ENG
Pedagogija otpora i/ili otpor pedagogiji Branka Ćopića
Autor/ica 👤Šeherzada Džafić
Izdvajamo
- I, eto ga opet trenutak preobražaja – i tu je jedna od ključnih poetika i pouka – ako je išta dalo smisao Ćopićevom samoubistvu, njegovom otporu onome što slijedi, to je ova predstava: sve se ponavlja, naša okrutna prošlost će se ponavljati (i ponavljati) u budućnosti, ako budemo pružali otpor pedagogiji Branka Ćopića, Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Ivana Gorana Kovačića i svih onih koji su nas učili (i djelom i vlastitim životima) da u prividnom dobu obećane slobode ne trebamo živjeti u vlastitim okovima straha, laži, neznanja, nemorala, apatije. Ako se bojimo, ako se usprotivimo neistini, nemoralu, jednom riječju Zlu i ne učimo Dobru (kojem su nas učili svi prethodno navedeni velikani) i, na koncu, ne upražnjavamo pedagogiju otpora.
Povezani članci
U petak, 24. juna predstavom Pedagogija otpora Branka Ćopića započela je, simbolično, 24. manifestacija scenskih umjetnosti Bihaćko ljeto. I mogli bismo ići dalje s ovom simboličnom brojkom 24 pa reći da je baš u 24. godini života Branko Ćopić okončavao svoj studij pedagogije te da je u istom životnom dobu objavio neka od svojih ključnih djela. Ili da je tačno 24 godine od izlaska ključnoga (i za Bihać i za predstavu) romana „Magareće godine“ 1960. godine do okončanja njegovoga života 1984. godine. Mogli bismo krenuti i razmišljati o simbolici samoga naslova predstave – tog sklopa riječi koji skupa govori već puno – „pedagogija“ pa „otpora“ i još „Branka Ćopića“. Predstava kojom maestralno i doslovno teatralno započinje revolucija pozorišnih predstava Krajine! Nakon izvedbe mogli su se čuti bitefovski uzvici ushićenja: Ah, kakva predstava! Ah, kakav “show”, uz gromoglasan i glamurozan aplauz pun emotivnog naboja pa i divljenja prizorima, glumi i dramskom tekstu, koji wolandski prokazuje i predkazuje svu neminovnost i svu besmislenost ljudskih ograničenja. Kakva predstava surove realnosti! I one Ćopićeve, i ove naše! Predstava je to koja vas istovremeno baci na pod i uzdigne u visine, predstava zbog koje vam se plače, a istovremeno ste ljuti jer ne možete, jer nemate vremena dokučiti šta vas je bacilo u trans i onda postepeno, baš onako natenane shvatite da ste kroz ovu dramu napokon doživjeli katarzu! Više njih! I da vam je potrebno vrijeme, da želite i doslovno žudite vrijeme da detalj po detalj prerađujete i što duže budete u toj katarzi! E, to je pedagogija otpora. To je ta prva predstava kojom započinje revolucionarno vrijeme za Bihać, Krajinu, za samu Manifestaciju Bihaćko ljeto.
Pedagogija otpora Branka Ćopića prva je predstava platforme Pozorišna scena Krajine, čiji su osnivači Centar OMAHA iz Cazina i Udruženje MOGULI iz Bihaća, a koju je producirao Centar OMAHA u koprodukciji s Kulturnim centrom Bihać, Narodnim pozorištem Tuzla i Kulturnim centrom Novi Pazar. Ovu intrigantnu predstavu potpisuje autor i redatelj Zlatko Paković. Predstava donosi sve ono što nosite, a ne možete iskazati kao što to čini ovaj sjajni beogradski redatelj i jednako sjajna ekipa glumaca: Erna Begatović, Siniša Udovčić, Adnan Omerović, Mirza Salihović i Elvis Jahić. Ovoj energičnoj ekipi pridružuje se i šesti lik, oličen u junaku naše prošlosti i ikoni budućnosti, Branku Ćopiću, koji nas još (uvijek) neprikosnoveno uči pedagogiji otpora. U traženju najsažetijeg konteksta, a da se ništa ne naruši ili kaže suvišno, najbolje govore riječi samoga Zlatka Pakovića da je to predstava bazirana na umjetnosti i vještini glume, lišena svega suvišnog, kako bi tema otpora došla do najdubljeg svoga izraza: “U tom smislu i saglasju sa pedagogijom otpora jeste i poetika same predstave. Ističemo najljudskiju potrebu čovjeka da kaže da – kad treba, odnosno ne – kad nešto nije istinito” (više na: https://www.federalna.ba/pedagogija-otpora-branka-copica-zpkeu).
Nakon odgledane i efektnije je reći, nakon doživljene predstave, može se potvrditi da je ovo predstava bazirana na umjetnosti, ali i umijeću da se umjetnost ukomponira u stvarnost koju živimo i da se još jednom potvrdi kako nas umjetnost, ovoga puta pozorišna, u saglasju sa književnošću, muzikom i izvrsnom glumom najbolje može odgajati.
Scenografija predstave je u stilu minimalizma, pri čemu u prvi plan dolazi lični izraz umjetnikā, odjevenih u odjeću kroz koju se prepoznaju političari, vjerski službenici, žene žrtve potčinjavanja i odanosti, a koji na koncu (zbog kulturoloških, svjetonazorskih, sakralnih i ne/ljudskih principa) postaju nomadi s torbama na leđima. Jednako minimalno, ali stoga precizno, scena je popraćena svjetlosnim efektima, tek toliko da pojača izraze lica ili da istakne smjenu scena, koje, svaka na svoj način tek načinju, ali snagom izraza iznose jaku poruku i pouku. Neka od pitanja koja se provlače kroz dramu mogu se svesti na zajednički predznak pedagogije otpora i/ili otpora pedagogiji: Kako se usuđuje neko danas s djecom u školi raditi išta na temu “četnika” Branka Ćopića!? Kako se jedan borac Armije BiH usuđuje i pomisliti da se na takvoj literaturi mogu odgajati buduće generacije!? Pa, pobogu, kako se jedan reis usuđuje na hutbi govoriti o tome kako Branko Ćopić (u odnosu na „fašistu” Edehema Mulabdića) zaslužuje više pa čak i ulicu!? Kako se usuđuje govoriti onima koji se javno kunu u zlatne ljiljane, a tajno rehabilituju uz “zabranjenu” Cecu, čije pjesme iznose i nude stihove pokornosti, odanosti te pospješuju poziciju žrtve. Između tih pitanja smjestio i sami trenutak preobražaja u predstavi, jer nakon iznošenja osnovnih tematskih linija slijede trenuci unutrašnjeg “krika” svakog lika ili pobuna protiv sistema i ugnjetavanja (protiv drugih, na koncu protiv samih sebe). Svi oni koji pokušaju nešto, završavaju jednakom sudbinom: s torbom na leđima sa ciljanim adresama u dalekim destinacijama poput Švedske, gdje se uputio prognani reis, ili Njemačke, gdje se uputila Bahrija, supruga Ramiza kojemu je krajnja aktivnost bila samuobistvo, ponukana sličnim sistemom, u suštini sličnim (ako ne i istim!) pogrešnim ideologijama zbog kojih je slično skončao i Branko Ćopić. I, eto ga opet trenutak preobražaja – i tu je jedna od ključnih poetika i pouka – ako je išta dalo smisao Ćopićevom samoubistvu, njegovom otporu onome što slijedi, to je ova predstava: sve se ponavlja, naša okrutna prošlost će se ponavljati (i ponavljati) u budućnosti, ako budemo pružali otpor pedagogiji Branka Ćopića, Zije Dizdarevića, Hasana Kikića, Ivana Gorana Kovačića i svih onih koji su nas učili (i djelom i vlastitim životima) da u prividnom dobu obećane slobode ne trebamo živjeti u vlastitim okovima straha, laži, neznanja, nemorala, apatije. Ako se bojimo, ako se usprotivimo neistini, nemoralu, jednom riječju Zlu i ne učimo Dobru (kojem su nas učili svi prethodno navedeni velikani) i, na koncu, ne upražnjavamo pedagogiju otpora.
***
I mogla bih svoje vlastito iskustvo potisnuti u Post Scriptum ovoga teksta, ali smatram da mu je mjesto baš u ovome sadržaju jer je ova predstava već svojom prvom scenom, a produbivat će drugima, ponudila mogućnost prepoznavanja. Naime, 2017. godine, prije održavanja Simpozija u Bihaću, posvećenog liku i djelu Branka Ćopića, doživjela sam otpor pedagogije, kada sam prije priprema Simpozija delegirala tačku dnevnog reda Nastvano-naučnom vijeću sa Zahtjevom da Pedagoški fakultet bude organizator simpozija. Za razliku od suorganizatora, Kantonalne i univerzitetske biblioteke u kojoj nije bilo otpora, na ”mome” Fakultetu, prije same sjednice NNV-a, čule su se priče kako ”dovodim četnika” misleći na suorganizatora Branka Tošovića iz Graza i kako govorimo o četniku Branku Ćopiću. Sreća je što je to bio neuspjeli trač, pokušaj spletkarenja, kojemu nikada nisam ulazila u trag jer taj maliciozni pokušaj nije prošao. Prošla je ta tačka dnevnog reda, Simpozij je održan, Ćopić je još jednom uz 80 učesnika iz cijeloga svijeta boravio u Bihaću, dobio zbornik kao trajni biljeg, a sigurna sam i uz ovu predstavu, pored uspostavljanja platforme Pozorišna scena Krajine, dobit će i jedan spomen prostor gdje bi makar malim djelićem stalo sve ono što je ovaj pisac ostavio ovome gradu.
Cjelokupnoj ekipi koja je radila na ovoj predstavi čestitamo i zahvaljujemo što su pokazali i pokazuju da je moguće živjeti dostojanstveno „sasma ljudski“ i dati smisao životu i djelu junaka „našega doba“ kao i onima čiji su životi na nimalo ljudski način, oivičeni okrutnim Zlom radi Dobra kojega bismo mi danas i generacije budućnosti trebale živjeti!
Autor/ica 👤Šeherzada Džafić
