PARO: STERIJINO POZORJE I DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Povezani članci

• Ahmed Burić: Velež je sol našeg nogometa!
• SVETI DIJALOG OTPUSTA
• Laibach: Nismo željeli nastupati u Hrvatskoj dok se rušio Mostar
• Željko Grahovac: ZA PROMJENU
• Nedostojni pad Mome Kapora
• IZLOŽBA PORTRETA UMJETNIKA MENSURA BEŠLAGIĆA

foto: Wikipedia

Georgij Paro je svojim bogatim režiserskim opusom ostao i nakon svoga zemnoga nestanka jedna od čvrstih okomica postgavelijanskog teatra, ali ne samo kazališne umjetnosti u Hrvatskoj. Bio je inovator, istraživač i eksperimentator upravo u doba kada su se mijenjali društveni sustavi. Njegove će postavke tekstova Gintera Grasa (Plebejci vježbaju ustanak), Bertolda Brehta (U džungli gradova), pa onda čitav niz krležijanskih predstava (Zastave, Banket u Blitvi…) koincidirati s krupnim društvenim i političkim lomovima i promjenama kod nas. Takav Paro, bitno orijentiran na promjene i estetske novume reagira promptno i svojim kazališnim meritumom i kreacijama biva dijelom tih društvenih procesa i promjena, u krajnjem ishodu…

Nastupivši na poziciju umjetničkog direktora Sterijinog pozorja Paro je izvršio promjenu logike selektiranja programa znatno proširujući selektivni odbir i oblicima alternativnog teatrovanja, zatim posvećujući veću pozornost najmlađim generacijama glumaca i redatelja i bitno utičući na likovno-zaštitnu opremu festivalskih materijala.
Naravno, njegova temeljna selekcija je u kvalitetnom smislu dobivala vrhunske ocjene i priznanja stručne javnosti artikulirane kroz rad Okruglog stola kritike, ali i u tada vrlo angažiranim i posvećenim medijima kad je ova manifestacija bila u pitanju.

Zlatnim periodom Dubrovačkih ljetnih igara smatram upravo period kad na njima najintenzivnije djela, ali i umjetnički rukovodi Georgij Paro. Njegova postavka Krležinog Areteja u tvrđavi Bokar meni je osobno amblematskom u jugoslavenskim okvirima glede ambijentalnog teatra. Miješanje svjetova onog nadzemnog i onog podzemnog sa logičkim preklapanjima epoha u vremenskom smislu, pa jugoslavenski relevantna glumačka personaža sa genijalnim Brankom Plešom, sa čitavim nizom izvrsnih hrvatskih glumaca, predvođenih Božidarom Bobanom, sve je izgledalo apsolutno novo, atraktivno i spektakularno. Parova postavka Kristofora Kolumba na za tu priliku prilagođenoj lađi Santa Marija, kojom su glumci i gledatelji plovili oko Dubrovnika tražeći novi svijet, jedan je od najveličanstvenijih kazališnih usklika dubrovačke teatralije pod nezamjenjivim zvjezdarijem, a uloga Božidara Bobana kao Admirala može se svrstati u najznačajnija glumačka ostvarenja Igara uz ona Izeta Hajdarhodžića, naprimjer.

Ali, osim redateljsko-umjetničke intonacije Dramskom programu Igara Paro, sa nekim svojim vjernim estetskim suradnicima i suputnicima poput Joška Juvančića i Ivice Bobana u Igre unosi toliko novitadi da je i danas teško ponoviti i u mnogo umjetnički sretnijim vremenima takvu strast, energiju i konačno kvalitet, kojima je Georgij Paro podario dvije vrhunske jugoslavenske kazališne festivalske manifestacije.