PISALI SU POEZIJU U (EPISTOLARNOJ) PROZI I „SLUŽILI NARODU“

Povezani članci

• ZAŠTO JE POEZIJA MRTVA NA BALKANU A PONAJMRTVIJA U SRBIJI
• Napad na heroja: Sinan Alić napadnut u Tuzli, zadobio povredu glave
• Hrvatsku katoličku crkvu je osnovao Stepinac? Najnoviji hit katoličkih biskupa i svećenstva u Hrvata!
• ZAŠTO TEK SADA: Konačno smijenjen najdugovječniji direktor s najviše afera u ovom dijelu svijeta!
• U Japanu konferencije o jeziku i nacionalizmu
• Osvrt na knjigu „Balkanska traganja“ Miška Đukića

Prikaz knjige: “V.P. 80 – 82” autora: Rusmir TUPKOVIĆ i Emir TUPKOVIĆ, Printcom d.o.o. grafički inženjering Tuzla, 2020. 

„Kod ljudi ima više stvari kojima se možemo diviti,
                                 nego onih koje možemo prezirati.“
 (A. Kami)

Svakom(j) poštovatelju(ici) pisane riječi nije nepoznanica kako epistolarna književnost ne svijetli u žiži interesovanja. Nije to senzacionalno otkriće – već dugo je tako. Potvrđuju to imena velikih književnika(ca) (Gete, Šiler, Ostin, Ruso, Volter, Rable, Dostojevski…) koji(e) su se njome duboko bavili, a koji su odavno i duboko u zemlji zapreteni(e). Kroz njihova djela sam prolazio: više ili manje, hajno ili nehajno, plošno i lapidarno, sa željom ili pod moranjem… „Transatlantic mail“ – publikaciju razmijenjene „pošte“ Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića, perjanica bosanskohercegovačke književnosti u polurasijanju, nisam bio u prigodi pročitati premda sam imao nakanu.

Katamnestički posmatrano, koristio sam, između ostaloga, ovaj dosadašnji zlosretni COVID-vakat, za više nego pažljivo špartanje kroz vojno-civilne, uglavnom kovertirane i tek ponekada urazgledničene, zapise braće Tupković. Provenijencijski – gradskih mladića-soldata u vrijeme nastanka korespondencije; aktuelno – gradskih „mladića“, tek naizgled sredovječnih tuzlanskih građana. Ovaj duet je zbog svojih, prije svega intelektualnih značajki, poodavno mjesno prepoznat, ali, barem trenutno nije tako popularan na mikrodunjalučkoj razini poput paketa iz medijski eksploatiranih porodica: Grim, Sušić, Burić, Petrović, Karačić, Čarlton, Kenedi, Barezi, Grah, Skelin, Marks, Rajt, Musemić, Alkantara, Limijer, Boateng, Petrič, Čampara, Boldvin, Ivanović, Murići, Ameršek, Kovač, Đurovski, Karabatić… Štivo je, sukladno zamislima Autora, formirano trodijelno, sa Emirovim / Rusmirovim predgovorom, te nepotpisanim (a očito Emirovim) pogovorom „pride“, kao bonus-trackom – blagim nostalgičnim revoltom pred hibrisom neuspješnih balkanskih politika.

Na početku čitanja sam neskriveno očekivao kako će ove epistole pokazivati neku formu fokusa – čvrstog ili manje čvrstog, nipošto olabavljenog. No, ostao sam, glede očekivanja, značajnim dijelom očuđen. Naime, fokus je u ispisima posve fluidan, zacijelo zarad mladosti koju su tada nosili, ma i svakovrsnog izbjegavanja pravila / pravilnosti što ih nameće određivanje nečega kao jasnog. Diskurzivna nit je postojana tek u ponekim segmentima; determinirajuća tendencija je, dapače, stabilnija. Dijaloški odnos je dodatno oneobičen, prije svega autorskim pjesmama nesebično razmijenjenim, pa zacijelo zaslužuje i karakter prozno-poetskoga. Neka od pjevanja, dopunjena (sa) radovima savremenika im, Edina Suljagića (Suljo, u pismima – op. a.), već su publicirana u uspješnom prvijencu pjesničko-psihološko-anatomskog imena „Stihovi iz jetre“.

Duhoviti pasaži su mnogobrojni, najeklatantniji na nivou Emir Civil / Rusmir Vojnik. Čak i nasumice odabrani, podsjećaju na modernu verziju Gargantue i / ili Pantagruela. Poluočekivano, Emirovim odlaskom na odsluženje vojnog roka se neznatno umanjuje količina humora u njegovim epistolama. Nakon što postane vojnik, ne stiže ispisivati ludorije i fantazmagorije slične onim iz civilstva, zbog kojih sam se nebrojeno puta zacenuo od smijeha. Rusmirova duhovitost pak, iz pozicije civila, neupitna je. Dočim, prinudno kao soldat, skloniji je ulasku u dubine, porukama između redova i sl. Ovo su, naravno, prije svega lične impresije, a sasvim je legitimno da ih Vi apsorbujete na drugačiji način i da Vam osjetila budu drugačije taknuta od mojih.

Svakidašnje za njihovu tadašnjicu no nesvakidašnje za našu sadašnjicu je fakt da iz pisma u pismo na djelu imamo više nego hrabro, za neke možda i nedopušteno ogoljavanje. Usudio bih se napisati kako na momente ono dobija čak i obrise viteškog. Nije riječ „o tamo nekim fiktivnim osobama“: radi se o stvarnim ljudima što prilježno ispisuju vlastitu stvarnost – onomad. Sekvencioniranje zajedničke im tadašnje sadašnjosti je tako sljubljujuće i / ili blisko sa onovremenim poimanjem, činilo se, nepresušnog bosanskohercegovačkog humora. Zbog sijaset uspješnica u kojima se „smijeh i smiješno“ etabliraju ne samo kao puke manifestacije zrelog odbrambenog mehanizma, i kao stil života, propitujem, plediram, kličem i izazivam: „Čik, nasmijte nas, uvaženi(e) književnici(e), kao što su to nepobitno ostvarili ovi tuzlanski urbanerosi!

Produžavam putovanje kroz osvrt o njihovim epistolama – i sam donekle hendikepiran pozicijom pisca koji treba i da nasmije, a ne samo da opomene i/ili uozbilji. A, iz stranice u stranicu, ispred mojih zjena, iskaču nova i nova dešavanja / događanja, prispodobljujući se kao deja vu fragmenti iz „Sjećaš li se Dolly Bell“ (Je li puka slučajnost da su oba Tupkovića nosila vojne odore u godini 1981., kada je ovaj bosanskohercegovački / jugoslavenski film predstavljen „urbi et orbi“?!).

Da, braća su većma u međugraničnom području i svojevrsnom mischung-u više nego uspjelog gega, skeča, groteske, parodije, satire, humoreske (i čega još sve ne – pardon da). I, ponovno da – introspektivne su i više nego lucidne opservacije porodičnih odnosa: brat-brat, sin(ovi)-otac, stara majka-majka, otac-supruga-punica… Stoga se umetanje, potom i ugađanje paralele sa sličnim scenama iz kultnog, po meni temeljnog i nezaboravnog serijala „Grlom u jagode“ čini sasvim opravdano, napose, i prijeko potrebno za odmak u istosti i u razumijevanju dinamike jedne tuzlanske familije.

No, dvojbeno je, zacijelo, sljedeće. Je li moralan čin da se neopričane priče i hamartije, bezmalo pa tajne zakopane čak i među najbližim članovima porodice, ovako izlože sudu javnosti? Pitam to, referirajući se na Vitgenštajna koji podsjeća kako je „etika uslov za postojanje svijeta“! Stoga, neskriveno subjektivno, pokušavam pronaći bar iole poštedan odgovor uz čiju bi pomoć braću iz loze Tupković prije svega opravdao, a istovremeno bio iscjelitelj i umiritelj sebe sama (e kako bih hladne glave uspio okončati ovo nadopisivanje).

Možda neću biti u pravu (kao i više puta do sada), ali mi se čini kako je kombinacija ekstrovertnosti, odgođene mudrošću, i pokazivanja, odloženog dosadašnjim životnim preokupacijama, tako postala ozbiljan čin bratske solidarnosti i dozrele riješenosti (u više nego zrelim godinama) da se istinita prošlost kompetentno dislocira i evocira u sadašnjosti. Taj dribling viška može upućivati na akt stoika, poštenje mladića „bez oraha u džepu“, onih koji nemaju šta (za) sakriti, ali svakako i na svojevrstan striptiz u kojem zdušno saučestvuju glavni junaci-pisci, tek potom i osobe najbliže njima – ne sluteći i ne znajući.

Iskrenost u pisanjima je posvemašnja, imanentna, trpka na mahove, gotovo svakostranična; inventivnost u pojedinačnim ili duetskim pokušajima ostvarivanja želja, većih ili manjih, takođe je podrobno predstavljena. No, braći Tupković ne smijemo zanijekati i dobronamjernost i pažljivost, očite kao jutro poslije noći. Npr. informaciju za planiranu operaciju majke („Stara“- op. a.), Rusmir dijeli sa bratom u JNA ispisujući je na engleskom jeziku. Ovaj čin predstavlja dodatni osigurač, vjerovatno u slučaju ukoliko nekome od ukućana „slučajno dođe pod ruku“ pismo za Emira. Djetinjast potez, učinilo bi se neupućenom, a u biti „lozinka neprobojna – jaka poput betona“. Zasigurno i ona podiže ovaj trijumvirat visoko na pijedestal sloge i razumijevanja. Uistinu, izraz „k’o brat-bratu“ nije uzaman izmišljen.

Nedvosmisleno, „ova tuzlanska braća“ su gradski likovi što i o nepovoljnostima progovaraju (čitajte-pišu) na zdravosmijehan način. Šale naprosto kuljaju iz njih, nahrupljujući na svakojake podloge za pisanje, podjarmljujući ih pozitivnim vibracijama, čineći ih samo boljim, vitalnijim, sladostrasnijim… Namrgođenici bi im sad-sad izmislili / pronašli i prišili banalnost, plošnost, patetičnost… Ustoličeni kritičari bi ovakve, po meni jamačno kompatibilne harfove, mogli nazvati trivijalnim, proglasiti ih vulgarnim i petparačkim, odreći im bilo kakvu estetsku vrijednost… Etiketirati ih ponegdje i kao jadikovke iz prošlosti, uz osobnu ogradu jer i moja „dvomilenijumska“ sjećanja skromno sežu u period 80-ih godina posljednjeg stoljeća prošlog tisućljeća, pa se baš i ne slažem sa dojmom tamne slike tuzlanskog golubijeg sivila kakvim ga ističe Emir Tupković u predgovoru. No, ostaje da legitimno vjerujem u njegov doživljaj, prilično izvjestan iz rakursa drugog, meni sličnog čovjeka. Samo, imam potrebu vjerovati i sopstvenim očima, jasno drugačijim od njegovih.

Idemo dalje. Taman kad pomislimo da neumitno starimo, Emir (taj neumorni i opetovani razbijač lustera) će napisati kako su samo „živi fosili iz Rolling Stonesa“. Podsjetiću. Pismo je iz godine 1982., a živi fosili 2020-e još uvijek sviraju i praše – poprilično živ(ahn)i. I šta onda preostaje nego da i tuzlanska braća i dalje budu dječaci koji su ih onomad slušali, a t(ak)o su izgleda naumili i ubuduće. Zaista, širina obuhvata rock’n’roll muzike je za današnje uslove zadivljujuća i nesvakidašnja, enciklopedijska (u minijaturi)… I kada iščitam imena brojnih velikih rock’n’roll bendova što sada zvone kao okamine i uporedim ih sa ovim današnjim sastavima, svakako ograničenim izričajima kombinacije turbo-folka i primitivizma (na našu tugu, ne onog sa prefiksom „new“), spoznam kako su oni davnašnji, iz tzv. „mračnog doba“, proizvodili čisto blještavilo spram ovovremenika iz „svijetle stvarnosti“, kako je već promoviraju skutonoše neoliberalizma i negativnog nacionalizma…

Potrebno je pojasniti! Gotovo sam 90% siguran da je prosječni homo sapiens (čast izuzecima) doživio svoje duhovne vrhunce baš tada, 70-ih i sredinom 80-ih godina prošlog vijeka. U dvogodišnjem ogledu braće Tupković, urbana pisma to zorno potkrijepljuju, a njihove su sastavnice nepobitni svjedoci. Ispred nas su dječački razigrani mladići tog doba, homo ludensi iz zapretenih sjećanja, svojevrsni dj-evi što u ispisima bonvivanski strasno i onomatopeično, prenose i same zvukove, posljednje ispisane uz koncert-uživo bendova „Tom Tom Club“ i „Talking Heads“.

Pokušavam ih akceptirati, sa značajne vremenske udaljenosti. I, pazi čuda: kao da čujem kako „buba“ bas, „udara“ bubanj, „brbori“ rif, „bruji“ distorzija, „cijuče“ činela… Sve se čini čistim i ne tako ovostvarnim; i na moju žalost, samo na tren caruju sentiment i alhemija. To je vjerovatno jedan od krucijalnih razloga zbog koga su brojne epistole većma obilježene pasijom stalne kupovine aktuelnih ploča. One su njihove duhovne tvornice za uljepšavanje života, relikvije neprocjenjive vrijednosti, ogromni totemi u centru indijanskih sela oko kojih se okupljala mladost te epohe (pa zašto onda to ne bi činila i braća Tupković).

Repetitorij (ne)važnih događanja je numizmatičarski pedantan, većini odavno zaboravljen (sem istoričarkama i / ili hroničarkama). Emir i Rusmir se iznimno rijetko ponavljaju, a i pošto to učine, ne izgledaju nimalo rogobatno. Obrazuju almanah (s)rušenih memorija, sa neprijepornom vitalnošću ideja što često iz ničega dopiru do u kvintesenciju. Ponegdje šale nema, odmah se „pogađa u glavu“, a onda analitički spušta na nižu razinu, sve tamo do uzroka. Vrijednost ispisanoga, naravno, nije samo nasmijavajuća već i duhovna, hroničarska, introspektivna, evocirajuća, dokumentaristička…. Vidljiva je povremena emanacija duhovnog jala, ali je puno češća raskoš svjetlosti iz perioda prozvanog „neduhovnim i mračnim“.

Čini se čudnim, pa i nevjerovatnim, kako su ovakva pisma nonšalantno prolazila kroz gusto rešeto cenzure i redovno dolazila do onoga kome su upućena. Pogledajmo samo njihovu sadržinu pa će nas uplašiti apsolutno izgledna mogućnost da ih pročitaju raznorazni: špijuni, inspektori, bezbjednjaci, milicioneri, informatori, denuncijanti itd. Naravno, brojni dušebrižnici će nam, gotovo unisono, potvrditi i reći: „Osobe koje su bile duboko ‘s one strane željezne zavjese’ su: posmatrane, nadgledane, mučene, isljeđivane, zatvarane i sl.“ Naravno da ima istine u ovoj tvrdnji, ali nikako „ne za sve ljude i nikako ne protiv svih ljudi“. Radilo se o pojedincima ili grupama, tzv. sigurnosno-interesantnim osobama koje će u svakoj državi svijeta biti pod paskom: praćene, ispitivane, ili ako već hoćete „protjerivane kroz iglene uši“. Zbog toga je mimo zdrave pameti navedena tvrdnja „o zatvoru na otvorenom za gotovo sve ljude tog doba“ što je mahnito medijski eksploatiraju oni bliski „nezavisnim“ medijima: e da bi gomili neupućenika postepeno postala prihvatljiva i „istinita“.

Represijski aparat je postojao na više nivoa i ne treba ga nijekati (moliću lijepo, i danas nas demokrate „na svakom ćošku“ uvjeravaju kako takvo što u demokratskim društvima gotovo i ne postoji – sic!). Ipak, isticati kako smo bili sputani nevidljivim sindžirima na svakom koraku, notorna je laž i blasfemija. To je opasan otponac za ponovno zazivanje povampirenjaka koji, nakon što su srušili sistem i državu, počeše rušiti domove, silovati žene, ubijati starce i nejač, raseljavati ljude, zatirati porodice… Dobro je da zbog takvih spodoba žive i dišu, još uvijek i svakako na sreću, i oni brojni što se nisu dali lobotomirati i prepustiti se huljama – njihovo pamćenje nije pobrisano i sjećaju se koliko je u biti bilo slobode koja je u međuvremenu kalirala. Ili kako negdje istaknu Semezdin  Mehmedinović: … Mi kada govorimo o ‘osamdesetim’, govorimo o dubokoj budućnosti.“

Zbog svega navedenog, ali i drugih razumu protivnih dešavanja, danas smo tu gdje jesmo (a mislimo / nadamo se – da nismo). Nastavi li se ovakvim kursom i sa ovako ugođenim sekstantima, tratićemo život živ(otar)eći u apsurdima. Dvorske lude će i dalje dobijati sinekure i otkupe tiraža od nekoliko (ili desetina) hiljada / tisuća, „zasluživati“ kojekakve izmišljene poticaje (od inih oblika političkog organizovanja inih imena); ministri(ce) obrazovanja će bez imalo grižnje savjesti usmrćivati grantove za publiciranje knjiga – bilo stručnih bilo naučnih; čelnike(ce) obrazovno-vaspitnih ustanova, muzeja, galerija i biblioteka će birati (kvazi)pismeni(e) elektori(ce) na VIP-sijelima i / ili poslije odlazaka u mjesta formalno najbliža dragom Bogu, sve više ih ustoličavajući spram političke opcije kojoj pripadaju, a sve manje zbog raskoši njihove naučno-intelektualno-organizacione širine; „tročlani predsjednici“ države (ovdje gotovo nema realnih šansi da to budu žene) i kantonalni(e) / županijski(e) prvaci(kinje) će promovirati i/ili stojati iza (čitajte: u sjeni – op.a.) otvaranja visokoškolskih ustanova ranga i snage „akšam-šulea“ (izniklih preko noći na pustopoljinama) čiji će ekspres-svršenici(e) biti nekvalifikovani(e) za sročiti 5-6 „običnih i pismenih“ rečenica o sebi; vječni poslušnici i ripijenisti će i dalje biti parazitski naslonjeni na hazne vladajućih struktura, uronjeni u šilteta sigurnosti što je jamči apologijsko pomicanje glavom naprijed-natrag, nipošto lijevo-desno itd. Sve do jednom, jer sve ima svoj kraj, razvidno je. Neko će ga ipak dočekati.

No, bez obzira na sve otežice što objektivno stoje ispred pretvaranja rukopisa braće Tupković u knjigu (opipljivu među prstima), treba čvrsto vjerovati da će se taj podvig i desiti. A zašto? Iako gotovo 40 godina vremešan, ovom rukopisu se ne mogu odreći samosvojnost i svježina kojima je bespovratno natopljen. Rijedak je to epistolarni poduhvat, epitaf jednom vremenu i zajedničkom prostoru, kameleonski premreženom srećom i tugom, nadom i beznađem. I do tada opstajućem (kakvom-takvom) sistemu, usprkos višegodišnoj sistematičnosti onih koji su sanjali njegov nestanak (na koncu ga pomno pretočivši u djelo fisije). Pohvalno, rukopis je više nego krepka „čorba“ braće Tupković protiv nabujalog primitivizma, i onda i sada. Istovremeno, potiče nas na njegovanje i evokaciju pozitivnog nacionalizma (po čemu su Bosančerosi(ke) nekoć bili itekako prepoznatljivi(e)), što svakako jeste nasušna potreba, poglavito danas, gdje sile razgrađivanja i/ili kvazikohezije ponovno jačaju na tlu natorenom našim sopstvenim đubretom. Nepretenciozan, kakav jeste, kumulativno prepokriva čitač(ic)e raskriljujućom nadom u otvorenu mogućnost za popravljanje svega, pa zašto ne i onoga nepopravljivoga?!

Mnim, diseminacija ove knjige u nastajanju će, biti neadekvatna čak i unutar vonjajućih granica vještački „zapišanih“ teritorija za koje se, evo već decenijama, koristi rogobatni eufemizam: entiteti. Proričem, nikako iz pozicije hiromanta (iako bih volio da apsolutno griješim), kako ove epistole vjerovatno neće biti distribuirane van naše Bosne i Hercegovine. Slutim i kako gotovo vrlo vjerovatno neće biti prevedene na svjetske jezike. Mi smo, razvaljivanjem nekadašnje zajedničke države u okvirima „novog Svijeta sa starim gabaritima“, od srednjeplasiranih postali manji pa potom i vrlo mali, ali silno beznačajni – na pragu ispadanja u najnižu ligu.

Izmičem korona-virusu evo već dvanaestu sedmicu – liječeći i pomažući, učeći i voleći, slušajući i služeći, čitajući, pišući, publicirajući… Medikus u kliničkim uslovima, izložen svakome, svačemu i svakakvim na everyday / everynight-osnovi, tu negdje oko zamišljene granice dodira sa „novouspostavljenim, a nevidljivim i opasnim“, do danas sam ostao sretno nepogođen (uspijevajući, koliko nazirem, privoditi koncu i ovaj osvrt, ha, ha…). Ne bih da (se) ureknem, ali to je za moju malenkost svakako vrlo ohrabrujuća činjenica. Pa evo onda za sve nas i moja nova, istina dvojbena premisa, kako novouspostavljeni virusi možda „samo zaziru i / ili čak bezglavo bježe“ od pisane riječi i onih što je pišu (kao što su možda već jednom bezglavo pobjegli sa nekog nejestivog hajvana na pijačnom štandu ili pak iz nekog kafeza u tajnom vojnom laboratoriju –  sic!)! I kako bi „te raznolike baje trebale barem dobro razmisliti“ prije nego li se usude napasti na alfabete („što je takođe epidemiološki neprovjereno“ – floskulirao bi profesor Čustović – op.a.).

Možda će izvedena konkluzija o očekivanom (kadli-tadli) porazu bjelosvjetskih virusa i / ili parazita (smijete li čak i pomisliti na kakve sve oblike i vrste mislim? – op.a.) pred Pismenošću i Čovještvom sanjanoga Svijeta navijestiti bolje dane što ih svakako željno čekamo. Dane, u kojima će ovaj više nego zanimljivi zavežljaj epistolarnih memorabilija, samoniklih prije gotovo 40 godina, biti prijeko poželjno stiješnjen među vlastitim, dendijevskim i okuugodnim koricama, potom i u entropijski nesloženoj gomili sebi sličnih knjiga – iz nekih dalekih krajeva, sa nekim drugim naslovima, na nekim drugim jezicima… Biti uljuljkan u prelijepim, dupke punim i mirisnim knjižarama, i dalje raritetnim kao djetelina sa četiri lista, gdje će, baš zbog ispisa kakav je ovaj braće Tupković, sve češće kročiti grupe pozitivnih i proaktivnih Ljudi, gradeći budućnost u kojoj će biti više optimizma za sve.

Prema tome, drage Građanke i Građani, zbog čega oklijevate, (na) šta još čekate?! Prisjetite se samo kako je siromašna Kultura nekoć raskošnije izgledala i navalite već više jednom na nju!

U Tuzli, u 2020., dok sve cvate, a COVID-19 „ore“ po Balkanu

S poštovanjem,
Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ