PET BERLINSKIH DANA

Izdvajamo

• Rekosmo li, valja bježati iz zazidanosti življenja, zakovanosti za jedno mjesto, otimati se dok vrijeme nosi.

Povezani članci

• Nosiš pola moje tuge
• Štokholmski simptom
• Promocija knjige “Rođeni za vječnost”: Intelektualna i sportska elita 31. januara u Mostaru
• Domovina u koferu: Večer poezije Jozefine Dautbegović (video)
• SVE SE TO I ONAKO DOGAĐA U KRUGU (TREŠNJA)
• KADA SU DOŠLI…

Foto: I.S

Sat i po avio-leta i evo nas u stolnome Berlinu. Smjestili smo se u hotelu „Albertin“, skrivenom u jednom drvoredu u četvrti Pankow. Taman dobro, blizu smo tramvaja koji nas je, samo što smo odložili prtljag, u predvečerje vratio u kultno središte ovog megapolisa – Aleksanderplac. A tamo – „život masovna pojava“: festival druženja, piva, gastronomije, miks rasa, naroda, buke; naprosto, tu se događao život pod visokim naponom!

Ugodna bi ova germanska, berlinska noć, u kojoj smo mi stariji bili u podnožju života, a mladost uzletjela, okrilatila, propela se, uhvatila ritam po stolovima, malo je očiju da se vidi plava ljepota tamošnjih Lorelaj, a mi, malkice zapivljeni, natren pomislismo da smo pod nekom golemom šatrom balkanskom. „Trenirajući“ za minhenski Oktoberfest na hiljade pivoljerosa su od Aleksanderplaca načinili istureni maliganski punkt sve jedući i pijući (naročito pijući!), makar velika beer-krigla ojadila džep za 8 eura (jaranima sarajevskog piva znano je da se ovim „prehrambenim aktiklom“, kako mu tepaju u Bavarskoj, može i za euro osvježiti grlo bijelo). Ponajviše su tamanjene kobasice „berliner wurst“, a taze-„dođoši“ sa Balkana svoj su abdomen podmirivali aromatiziranom piletinom.

Našem četvercu ovo je bio zalet za upoznavanje berlinske prirode i društva. Još na izlasku iz zračne luke Tegel za vozne karte smo usmjerili 30 eura po osobi, ne bismo li se mogli vozikati podzemljem i nadzemljem Berlina, koristeći tako metro, trolejbuse, autobuse, a naročito bus-„city circle“ za kružne vožnje (e ovim smo se beli navozali). Prilika je da autor ove reportaže izrekne pohvalu udobnosti, urednosti, tačnosti berlinskog „voznog parka“. Putnici se inače sa metroom druže još od 1902. godine, da bi se današnji U–Bahn razgranao na 10 linija, preko 170 stanica, posijanih duž pružnih 170 i nešto km. Oni koji ovise o tramvaju, koriste 22 linije, izlaze na oko 400 stanica duž 300 km, a tek autobusi, kojih je 400 dvospratnih i 1.350 „običnih“ i koji se zaustavljaju na 2.630 štacija. Riplijevski podaci, nema šta, ali tako to mora biti u gradu sa gotovo 4 miliona duša. Kad smo već zagazili u cifre, valja navesti da 720 hiljada Berlinera posjeduju bicikla a milion i 700 hiljada auta. Primijetili smo da maksimalno koriste javni prevoz i da ih tamošnje vlasti na to podstiču. (Kod nas je obratno: gotovo prazni putnički vozovi, autobusi također. Valjda je to zbog toga što je mnogim našim automobildžijama auto glavni dio autobiografije). I da ovom dijelu priče dodamo i zapažanje da su i u ovome gradu putnici „prikopčani“ na mobitele, da boluju, velim, „mobitelitis“, a tek pokatkad je u nečijim rukama bljesnula knjiga, novine također. Zapisivača je zaradovalo to da su na mnogim stajalištima ispred onog „strasse“ udjenuta imena tamošnjih umjetnika, naučnika, pa i revolucionara poput Roze Luksemburg i Karla Libknehta. (Drže oni do njih a ne kao kod nas – stvaraoci valjaju tek kad iskorače iz života, pa da imaju koga metnuti na novčanicu).

Stigli smo da posjetimo Bundestag, Brandenburšku kapiju, TV toranj, Zoo vrt, Stasi muzej, Berlinski zid. Na „koridoru“ prema Bundestagu i Kapiji prošli smo pored Humoboltovog univerziteta i to me nekako ponajviše ozarilo. Džaba monumentalna zdanja, i ona svjetovna i one sakralna, koja su ponajviše građena da bi unizila, ukrotila čovjeka, a vala uzaman i ogromni spomenici. Oni svi na jednu stranu a Humboltovo sveučilište (sa 11 fakulteta i 33 hiljade studenata) na drugu, jer me, nastojeći da ne idem „malen ispod zvijezda“, nije opčarao Bundestag, niti „čelični“ Bizmark, ni Toranj, ni ovo, ni ono. Iako sam Humboltov univerzitet iz  kružnog busa samo glednuo, a i da sam imao priliku da uđem, morao bih skupiti hrabrosti da zađem među sjeni takvim umova. Pa, zamislite, još od 1810. godine to je bio dom znanja Hegelu, Šopenhaueru, Hajneu, Planku, braći Grim, Rankeu, Veberu, Mendelsonu, Kohu, Marksu, Engelsu, tu je predavalo tridesetak nobelovaca, među njima i Ajnštajn, ej!

U negdašnji Rajstag, a sadašnji Bundestag, ušli smo s rezervacijom koji smo  osigurali prije nego smo se i zaputili u Berlin. Bili (sićušni!) pod neobaroknim arkadama i svodovima staklene kupole, pa hajd’ prema Brandenburškoj kapiji, visokoj 26 metara, građenoj potkraj 18. vijeka po uzoru na Akropolis. Prošli ispod njenih dorskih stubova, sa vrha nam je k’o prijetila boginja pobjede. (Kapija je okićena i titulom „trijumfalna“ iako  ispod njenog slavoluka promarširaše Napoleon, crvenoarmejci). Potom tu u blizini bili kafolozi. (Sve nam se čini da je u cijenu kafe od 4 eura uračunat i pogled na Kapiju). A  sa visine od 204 metra berlinskog TV tornja pogledat’ je lijepo. Zanimljivo je da su graditelji čelično-betonskog Tornja bili DDR-komunisti, dižući ga pod nebesa 1969. godine, na taj način slali ko biva poruku o svojoj moći, koja je iza toga potrajala još tri decenije.

Propusnica u Zoo garten iznosila je po 15 eura. Osnovan je 1844. godine i na površini od 35 hektara svoj zatočenički život preživljava gotovo 19 hiljada zoo-„eksponata“. Prepoznatljiva je prirodonost staništa, tako da se oku nevičnom posmatranju stvara privid zapuštenosti, nemarnosti prema ovoj „životinjskoj farmi“. Unutra su i jezerca, restorani, igraonice, koje su svojevrsne umjetničke instalacije urađene ponajviše od drveta.

Rukama i očima dodirivali smo Berlinski zid, nekada dug 155 km, a visok 3,5 m, koji je kao linija razgraničenja prolazio kroz kuće, kanalizacione sisteme, metro, a čuvalo ga 11 hiljada vojnika. Sad je Zid sveden na simboličan dio u obliku kapije, a s leđa služi kao pano za murale i ostale slikarije. U kafeu „Gregory’s“ u glasovitoj Fridrihstrasse predahnuli smo, glednuli na internet, naravno posjetili portal NoviKonjic, a sačinitelju ove reportaže bi drago što mu je repriziran tekst posvećen 80-godišnjici rođenja autentičnog pjesnika Mehe Rizvanovića.

Približavanje Stasi Museumu u nama je izazivalo nalagodu, jer se susrećemo sa kompleksom zgrada u kojima je istočnonjemačka tajna policija, taj „mač i štit“ tadašnje Socijalističke partije, usavršavala zanat mučenja, isljeđivanja. Zajedno sa mnoštvom mladih posjetilaca razgledali smo muzej, zapravo taj mali ukleti grad, koji izgleda jezivo i po kasarnskom izgledu, sivilu fasada, namjerno tako ostavljenih, “konzerviranih“, da svjedoče  o zlodjelima 90 hiljada stasijevaca, tih majstora za proizvodnju straha.

Nezaobilazni su bili i tržni centri. Nije dobro, nikako nije dobro s puta vratiti se praznih ruku nego obrazli. S poklonima zaobići srednju generaciju hajd’ i nekako, ali kako unučad, kako? Viberom pristižu uslikane dukserice „evo ovakve“, pa helankice, pa „u Bosni zima već prijeti“, valjalo bi kakve i čizmice, a, eto, kad je već tako, usput i koji „šanelčić“, koji „hugo boos“, svakako je tamošnji, ma eto ne mora ali nek’ se nađe… I onda, bazanje po „Alexi“ (sažeti naziv glavnog i i odgovornog trga Alex). Oči su mi ostale na silnim knjigama „butika za knjige“ „Thalia“, nazvanoj po grčkoj „cvjetnoj boginji“, to je, dakle, to – perivoj knjiga. Ali, kud sam prispio sa ovim znanjem jednog slavenskog jezika? U godinama u kojima ovaj zapisivač pomalo pravi „inventuru“ urađenog i neurađenog, jedan od grijehova mu je što ostade bez znanja nekog jačeg evropskog jezika, a eto izučio gimnazijski latinski i izdiplomirao svoj jezik. Uzalud je dumao: Da se jezički ponjemčio, mogao je izvorno čitati „svoje“ Nijemce: Ničea, Brehta, Hesea, Remarka, Šmita.

Onda se ukaza KaDeWe (E u njega nisam zalazio pa eto ti), pa Primark, CCC (šta mu je sad to?), TKMaxx (rekoše USA-brend, zna imati i popularne cijene, pa je tu ponajviše „nasukanih“ kupaca). Ima još. Tu su i: i Mall, Galeria Kaufhot, Saturn etc. Kad uđeš u ove ojađivače džepa kao da si ušao u bermudski trougao. Poslije postaješ da se „stručno“ izrazim kesolog, sa uspostavljenom ravnotežom u obje ruke, zabrinut kako ćeš proći na aerodromskom „vaganju“ (8 kg  ti je limit pa ti kako hoćeš). Helem, kontrolni skener je bio neumoljiv: u „risajkl bin“ ode parfem koji je bio teži od 100 ml.

Brzopotezno smo se družili sa bjelančevinama i vitaminima. Picerije, hamburgernice gusto naseljene jedačima brze hrane. Mladost tamani li tamani sendviče, prava su mekdonalds-generacija. Mi smo u „Mehasu“ na Panoramstrasse 1. baš gustirali kebab, a u jednoj od „piterija“ „Orientalische spezialitaten“ „usisali“ zeljanicu, sirnicu, koje nisu ni u gastronomskom srodstvu sa našim. Ma, nigdje jela u tečnom agregatnom stanju. Istina, nismo zalazili u gastro-hramove jer je za nas i Berlin preskup, baš kao i drugi gradovi koji su ozračeni eurima, pa nas je podsjećalo na već preživljenu skupoću u Milanu, Palma de Majorki, Lisabonu, Gibraltaru, Barseloni, Veroni, Budimpešti, sa nešto povoljnijim monetarnim udarom u Kazablanki, Tirani, Izmiru. Uostalom, putovali smo za svoj groš (kvartet putnika sačinjava i jedan penzionerski dvojac), ali (u)cjene nas neće odvratiti od putovanja sve dok smo „uzgor“. Svuda nosaj flašu vode na gotovs (plaćali smo ih i do 4 eura), ali tabanaj ovim dunjalukom. (Zapisivač ne pamti da je u bijelome svijetu negdje okvasio grlo vodom sa žive česme, osim u zemlji bosanskoj i to ne svugdje).

Iako statistike kazuju da u Berlinu živi gotovo pola miliona stranaca iz 185 zemalja, samo smo na nekoliko mjesta, na Aleksanderplacu i u tržnim centrima, čuli neki od nama znanih balkanskih jezika, svjesni i toga da je već mnogima njemački jezik postao pribježište, azil. Hodeći kilometar-dva kvartom Lichtenberg ka Stasi muzeju ne bi mi teško da „zavirujem“ u natpise sa imenima stanara. I ni jedno nije bilo „na ić“. Gdje li su se djenuli naši zemljaci i na kojim li su adresama, o tome nije pri meni saznanje. Ostaje ovom zapisivaču da razazna i to.

I na kraju, tek što smo se vratili, snivamo nove izlete izvan tvrđave života, nagovara nas ljubopitljivost da se virne s one strane neviđenog, neotkrivenog. Ako bude života, ako nam se posreći, naumismo da nekako s proljeća pohodimo Andaluziju, jer mame nas Kordoba, Alhambra, Sevilja, Almerija, Gvadalkivir, pa Kadiz, Malaga (makar već bili u njima). Rekosmo li, valja bježati iz zazidanosti življenja, zakovanosti za jedno mjesto, otimati se dok vrijeme nosi.