koja uključuje glazbu, tekst, izvedbu, glas, jednom rječju ono što se u popularnoj glazbi zove – autentičnost. Jedno je ući u žanr, a drugo u žanr upisati svoj glazbeni kod, a to je učinio Dedić, kazala je za Hinu muzikologinja Diana Grgurić.
On je rekreirao žanr izbjegavajući standardizirana rješenja, dajući svaki put novog sebe. Tako je snaga njegove šansone mjerljiva u parametrima intermedijalne forme, a to znači stupnju na kojem se muzikalnost investira u poetski jezik, domeće Diana Grgurić.
Prema podacima s mrežnih stranica Croatia Recordsa, Arsen je u ovih pedeset godina objavio više od 30 albuma, uključujući klapske skladbe i popevke, te skladbe za djecu i za film.
Istodobno, prema podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavio je 20 zbirki pjesama od kojih se prva, Brod u boci, pojavila u sedam ili osam izdanja.
Arsenov celuloidni panteon
Od 1967. sklada i scensku te filmsku i TV glazbu, te glazbu za dokumentarne TV filmove. Jednom je kazao da najveći dio njegova rada čini ta “primijenjena glazba”. Prema ranijim podacima, vlastoručno je napisao partiture za više od 110 kazališnih predstava i više od 100 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova i TV serija, odnosno CD-a.
“Arsen je uz Alfija Kabilja jedan od najistaknutijih filmskih skladatelja sedamdesetih i osamdesetih godina”, ocjenjuje Diana Grgurić.
Ne samo da je napisao glazbu ili pjesme za veliki broja filmova, nego je u svojoj inoj produkciji okupiran filmovima. Analizirajući njegovu filmografiju Daniel Rafaelić sumira da Arsenov panteon čini trinaest redatelja koji su u pjesmama poimence spomenuti i time uzdignuti na razinu oltara, i niz glumaca koji upotpunjuje uvid u Arsenovu “celuloidnu religiju”.
Bruno Kragić napominje da filmovi u Arsenovoj glazbi imaju ulogu individualnog pamćenja, znak su vremena, dio slike bolje prošlosti, element tvorbe nostalgije, ali i možda ponajprije element samog izraza.
Starija glazba ili poezija
To je moguće, prema glazbenom uredniku i producentu Siniši Škarici, jer je Arsen enciklopedijski obrazovana osoba koja u sebi okuplja talente skladatelja, pjesnika, slikara, flautista, pjevača; ali ga na prvom mjestu smatra “vrhunaravnim glazbenikom”.
I poetska kritika visoko vrednuje Arsenov rad. Krešimir Bagić ističe njegovu off-poziciju koju ustrajno gradi od 1958. predstavljajući se ‘pjesnikom opće prakse’ ili ‘pjesnikovim bratićem’, no u te i slične izraze prigodne skromnosti, priznaje Bagić, već dugo je malo tko sklon povjerovati. “Poezija Arsena Dedića jedno je od autentičnih i provokativnih iskustava našega recentnog pjesništva. Njegova su glavna obilježja: zarazna nostalgija, duhovitost, izravnost govora, humorni obrati i fina ironija. Arsen je pjesnik lakog stiha i brze misli sposoban ritmizirati kaotično i rimovati suprotstavljeno te pritom nuditi pogled na svijet”, zaključuje Bagić.
Objavljujući njegovu prvu zbirku, Brod u boci, Zvonimir Golob je u nju polagao misijsku nadu da će poezija Arsenovom zaslugom steći priličan broj novih čitatelja među ljubiteljima zabavne glazbe. I to se obistinilo.
I dok Škarica i Grgurić smatraju da je kod Dedića “starija” glazba od poezije, akademik Tonko Maroević tvrdi da je Arsen izborio nezamjenjivo mjesto u hrvatskoj književnosti, sve da nikad nije otpjevao niti jedan ton niti skladao ikoju kompoziciju. Čak što više, drži Maroević, premda je u glazbi poznatiji njegov pjesnički “još je izravniji seizmogram emotivnih reakcija čovjeka u prostoru i vremenu negoli je to njegova glazba”.
Prisjećajući se vremena svojih početaka, Arsen je jednom podsjetio da je odlaskom u popularnu glazbu za kolege s Akademije postao izgubljeni sin, da je izišao na čistinu na kojoj je lov stalno otvoren. Pa, reći tada “čovjek kao ja” – to je za mnoge tada bilo svetogrđe, podsjetio je.
Razliku između njegove kantautorske pozicije i zabavnog mainstreama jednom je objasnio gastronomskom metaforikom: Ono što Gabi ili Ivo Robić pjevaju je srce na žaru; ono što ja pjevam je mozak s jajima.
Samoljubivi dobrotvor
U tih pedeset godina, sagledavan najrazličitije od pomodnog estradnjaka do “pisca narodnih pjesama”, nametnuo se kao jedna od ključnih pojava hrvatske glazbe, i u nju gotovo nitko više ne sumnja. Njegovu individulanost, koja po mnogima nerijetko dodiruje “samoljubljivost”, gotovo svi opravdavaju i dodaju kako je prati i samokritičnost.
Izuzetak je književni kritičar Nikola Petković. On je Arsenovu pojavu nazvao “umišljenim i marnim karijeristički predumišljenim te prefabriciranim autsajderstvom jednoga od monopolista hrvatske estradno-servisne industrije”.
Škarica međutim, u ocjeni za Hinu kaže da je Arsen nesebičan kao prijatelj, kolega, suradnik i učitelj, koji će te spremno podariti svojim znanjem i savjetom. Čak štoviše, za Škaricu je Arsen Dedić “neporecivi ultimativni dobrotvor koji kao da desetljećima bdije nad sudbinom (o)siromaš(e)ne hrvatske estrade darivajući je nevjerojatnom životnom aktivnošću i svim svojim mnogim talentima”.
Kao osoba koja cijeli život povezuje popularno i autorsko, u glazbi, kazalištu, filmu i poeziji, Arsen je doticao beskrajno mnoštvo sudbina, sudjelovao u gradnji njihovih intima ali i društva koje je iz ruralnog zakoračilo u svijet modernosti. Arsen sa svim njegovim darovima i ulogama, koja se najviše stapaju u licu kabaretiste.