Petar Fehir: Voda

Povezani članci

• Pavle Stanišić: ZVIJEZDA NAD PONOROM
• Konferencija “Strategija ustavnih promjena: preporuke za promjenu Ustava F BiH”
• NAČELNICI-KANDIDATI: BEZ NJIH BI VLAST BILA NEZAMISLIVA
• Dijalog na periferiji grada: Jovan Divjak – OFICIR S RUŽOM
• Kamenovanje svetoga Stjepana – religija bez Boga
• Marinković-Lepić: Bh. građanima bezuslovno i pod hitno omogućiti povratak kući

Piše: Petar Fehir

Ne bih, piše mi Martin, komentirao, šutio bih i suosjećao, al ne mogu – gadi mi se.

Čitam ovih dana masne naslove o tome kako je sve naše podjele odnijela  voda.
Kako smo pokazali pravo lice,  kako smo se ponovo ujedinili u zajedničkoj nesreći…
bratstvo, jedinstvo i ostale tralalalije…

A u stvari…
Voda je postala zajednički nazivnik za nemoć, razočarenje, pa i tugu, koja nas tišti godinama…
U vodi se samo jasnije vidi naš usud – potonuli ideali, izgubljene nade, otužni zadah prevare.

Stihovi o Drini i Savi, kao iz partizanske pjesmarice, postaju poveznica u “regionalnoj” štampi i  portalima.
Poplava izbacuje sav politikanski i populistički mulj kao posljednju barikadu u sirovoj borbi za vlast.

Ali, s druge strane, i proste ljudske sudbine koje ne zazivaju ni bratstvo ni jedinstvo ni domoljublje.
Koji žale za svojim kućama, sjenicima, žitom i živinom, iskreno, bez patetike i računa.
Koji ne stignu, ili nemaju snage, početi još jednom.

Čovjek je, na kraju, sam u nesreći.
Svaki pokušaj kolektivizacije nesreće je obmana.
Kako onda tako i sada.
Pomoći možemo ljudima.
Ne Hrvatima, Srbima, Bosancima…
Kao ljudi.

NAŠ PUT

Krenuli smo za dana,
još se vidjelo jasno,
put se prostirao dug…
vrijeme bi da se krene,
novi horizonti nas zvaše
(pa nećemo vječno u krug).

Čežnje i nade puni
tragom naših sanja davnih…
Bog s tobom, vođo!
Povedi nas
putem naših djedova slavnih!

Kličemo tebi Kneže!
Tebi Kralju! Voždu! Vrhovniče!
Tebe Nebeski narod i  Puk slave,
himne ti i ode sriče!

Odužilo se, umor nas hvata,
i mrači se, zapalismo svijeće,
kad netko iz mase šapnu:
–  Ljudi, na desno se skreće!

Provokator među nama?!
Zastanemo na odmor i krijep…
kad opet šapat kraj studenca:
– Puče, pa vođa je slijep!

I što smo hodili dalje
noć bijaše mračnija, crnja,
na našem zlokobnom putu
preko zvijezda do trnja.