“Pleši me do kraja ljubavi”

Povezani članci

• OLOVKE MOJE MLADOSTI
• Uz dovršenu trilogiju Vickovih memoara u stilu Krleže i Milovana starca stara
• Otvoren MAT festival, večeras na repertoaru ‘Hiljadarka’
• MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana
• Rosa Luxemburg – Oštri mač i živi plamen revolucije
• Knjiga o Mahiru uskoro izlazi iz štampe

R.I.P.

Nije važno da slušalac zna genezu pjesme, jer ako njen jezik potiče iz takve emocije, pjesma će se odnositi na cjelokupnu ljudsku osjećajnost

„Čudno je to kako nastaju pjesme, jer porijeklo svake od njih je u nekom sjemenu koje ti neko pruži, zrnu koje dođe do tebe iz spoljnog svijeta, i zato je proces pisanja pjesme tako tajanstven. Ova pjesma je nastala iz onoga što sam čuo i čitao o logorima smrti, u kojima su muzičari bili prinuđeni da sviraju pored krematorijuma. Sudbina tih ljudi je bila užasna. Oni su svirali klasičnu muziku, dok su ostali zatvorenici bili ubijani i spaljivani. Tako se stihovi „Pleši me do svoje ljepote violinom koja gori“ odnose na ljepotu postojanja: uživanje u životu, kraj egzistencije i strast kojom je prožet čitav proces. Istim riječima se predajemo osobi koju volimo. Nije važno da slušalac zna genezu pjesme, jer ako njen jezik potiče iz takve emocije, pjesma će se odnositi na cjelokupnu ljudsku osjećajnost”.

Tema muzičara u konc logoru se provlači kroz filmove o holokaustu, ali kada ih vidite u Noćnom portiru, pomislite da je u pitanju veoma preverzni izuzetak. Međutim, to je bila redovna praksa. U skoro svakom od svojih logora nacisti su imali orkestre sastavljene od jevrejskih muzičara. Aušvic ih je imao čak šest, od kojih je najveći imao preko sto ljudi. I Koen je u pravu kada kaže da je tim ljudima bilo užasno. Stopa samoubistava među muzičarima u logorima je bila među najvišima, bez obzira što su redovnije jeli i imali pravo na svakodnevno kupanje.