Pohvalnica pjesmi u nevremenu

Povezani članci

• Marin Jurjević: “SPLITE MOJ ISPOD DIVNEGA MARJANA”
• Veče posvećeno Mensuru Seferoviću
• Darko Cvijetić: STEĆAK O MEHMED-PAŠI SOKOLOVIĆU
• STARICA ANDROMAĆI
• Vuk Perišić: Stranputice trećeg puta
• UGASLA TEATARSKA KRITIKA

Foto: Scilla sinensis

Ponovo vani nevrijeme oglašava svoje prijetnje po olucima, uskovitlanim krošnjama, crijepovima, vrtlozima lišća i poderanom rublju što leti otrgnuto s konopca. Ne morati ustati, ići na posao, polagati račune, sudarati se s tuđim energijama, pokazuje se golemom povlasticom kasne zrele dobi. Pomišljam kako sam četiri desetljeća pisala na koljenu, u krilu, u vožnji, na školskim odmorima, u pauzama dosadnih kruhoboračkih poslova,u vjetrovitim čekaonicama, za stolovima restorana polivenim pivom i posutim krušnim mrvama, ili u noćima prožetim golemim umorom, gotovo satrvenih kostiju i bolnih zglobova. Nikada “opušteno” ni “komotno”, nikad na adekvatnu mjestu. Kao da kradem od vlastita života, i kao da će me zbog toga netko prokazati, zamjeriti mi, odrezati kaznu umjesto pravorijeka. A najčešće je tako i bivalo.

U međuvremenu, na svaki poziv sunca, letjela bih biciklom, ili peripatetičkim stopama, u susret prizorima, vrtu, šumi, vodi, ušuškavajući se u ljekoviti zagrljaj prirode. Punila bih svoje male pričuvnike, da mogu u “iskričavim samoćama” ponovo naći slasti vitiznanstva, tajno ljubovanje s metaforom, zaklon u pjesničkoj slici, stvarnijoj od beduinskog šatora u pustinji. I tako,u studendanu s kraja ove godine, uzdajući se u čvrstoću prozora, vjerujući u vatru od bagremova drva, dobru olovku i alertnu misao, jutros počinjem dan pisanjem.

Za početak, prizivam Rene Chara, kroz tutanj oluje ponavljajući mu misao: “Ono što se od mene ište, jest da idem sprijeda. (…) Poezija je od svih bistrih voda ona koja se najmanje zadržava u odrazima svojih mostova”. Upravo iskušavam na djelu tu sretnu prispodobu.

(B. J. Refleksije i zapisi, studeni 2013.)