PARAJEZIČNE FORMACIJE SA SAVSKE CESTE

Piše: Slađana Bukovac, RGG

U knjizi “Maske za masakr”, novinar i publicist Paolo Rumiz tvrdi kako je rat u bivšoj Jugoslaviji, jednako kao i rumunjska revolucija, bio rat ruralnog protiv urbanog. Naravno, postoje suprotstavljene strane, može ih se bez problema imenovati, postoje pobjednici i gubitnici, napadači i žrtve. Ali stvarni, univerzalni pobjednik, stvarni bog ovih ratova je ruralni bog, naspram dosljedno i do nogu poraženog urbaniteta. Zato Sarajevo, Zagreb, Beograd više nemaju ništa ili gotovo ništa od gradova kakvi su nekad bili. Jasno, ni Vukovar.

Taj neprijatelj, ruralni neprijatelj, već dvadeset godina uživa na lovorikama i u bakanalijama. On trguje krvlju, naftom i madracima iz humanitarne pomoći, on zlostavlja i profitira, opsjednut je nekretninama, kubicira i urbicira, skuplja i otima. On, ruralni pobjednik, tvorac je nakazne sintagme o “mržnji prema svemu hrvatskom”, ili ljubavi, svejedno, važno da je besmisleno, da se galami i maše, da se klanja grozno dizajniranoj zastavi na kojoj se raspored kockica okreće čas ovako, čas onako, pa je olakšanje vidjeti zastavu koja počinje crvenim poljem, da još nema i kakvu genocidnu simboliku, nego je samo ružna, ali o tome treba šutjeti, jer spada u repertoar “svega hrvatskog”, vrlo skučen repertoar od nekoliko simbola, nekoliko pjesama dosta siromašne melodije, i tvrdnje da je uzorak pletera “hrvatski”, ili “svehrvatski”, vrag će ga znati, glavno da ga nisu donijeli Karolinzi. Ruralnost je gora od bubonske kuge, ona se širi zrakom, ne trpi ni gradove ni sela, ona je prigradska, priselska, hibridni mutant naselja nalik na zvučne mutacije turbo-folka. Osim što vlada prostorom, vlada i jezikom, ona je zamolba i raščlamba, glasovanje i obvezatna, sve po formuli kako ruralan svijet zamišlja književni jezik, kao kakav disleksični svemir, arhaičnu nakupinu glasova, po mogućnosti konsonanata, s kojima se ništa ne da započeti.

Ruralni svijet je jednostavan, upravo nasilno jednostavan. Sastoji se, kao u Corneillevu “El Cidu”, od heroja i izdajica, od lijevih i desnih, od nacije, koju sačinjavaju muškarci i žene koji ima da se drže tipično za svoj spol. Kao svaki čopor, i ovaj ruralni je svijet kolektiva, nipošto individualnosti; a unutar tog kolektiva, mase, definiraju se alfa mužjaci, i poneke ženke, najokrutniji i najbeskrupulozniji u gomili, fiziološki nadmoćni, jer im je srčani ritam jednak dok jedu kremenadl i dok nekog dave, dok kradu dijamante i milijune, dok tapšaju po ramenima svoje pomoćnike, dok se domoljubno deru kao da ih netko polijeva vrelom vodom.

U tom svehrvatskom i očaravajućem mikrokozmosu može se živjeti ako čovjek šuti i gleda svoja posla, može doduše i urlati na sav glas, ali time neće osobito pridonijeti društvenoj sreći: ruralno se uvijek jače i prodornije glasa, generacijski se vježbalo s brda na brdo i kamena s ramena, ta je nadmoć, ponavljam, fiziološka.

Nedavno se na ulicama Beograda pojavio Vojislav Šešelj, onako račljav, s govornom manom koju valjda nikad nije primijetio, niti mu se itko to usudio prigovoriti, urla po beogradskim ulicama, a reveri mantila mu asimetrično mašu na buri, kao uši na kakvoj mutiranoj Disneyevoj životinji. Naravno, ima nekog olakšanja u činjenici da je i susjedu krepala krava, to jest da je oboljela od bjesnoće i sad ujeda po ulicama, pa ti prolazi, brate, odlazi na posao i u apoteku, živi kraj te životinje koja se štrklja u vijorećem bež mantilu, kao inspektor Clouseau masovni ubojica, u dvorednom kopčanju i s držanjem posve nalik na kip Josipa Broza usred rodnog Kumrovca.

Lijepo je to vidjeti, da može i gore, kod nas urlaju ljudi obrijani i istuširani, poradi diskrecije pokriveni šatorom kao u forenzičkoj istrazi, unutra se kuha grah, bilo je nekih problema s toaletima, ali i to se riješilo. Sve je dakle u najboljem redu, „region“ je još uvijek gori od nas, rjeđe metu ulice, mašu mrtvačkim glavama s prekriženim kostima, ukratko, neolitik. Lijepo je živjeti u takvom okruženju, gdje je lako biti pobjednik u svim komparativima: uljuđeniji, diferenciraniji, diskretniji.

Ali, na žalost, ne i civiliziraniji.

Napadom na Bojana Glavaševića počeo je dosad najveći civilizacijski poraz poratne Hrvatske. To što se to dogodio dvadeset godina nakon svršetka rata, ukazuje da je u pitanju i svojevrsni ratni poraz (ruralno!), jer društvo koje je trenutačno na pola životnog vijeka bivše nam Jugoslavije još uvijek nema ama baš nikakve socijalne konvencije, i zbog toga ne osjeća niti najmanju nelagodu. Hrvatsko stanovništvo, naime (a pritom mislim na njegov najbrojniji i obrazovno najdeficitarniji sloj), misli da su demokracija i odsustvo konvencija – sinonimi. Pa je stoga moguće, i poželjno, svako malo postaviti pod tamo gdje je do jučer bio strop: kao što je aktivistima samo po sebi razumljivo da akciju za promicanje homoseksualnih prava organiziraju ispred zagrebačke katedrale, promovirajući istospolne javne intimnosti u vrijeme dok stare žene izlaze s mise, tako je ratnim veteranima jednostavno polijevati vodom i ponižavati uzornog sina heroja takozvanog Domovinskog rata, Bojana Glavaševića. Je li sve krenulo po zlu upravo zbog tog kiča u jeziku, „Domovinskog rata“, koji je potom proizveo kič u mišljenju?

„Domovinski“ je, valjda,  svaki obrambeni rat, rat u kojemu ljudi brane svoje kuće.  Stoga je “Domovinski” velikim slovom svojevrstan povijesni autizam, kao da isključuje mogućnost da domovinu brane i ljudi, recimo, u Ruandi. Izraz pati od povijesnog i zemljopisnog sljepila, od svojevrsnog patosa koji je svojstven neobrazovanoj aroganciji. Legenda kaže da je skovan u redakciji „Globusa“, u času kada je trebalo izbjeći termin „građanski rat“. Premda je, do međunarodnog priznanja Hrvatske, rat tehnički bio građanski, a nakon toga je, opet tehnički, bio rat između Hrvatske i Jugoslavije. U praksi, rat je bio između Hrvatske i Srbije i Crne Gore, koje su pod Miloševićevim režimom redom napadale bivše jugoslavenske republike. Četvrt stoljeća nakon rata, možda bi bilo vrijeme da ga se nazove nekim logičnim imenom. Hrvatsko-srpski rat, recimo. Time bi se izbjegla nesreća tog beskrajno patetičnog izraza, „Domovinski“.   Koji je do te mjere pozitivno i melodramatično intoniran da se s njim ništa ne da započeti. „Domovinski“ rat nema ništa zajedničko sa svinjarijama svojstvenim svakom ratnom stanju: nije garav ni prljav, nije upravo fiziološki odbojan, nije ništa od onog što svaki rat, pa makar i obrambeni, jest. Jedna je domovina, jedan je i jedinstven Domovinski rat. Barata „svetim“ tlom, po ugledu na križare, u svim svojim istinama ima biti visoko intoniran, srednjovjekovno stiliziran, pravedan je ne samo u ideji, već i u svakom djeliću njezine realizacije. A takvog rata nema, a vjerojatno ga nikad neće ni biti.

U ovom „domovinskom“ ratu postoje „agresor“ i „žrtva“. (Bojanu Glavaševiću dosljedno se prigovaralo, upravo u ovim terminima, da je izjednačio to dvoje, „agresora“ i „žrtvu“). „Agresor“ je napadač, ali se nikada tako ne imenuje: termini koji se odnose na rat strogo su formulirani i zadani u devedesetima, tu nema mjesta sinonimima, kao što im nema mjesta u još uvijek važećem hrvatskom „novogovoru“, koji razlikuje isključivo hrvatsku riječ i njezinu srpsku, „pogrešnu“ inačicu (inačice su pritom „srpske“ i ako dolaze iz francuskog ili turskog jezika).

„Žrtvu“ brane „branitelji“. Oni su hrvatski vojnici. Koji su u prvo vrijeme izrazito slabo naoružani i opremljeni, tako da se uistinu mogu svesti pod ovaj prilično improviziran izraz. Međutim, u jednom trenutku se organiziraju, i postaju ozbiljna i respektabilna vojska, s činovima, primanjima, uniformama (odorama??) i kompletnom logistikom. No, iz nekog razloga njezini pripadnici, koji unatoč tome što nemaju vojnu naobrazbu, već iza sebe imaju najgora ratna iskustva, ne uspijevaju postati „vojnici“. Ne, oni su i dalje „branitelji“. Što je tehnički točno, jer brane napadnuti teritorij, ali je sa druge strane termin kojemu nedostaje određene zdravorazumske neutralnosti. Kao kad bismo, na primjer, liječnika nazvali spasiteljem. A može mu se dogoditi da mu pacijent umre na stolu. Ili da postavi pogrešnu dijagnozu. Još gore, može mu se dogoditi da primi mito ili nekog nesavjesno liječi. Liječniku se sve to može dogoditi, jer nije spasitelj. Hrvatskom vojniku u hrvatsko-srpskom ratu ne može, jer je branitelj. On ne može krenuti u napad, jer je svojim nazivom značenjski ograničen da isključivo brani. Ne može ni počiniti ratni zločin, niti zločin protiv civilnog stanovništva. Jer mu opis profesije to ne dopušta. Odnosno, ukoliko se to dogodi, ne dopušta da se o tome govori. Jer u tom slučaju govor postaje nelogičan. Ne može branitelj biti napadač, a još manje ubojica ili zlostavljač. Kao što dobrotvor ne može biti zlotvor. S ovakvim značenjskim ograničenjem, biografija čovjeka osuđenog na vječnu dobrotu, na braniteljstvo, može biti nalik žitiju sveca, ili uopće ne treba biti izgovorena; neka je proguta mrak.

Branitelj se bori protiv agresora. Agresor je vojni termin, i, kao što je već rečeno, u vrijeme mira bi se mogao mirne duže prozvati napadačem. Četvrt stoljeća od početka rata inzistirati na tome da je napadač „agresor“, simptom je trajnog ratnog stanja. Jer rat je agresivan sam po sebi, pa je svima koji su u civilu jasno da je napadač agresivan. U mirnodopsko vrijeme više nema potrebe za riječima s tako jakim afektivnim nabojem. Postoji činjenica rata, i isto tako potreba za emocionalnim zacjeljivanjem. Napokon, Hrvatsku više ne treba gledati kao žrtvu, jer je u navedenom ratu pobijedila.

Branitelji (obrambeni vojnici) su u nekim slučajevima „dragovoljci Domovinskog rata“, što znači da su se obrani priključili dobrovoljno, i nisu čekali mobilizaciju. Većina onih koji su se ratu priključili dobrovoljno učinili su to stoga jer se nisu mogli vratiti u vlastite kuće. Na taj angažman natjerala ih je, dakle, ultimativna muka: premda posve neuki u pitanjima oružja i vojne strategije, ratnim su se vojnim jedinicama (postrojbama?) priključili stoga što više nisu imali kamo. Potencirati njihovu „dobru“ volju u „dragu“ volju bilo bi iznimno cinično, da nije u pitanju upravo monstruozni politički kičeraj.

„Dragovoljnost“ podrazumijeva stanje blisko veselju, u kojemu nitko tko nije bio izrazito psihopatski nastrojen nije došao u vojni odsjek. „Dobrovoljno“ još nekako prolazi jer za ljude koji nešto rade svojevoljno ne postoji izraz „svojevoljac“, ali „dragovoljno“ ipak prelazi svaku mjeru.  Poginuli vojnici zovu se „smrtno stradali branitelji“. Postoji i svečanija fraza, „pali branitelji“. Ona se uglavnom koristi za spomeničke natpise, očito je arhaična, i nije uvriježena u govoru. Što nije čudno, jer je u ateističko vrijeme kompjutorskih igara, „pad“ mehanička kategorija koja se odnosi na „levele“ i golove, nikako na usmrćene ljude, od kojih su mnogi umrli sjedeći. Manje je objašnjivo što se izraz „smrtno stradali“ održao prilično dugo. Moguće da je u početku imao neki psihološki zadatak: kako bi se riječ „smrt“ zamaskirala, dodavan je znatno nježniji izraz „stradali“, koji ujedno svojim nesvršenim oblikom (nije nastradao, nego stradao) osim užasa, umanjuje i konačnost događaja. Nakon rata, ljudi su još dugo za vlastitu djecu ili supružnike govorili da su „smrtno stradali“ u ratu. Ne ubijeni, poginuli, izginuli, već stradali, ali na smrt. Bilo je svečanije.

Branitelji su „domoljubni“. „Domoljublje“ je iznimno problematičan termin. Nastao je kako bi zamijenio rodoljublje, koje koriste i Srbi. Pri tom mu nije mnogo pomoglo to što se gotovo izrijekom spominje u hrvatskoj himni „…da svoj narod Hrvat ljubi“. Značenjski deficit „domoljublja“ jednak je deficitu „domovinskog rata“: on je nastao po uzoru na naziv rata koji je Staljin vodio protiv Hitlera, samo što se nas ruskom, kao i na srpskom, domovina naziva otadžbinom, dakle mjestom na kojem ti je rođen, ili živi, otac. Otprilike identično patriotizmu (lat. patria, otadžbina, gr. patrios, porijeklo, pripadnost).Kao što srpski jezik nema naziv za patriotizam koji bi bio izveden iz domovine, to jest otadžbine, nema ga ni hrvatski, i u oba jezika se koristilo „rodoljublje“. Kako bi se ta podudarnost izbjegla,  izmišljeno je „domoljublje“, jer je „rodoljublje“ bilo zauzeto u srpskom jeziku, i prema tome neprimjenjivo za Hrvate, koji ljube zemlju koja je potpuno oprečna svemu što predstavlja Srbija. „Domovinski“ i „domoljublje“ na žalost je u tom smislu najslabiji od svih navedenih izraza, emocionalni pucanj u prazno: čovjek ljubi svoj dom, koji može biti dvosobni ili trosobni, s okućnicom ili bez nje, ali nema posebno jaku simboličku vrijednost. Najfatalniji razlog zbog kojeg je hrvatski puk možda lišen pojma „rodoljublje“ je taj što ljubav prema rodu podrazumijeva i ljubav prema precima. Kako među hrvatskim precima ima i onih koji ne odgovaraju predodžbi suvremenog „domoljublja“, jer su bili partizani, komunisti, pa čak i komunistički funkcioneri, onda se pojmu ukida povijesni kontinuitet, i „domoljublje“ počinje odmah i sada, s eventualnim referencama na mitove iz najdalje moguće, i bezopasne prošlosti, iz sedmog stoljeća nakon Krista. Osim toga, „rodoljublje“ je problematično iz perspektive srpskih paravojnika: ukoliko više vole svoj rod, nego svoj dom, onda su time lišeni moralne krivnje što su izabrali radije braniti prvo, nego drugo.

U plakatima koje ovih dana po Hrvatskoj lijepe ratni veterani, među ostalim se nalaze kao mogućnost izbora sljedeće opozicije: izdajnik/domoljub, agresor/branitelj, krvnik/žrtva. Ti su termini okvir crno-bijelog svijeta unutar kojeg populacija u Savskoj funkcionira i misli. Problem je što te opozicije lažne, kao i dilema kojom se bave.  One pokušavaju sugerirati da se može dijeliti nešto što je nedjeljivo, ili barem nedjeljivo prema takvim kriterijima. Osim toga, moralne i etičke vrijednosti postavljaju binarno, kao u bajkama, što je za pitanje morala uvijek pogubno. On je uvijek u nijansama, preispitivanju, dvojbama. O tome, uostalom govori polovica svjetske književnosti, koje, da je bilo koja društvena istina svodiva na poruke sa prometnih znakova, ne bi ni bilo. Jednako tako ne bi postojao ni pravni aparat; odmah bi se vidjelo je li neka osoba postupila u kategoriji „pravo“, ili je pak zabasala u „krivo“, i samo bi trebalo nad njom provesti kaznu.

Osim toga, izdajnik i domoljub uopće nisu u opreci, i nema nikakvih prepreka da jedna osoba obavlja oba navedena zadatka, to jest izdaje (prijatelje, moralna načela) i istodobno voli vlastiti dom, i sav komfor u njemu, te ostane odana vlastitoj zemlji. Također nema nikakve zapreke da pojedinac, u želji da ostane dosljedan vlastitom moralnom integritetu i civilizacijskom okviru u kojemu je formiran, izdaje vlastitu domovinu. Primjer prvog bio bi recimo Knut Hamsun, a drugog Klaus Mann. Obojica istodobno domoljubi, i izdajnici. Pritom se „domoljubivost“, kao ni bilo koja druga vrsta ljubavi, ne može mjeriti, dok je nešto lakše, premda jednako neefikasno, mjeriti izdajništvo.

Organizatori okupljanja pod Šatorom u Savskoj, Đuro Glogoški i Josip Klemm, izdajnici su po ugledu na Knuta Hamsuna. Oni ne izdaju ime zemlje ili njezin teritorijalni integritet, već njezinu osnovu ideju. Jer iza hrvatske države, osim zamisli da će to biti zemlja u kojoj su građani ravnopravniji nego što su to bili u Jugoslaviji, stoji i želja da to bude zemlja koja slijedi zapadnoeuropske vrijednosti. Kako su Klemm i Glogoški izrazito protiv ideje ravnopravnosti, kao i protiv ideje građanske države, a zapravo i protiv ideje demokracije kao takve (nedopušteno zauzimaju javu površinu, kako bi nasilno  smijenili ministra, a potom i premijera vlade), oni otjelovljuju, s neznatnim modifikacijama, sve ono protiv čega se Hrvatska u ratu u koji je silom prilika morala ući borila. U tome im pomaže riječ iz drugog opozicijskog para, branitelj/agresor. Riječ „branitelj“, donekle opravdano smišljena u propagandnom aspektu ratu, pokazuje se iznimno korisnom i u ovakvim prljavim uličnim borbama. Kako je „branitelj“ pretjerano napumpan pozitivnim značenjem, već unutar takvog termina nema mogućnosti da taj anđeo obrane postane pali anđeo, i zgriješi mišlju ili djelom. Kao što je svojedobno bilo nemoguće tvrditi kako je neki branitelj odgovoran za ubojstva civila, tako je u ovom slučaju jezički nemoguće da se branitelji Klemm i Glogoški proglase napadačima na javnu površinu, ustavni poredak i demokraciju. Još je manje moguće da ih se proglasi – agresorima.

Agresor/branitelj je svojevrsna promašena suprotnost: agresor, kako bi održao svoja svojstva, nužno mora imati žrtvu. Ako je suprotstavljen branitelju, teško će održati vlastitu, doduše negativnu reputaciju, i može eventualno biti napadač, ili onaj koji je započeo sukob. Branitelj, s druge strane, nije dovoljno bespomoćan kako bi bio u potpunoj opreci s agresorom, on uzima stvar u svoje ruke, pokušava promijeniti vlastitu situaciju, i nema bespomoćnost žrtve. Forsiranje ideje da su agresor i branitelj suprotnosti ukazuje na potrebu za trajnom i infantilnom autoviktimizacijom. Ratni pobjednik, koji je nakon vrlo ozbiljnih i teških žrtava porazio protivnika, ima potrebu trajno se samosažaljevati, prstima kopati po vlastitim ranama, i tom patetičnom gestom pokušavati mobilizirati mržnju prema dojučerašnjem neprijatelju. Ova neukusna strategija ne izaziva autentične emocije, ali je iznimno dobar alibi za netoleranciju i nacionalističku histeriju. Tako na primjer ekstremno desničarska stranka HDSSB u jednom od svojih promotivnih spotova koristi snimku uplakanog dječaka koji govori o svojem iskustvu življenja u svakodnevno granatiranom i napadanom Osijeku, potom se pojavljuju hrvatski vojnici kako marširaju, a na kraju štrajkom glađu iscrpljeni Branimir Glavaš, osumnjičen za serijska ubojstva srpskih civila, bespomoćno gleda u objektiv kamere, potpuno nalik na dijete s početka spota. Unatoč tome što je čovjek nad kojim se u Hrvatskoj trenutačno vodi najmračniji sudski proces, zbog serijskog ubijanja civila u dva navrata, u medijima kolokvijalno nazvanih „Selotejp“ i „Garaža“, Branimir Glavaš potpuno perverzno prisvaja ulogu žrtve, te svirepo eksploatira njezinu elementarnu karakteristiku, nevinost, kako bi se obranio od optužbi za ratne zločine. Dok obitelji žrtava za čija je ubojstva osumnjičen još i danas u Osijeku žive u takvom strahu da se u medijima teško može naći ijedan njihov javni istup, Glavaš se javno predstavlja toliko bespomoćnom žrtvom da mu je odgovarajući kontrapunkt mali plavokosi dječak, on dakle ne samo da je nevin, već je nevin kao šestogodišnjak. Refleks ovakve geste ponavlja se kod Đure Glogoškog u trenutku kada ministar kojeg želi smijeniti, Fred Matić, javnosti obznani kako su Đurina primanja iz državnog proračuna dvadeset pet tisuća kuna. On najprije reagira iz pozicije privilegirane elite, zaboravlja da je plaćen iz državnog proračuna, te inzistira kako su njegova primanja tajna, i uspoređuje se s menadžerima iz privatnog sektora. Ali potom se vraća na kolosijek, prisjeća se strategije i daje izjavu kako će uskoro biti likvidiran. Ne zna objasniti otkud mu ta informacija, tko mu je i kako prijetio, ali to ga ne priječi da govori o vlastitoj mučeničkoj smrti, koja je opet metafora njegove žrtve, za što drugo, nego za domovinu.

Time Glogoški samog sebe smješta u opreku krvnik/žrtva. Ova je opreka jedina logički točna, ali nedosljedna zbog pokradenog značenja prethodnih dviju poruka. Kako je Glogoški, osim žrtve, još i branitelj koji se suprotstavlja agresoru, dakle naoružan čovjek u uniformi,  on u obje pozicije može biti savršeno moralno ispravan, ali nipošto nije nevin do mjere u kojoj se želi predstaviti. Iz naknadne verifikacije otkriva se i kako je on izdajnik državne ideje, koji se vjerojatno smatra domoljubom, ali naknadne interpretacije su u tom smislu nevažne, jer je za Glogoškog rat vječna, vanvremenska kategorija, na koju ne mogu utjecati osobne promjene i dnevni događaji. U kontekstu krvnik/žrtva, krvnik je JNA i srpske paravojne jedinice (jedinice se pravilno kaže „postrojbe“, kako bi se razlikovale od partizanskih vojnih formacija). Njihova je zadaća da proizvedu što je moguće više krvnih delikata nad Hrvatima, koji su, unatoč tome što se brane i na kraju pobjeđuju, te u međuvremenu provode ofanzivu u susjednoj zemlji, BIH, svevremenske, vječne žrtve.  Opreka krvnik/žrtva i opet je  direktan odgovor na inicijativu Bojana Glavaševića da se izjednače civilne žrtve rata. Ova inicijativa je u šatoru blasfemična, jer ne uzima u obzir da pod imenicu „krvnik“ spadaju i civili koji u ratno vrijeme nisu bili na hrvatskoj strani. Đuro Glogoški, naime, nije ranjen u borbi, nego je ostao invalid nakon što su ga pogodili geleri granate negdje u okolici Čepina. Ideja da bi postojao neki Srbin na kojeg bi jednako tako pala granata nekoliko kilometara u suprotnom smjeru od linije fronta, koji pritom nije bio u hrvatskoj uniformi, neprihvatljiva je. Kao što je uostalom neprihvatljiva ideja da ta granata pokosi nekog civila, koji se nalazi svega nekoliko metara dalje, i da taj civil može biti punopravna žrtva rata. Đuro, kao i Glavaš, ima apsolutni monopol na žrtvu i patnju, oni su uniformirani stradalnici, za razliku od onih civilnih, koji ne zaslužuju ni približno jednaku sućut, pa čak i ako su u pitanju mali plavokosi dječaci, koji su u ratnim napadima ozlijeđeni, ili su ostali bez roditelja. Pogotovo im nisu ravne silovane žene, koje su doduše organizirane u udruge koje često Đuri i prijateljima pružaju logističku i medijsku podršku, ali po svemu sudeći znaju, ili trebaju znati, gdje im je mjesto, i stoga im ne pada na pamet tražiti da ih se izjednači sa Đurinim klanom. A taj je, klan, po svemu sudeći, iznimno ekskluzivan: s godinu dana ratovanja i nakon što ga je lupila pozadinska granata, Glogoški ima čin pukovnika, jednako kao i uvjerljivo najveći poznati heroj hrvatsko-srpskog rata, Mile Dedaković Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara, koji je i sam pretrpio ozbiljna oštećenja kičme nakon što su ga nakon pada grada prebijali „domoljubi“ na zagrebačkoj Laščini, kako bi dokazali da je špijun UDBA-e, ili OZNA-e, tko bi to više znao. Ako je Đuro pukovnik, Jastreb bi u svakom slučaju morao biti general, ali hiroviti su putevi hrvatskih vojnih privilegija, i sve su šanse da će takvima i ostati. Ministar Matić, protiv kojeg se frontalno bori Glogoški, imao je dijagnosticiran takav kronični PTSP da bi bilo teško očekivati da s tom dijagnozom drži žlicu, a kamoli vodi ministarstvo. Stoga se samoinicijativno proglasio izliječenim od teškog i doživotnog psihičkog poremećaja, ne zadirući nakon toga pretjerano u prava dijela korumpiranih hrvatskih liječnika da svojim vojnim pacijentima postavljaju naplaćene i preuveličane dijagnoze. Uspostavio je savršenu simbiozu s Glogoškim i Klemmom (od čega točno boluje Klemm, koji vrlo sposobno vodi veliku tvrtku s ogromnim brojem zaposlenih „branitelja“, koje slabo plaća, ostat će jedan od nerješivih hrvatskih misterija), i dao legitimitet ovim privilegiranim, biblijskim žrtvama. Što se tiče hrvatskih Srba, i njihovih civilnih žrtava rata, jasno je da ih u ovom kontekstu nije ukusno ni spominjati. Kao što određene žrtve trajno zadržavaju monopol na status žrtve, tako su i oni trajno obilježeni izdajom, i srpska majka čiju je kći ubio Hrvat obolio od PTSP-a, a potom izvršio suicid, ne može nikako, ni moralno ni pravno, tražiti da bude obeštećena za smrt svojeg djeteta, dok obitelj ubojice na to ima sva prava. Iz potonjeg primjera, i posljednje opozicije krvnik/žrtva, može se do kraja iščitati i pomaknuta logika prethodne dvije.

Izdajnik/domoljub uopće nije zamišljeno kao opreka između hrvatskih vojnika i srpskih vojnika; oni su, kao što je već naglašeno,  djelatni, i prema tome i „branitelj“ i „neprijatelj“ svojim  ponašanjem mogu spadati u bilo koju od ove dvije kategorije (vojnik koji nekoga ubija kroz snajperski nišan nije branitelj, on je napadač, agresor, i u krajnjoj konsekvenci krvnik; vojnik koji se brani od napada drugog vojnika ponaša se obrambeno, bez obzira na legitimnost svoje borbe). Naravno, u ovom, „vojnom“ šatorskom pothvatu još je manje riječ o razlici između ionako niževrijednih hrvatskih i srpskih civila, koji mogu biti žrtve, domoljubi, ili izdajnici, no nikako „branitelji“, tako da na njih ne vrijedi trošiti riječi.  Opozicije o kojima je riječ nisu sadržajne, one su ideološke, i odnose se na ponašanje Hrvata i Srba u Hrvatskoj, pri čemu je etnicitet mnogo važniji od toga jesu li oni civili, ili vojnici. Ideološki krvnik/agresor/izdajnik, kako bi obuhvatio značenjsko polje svih triju riječi, mora obuhvaćati sve elemente apsolutnog zla, on mora biti oličenje negativnog, kao što njegova opreka, žrtva/branitelj/domoljub ima biti apsolutno oličenje pozitivnog. Unutar tih opreka, onemogućena je bilo kakva realnost: kao što je žrtvi uskraćeno da se ponaša okrutno ili nepravedno, krvniku je uskraćeno da bude domoljub, ili branitelj. Kada Bojan Glavašević traži odštetu za civilne žrtve rata, njegov je grijeh neizreciv, jer ruši kompletnu paradigmu. Podrazumijeva se, naime, da se zalaže isključivo za srpske civile, tako da u četvrt stoljeća staru i prokušanu formulu uvodi potpuni rusvaj, jer ono za što se on zalaže u ovim se terminima okvirno može izraziti kao izdajnik/agresor/žrtva. Akterima potencijalnog državnog udara u Savskoj ovo izgleda jednako logički i afektivno neprihvatljivo kao da se djetetu predškolskog uzrasta, koje je dosad tridesetak puta odslušalo bajku o Snjeguljici, pokuša objasniti da zločestu maćehu nije nužno umoriti, jer ona zapravo pati od Alzheimerove bolesti i treba joj medicinska skrb i svakodnevna emocionalna podrška. Da sve bude još kompleksnije, ova ideologija Savske ceste ni po čemu se ne podudara s ponašanjem aktera prosvjeda u stvarnosti: ako se ne računa religija, ratna retorika jedina je od koje se u Hrvatskoj ne očekuje nikakva podudarnost govorenja i činjenja. Stranka zbog koje su pobunjeni veterani na ulici i čije vrijednosti zagovaraju, HDZ, poznata je po koaliranju s političkim strukturama hrvatskih Srba. Gdje se je god s njima bilo moguće ujediniti kako bi se učvrstila vlast, HDZ je to učinio. Pritom se nisu zaobilazile ni moralno i biografski iznimno dubiozne figure, kao što je Vojislav Stanimirović, gradonačelnik Vukovara u vrijeme srpske okupacije. Ideologija se vježba isključivo na „običnim“ civilima, kao što ratne povlastice nisu bile dostupne većini „običnih“ ratnika, koji nisu bili dio stranačke mašinerije. Dokud seže ta nejednakost, svjedoči činjenica da u Savskoj 66 tri mjeseca nakon početka prosvjeda nisu bili u stanju fizički predočiti nijednog ratnog veterana koji je obespravljen. Iz potpuno prozaičnih razloga: jer takve ne poznaju, a kada bi ih i poznavali, ovi ne bi željeli sudjelovati u cirkusu koji su režirali privilegirani vojnici. Sjedenje u šatoru namijenjeno je naime samo „politički ispravnim“ veteranima, koji će za potrebe agresivno ambiciozne političke stranke i za ljubav vlastitih privilegija izvikivati ono što im je naređeno. Militantno, arhaično apostrofiranje ratnog govora u tom je smislu vrlo zahvalna politička strategija, jer ne podrazumijeva ama baš nikakvu političku i moralnu odgovornost.  Kada novoizabrani sisački župan Ivo Žinić, negdje u isto vrijeme kada „branitelji“ Bojana Glavaševića pred ministarstvom polijevaju vodom, uzvikuje: „Ja ovdje poručujem kako sam ja vojnik, branitelj, dragovoljac.(„Apsolutno trojstvo“ kvaliteta je opet na djelu, samo što se ovdje odnosi na stupnjevanje vojnih zasluga, op.a.). Operacija Maestral je završena. Ivo Žinić je završio. Krenimo u nove pobjede. Ja evo želim da čim prije krenemo i da vi izdate zapovijed za operaciju „Bljesak“, a onda neka Tomislav Karamarko bude „Oluja“!“ Što znači ovaj govor Ive Žinića? Prvo, akcija Maestral upućuje na to da je njegova izborna pobjeda pobjeda udruženih snaga hrvatskih i bosanskih Hrvata (obraća se stanovništvu županije koja ima velik postotak doseljenika iz Bosne). Sudeći po tome što je Tomislav Karamarko, šef HDZ-a, završna vojna operacija, „Oluja“, to jest pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima, može se pretpostaviti kako je „Bljesak“ koji će tek uslijediti pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima. Ovdje se vidi kako su HDZ i „pobunjeni branitelji“ jedno te isto, jer govore jezikom koji bi neupućenom promatraču bio u prvi mah nerazumljiv, čak i ako je u Hrvatskoj proživio proteklih trideset godina. Neupućen bi promatrač pomislio  kako Žinić, kada traži zapovijed za nove pobjede, misli na popravljanje katastrofalnog gospodarskog stanja u jednoj od najsiromašnijih hrvatskih županija, ali tome nije tako. Glavnina njegovog biračkog tijela nema ozbiljnih očekivanja da će živjeti bolje. Oni su više zainteresirani za svoj, pravi ili lažni, ratni i herojski identitet, te društveni ugled koji iz njega ima uslijediti u mirnodopsko vrijeme. Kao i većina hrvatskih birača i stranačkih članova, vjeruju da, ako i poprave svoj životni standard, to neće biti zbog povećanja općeg ekonomskog standarda, nego stoga što će im partija kojoj su privrženi osigurati manje ili veće beneficije. Unatoč tome što se uglavnom radi o ljudima sa osiguranim primanjima, ono što ih duboko frustrira je nemogućnost da se osobno realiziraju u mirnodopskom stanju. Za razliku od svojih suboraca, nisu zainteresirani za voćarstvo, pčelarstvo, čitanje, šetnju, dobrotvorne akcije ili neke druge aktivnosti kojima se uvijek i posvuda bave umirovljeni i zbrinuti ljudi. Jer se nikada nisu imali priliku profesionalno realizirati, ne pristaju na socijalno povlačenje koje obično slijedi nakon ispunjenog radnog vijeka. Rat ih je, doduše na morbidan način, izvukao iz anonimnosti, a mir ih je vratio tamo gdje su prije rata bili. Za razliku od većine bivših pripadnika hrvatskih vojnih snaga, a pogotovo za razliku od ljudi s dubokim ratnim traumama, nisu se u stanju odmaknuti od „svojih pet minuta slave“.   Stoga Ivo Žinić svoje birače uspješno uvjerava da je njegov dobiveni mandat za njih odlučujući povijesni preokret. Da će ponovno postati vojnici, pa čak i zapovjednici, čije će naredbe on izvršavati. Ne zbog toga što je on spreman nešto učiniti za njihovu dobrobit, već stoga što je on taj koji je u stanju mobilizirati masu, i navesti je da, ako treba, o njegovoj političkoj ambiciji misli u ultimativnim, ratnim, terminima. Nešto što bi tipičnoj populaciji koja je preživjela rat bilo uvredljivo, metafora kojom se izjednačuju masovne ratne operacije, u „Bljesku“ je primjerice poginulo 42 vojnika, a 162 su ranjena, i  to samo na hrvatskoj strani, izjednačuju se s banalnim pobjedama nekih „s kolca i konopca“ političkih kandidata. Uspoređivanjem vlastitih i stranačkih izbornih rezultata s „Bljeskom“ i „Olujom“, Ivo Žinić, koji se dosad najmanje četiri puta kandidirao za razne lokalne funkcije, i redom gubio, zdravom je razumu nepojmljiv. Jednako kao što bi bilo nepojmljivo da je Winston Churchill u nekoj prilici izjavio: „Ja sam Dan D.“. Razlika između Žinića i Churchilla, osim one evidentne, je i ta da je Churchill bio jedna od ključnih figura zaslužnih za iskrcavanje u Normandiji, dok je Žinićeva  zasluga za „Oluju“, „Bljesak“ i  „Maestral“  nepostojeća, ili eventualno mizerna. Ali onima koji žele još jednom iznova proživjeti „slavne dane“ „Bljeska“ i „Oluje“, ona je apsolutno inspirativna, jer za njih rat nema u prvom redu negativno, a tek potom svako drugo moguće značenje. Zbog toga i Tomislav Karamarko nakon predsjedničkih izbora kliče: „Pred nama je domovinski rat za bolju Hrvatsku!“, Nije mu dovoljno reći „rat za bolju Hrvatsku“, nego maksimalno pojačava mobilizaciju „domovinskim ratom za bolju Hrvatsku“, čime trenutačno sugerira da ključne figure koje bi trebale zemlju izvući iz gospodarskog blata u koje ju je uvalila u prvom redu njegova stranka trebaju u prvom redu biti „domoljubi“, što automatski eliminira ozbiljne stručnjake za ekonomiju, koja ne trpi državne ni nacionalne granice. Rat je za Karamarka, Žinića i stanovnike šatora u prvom redu vrijeme slave, i to slave koju nekoliko tisuća ljudi prisvaja u ime nekoliko milijuna, i njome se koristi kako ih je volja. Kao što stranka s kojom dijeli zajednički jezik i ratnu poetiku, HDZ, nema nikakav relevantan politički program, i birače dobrim dijelom mobilizira mržnjom prema neistomišljenicima i nacionalnim manjinama, tako i pripadnici kratice HRVI, koja u punom obliku glasi „Hrvatski ratni vojni invalidi“, premda se, zbog opasnosti od nestanka ključne riječi „branitelji“, nikad ne izgovara,  u Savskoj postupaju po naređenju, simuliraju ratno stanje, i nove vojne akcije. Jedna od njih je i borba za „dignitet Domovinskog rata“. Činjenica da rat, a ne žrtve rata, ima „dignitet“, upravo je šokantna, ali još je zanimljivije kako je do ove fraze došlo društvo iz Savske. „Deklaraciju o Domovinskom ratu“ je, doduše na prijedlog HDZ-a, usvojila u doba Račanove vlade SDP-ova koalicija, i u njoj stoji kako je Hrvatska vodila „obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome“ (prešutjela se Bosna), te da se „dostojanstvo rata“ ima štititi „procesuiranjem svih mogućih slučajeva pojedinačnih ratnih zločina“. „Dostojanstvo“ se dakle odnosilo na činjenicu da rat, „uprljan“ zločinima, treba „očistiti“ sudskim procesima, kako bi nakon toga imao onoliko „dostojanstva“ koliko rat može imati. Petnaest godina kasnije, deklaracija se vraća kao bumerang, i ono što je od nje ostalo je „dostojanstvo rata“ kao takvog, s tim da je za potrebe zamagljivanja tog paklenog oksimorona umjesto „dostojanstva“ gurnut neobrazovanima nešto mutniji i svakako pompozniji termin, „dignitet“, koji je, osim „agresora“, jedini latinizam prisutan u isključivo hrvatskim riječima, pa makar i izmišljenim, sklonom braniteljskom žargonu. Ako se za pretpostavku uzme da te rijetke biljke unutar vokabulara, „dignitet“ i „agresor“, nedovoljno „kroatizirane“, obje služe „zamućenju“ značenja, onda se dobije jedan gotovo sartrovski korijen problema navedene populacije.

Žarište problema su, dakle, „dostojanstvo“ i „napadač“. Dvije kategorije koje hrvatski militantni dio društva ne može, ili ne želi, definirati. Dostojanstvo je tijesno vezano uz identitet, jer svakom je formiranom identitetu imanentno osobno dostojanstvo, koje, za razliku od ugleda, nije tako lako rušiti izvanjskim utjecajima. Da bi se ugrozilo nečije dostojanstvo, prije toga se mora ugroziti psihološki integritet, što se obično događa žrtvama ekstremnog nasilja i mučenja. Dostojanstvo se, dakle, urušava tek kada se uspije narušiti kompletna osoba. I to ne uvijek: nakon što je osam godina provela u podrumu svog zlostavljača, Natascha Kampusch je bez srama, na izrazito dostojanstven način govorila o svom mračnom iskustvu. Traume su možda promijenile brojne aspekte njezine ličnosti, ali iz njezinih intervjua se stjecao dojam kako nisu uspjele utjecati na njezino dostojanstvo. Ljudi su dostojanstvo zadržavali i u opkoljenom Sarajevu: trudili su se održavati dnevne rituale, stajali u po život opasnim redovima za vodu s kanistrom u ruci, kako bi održali svoje higijenske navike. Općenito, dostojanstva se čovjek odriče iznimno teško, i u uvjetima koji su krajnje ekstremno izmijenjeni u odnosu na njegovu svakodnevicu. Činjenica da šatorski branitelji, iako socijalno i materijalno zbrinuti,  akutno osjećaju problem dostojanstva, upućuje na moguće kronične probleme identiteta. Jesu li ti ljudi umirovljeni u preranoj životnoj dobi, i zbog toga se osjećaju nevažno i odbačeno, ili ne mogu uspostaviti kontinuitet između svoje predratne ličnosti i one poratne, pitanja su na koje odgovore mogu dati samo psiholozi.

Još je gore stanje s „agresorom“, to jest napadačem. Ukoliko ne može definirati napadača, žrtva se osjeća još bespomoćnije nego u uvjetima kada zna tko joj želi nauditi. Napadač koji je neidentificiran, nepoznat, kojemu se ne može odrediti ni ime, ni rod ni broj, žrtvu vrlo lako može dovesti u stanje trajne paranoje. Dok hoda ulicom, ona pritom ustanovljuje kako napadač može biti doslovno svaki prolaznik, na svakom koraku. Napadač se pritom sotonizira, te poprima gotovo amorfne, višeznačne oblike. Poput antičke Hidre, u sebi sjedinjuje više bića, tako da postaje „srbočetnik“, „jugosmrad“, „jugočetnik“. Javlja se, doduše marginalno, još jedan djelimice grčki termin, „srbofil“. Problem je s ovakvim neprijateljem koji viri iza svakog ugla što je u kontradikciji s osnovnim postulatom rata, koji, unatoč svojim počecima, nipošto ne pristaje biti „građanski“, već isključivo „domovinski“. Je li za ovaj logički defekt suodgovorna činjenica kako rat između Hrvatske i Srbije nikad nije proglašen, teško je reći, ali činjenica je da se i danas punom parom proizvode unutrašnji, građanski,  neprijatelji-višeglave hidre, koje očito funkcioniraju kao Lenjinovi „mangupi iz naših redova“, to jest, unutrašnja prijetnja koja nikad nije posve otklonjena. Istodobno, „agresor“ čovjeku bez identiteta i „digniteta“ može biti potpuno interna, iracionalna, na van projicirana kategorija, koja proizlazi iz njegovog unutrašnjeg konflikta. „Agresor“ je netko tko ne podržava njegove stavove, ili sustav vrijednosti. Netko obrazovaniji, samopouzdaniji, poduzetniji spretniji – ukratko onaj što jest sve što on nije, i svojom ga superiornošću ugrožava. Premda sadašnja vlada baš i ne pršti takvim kadrovima, pitanje je koliko malo je dovoljno da čovjek kojemu je za samopouzdanje dovoljno „ratničko“ laskanje jedne nikad od kriminala očišćene strukture njezinu opoziciju doživi kao neprijateljsku, arogantnu, i naprosto napadačku.

Naravno, postavlja se pitanje kako borci za „dignitet“ mogu sina mrtvog heroja Siniše Glavaševića, autora teksta „Optužujem“ upućenog tadašnjoj hrvatskoj vlasti koja Vukovaru nije poslala pomoć, slati prijetnje i uvrede. Ne spada li Bojan Glavašević, taj uzoran sin razorene biografije svojih roditelja, lingvist i sociolog, bivši asistent na Filozofskom fakultetu, u „braniteljsku djecu“? Što je dakle toliko iritantno u djetetu jednog od najvećih ratnih heroja? Izjava kako sve žrtve zaslužuju sućut? Može li se to uopće usporediti s generalom Mirkom Norcem, za kojeg je sud nedvojbeno utvrdio kako je vlastoručno kalašnjikovom ubijao stare ljude, pa ne samo da ga „branitelji“ nisu napali, već se od njega, kao ni od Glavaša, nisu ni ogradili? Po čemu je to tako iznimno neprihvatljiv Bojan Glavašević? I kako je moguće da ljudi koji su u ratu ostali bez ruku i nogu nemaju respekta prema nekomu tko je ostao bez oca? Ljudi koji se istodobno žale na izostanak  poštovanja prema vlastitoj žrtvi i patnji, a ne uvažavaju tuđu?

Ne znam kako svoju djecu odgajaju ljudi koji ovih dana vrijeđaju Bojana Glavaševića. Njegov je otac, na kraju krajeva, bio heroj bez oružja. Meni se takva vrsta herojstva čini najvišom mogućom, ali vrijedi li to nenasilno herojstvo išta u svijetu u kojemu je Bojan “četnik” i “mješanac”, a „branitelji“ u rat idu „dragovoljno“?

Bojan je neprihvatljiv po istom principu po kojem je, zapravo, bio neprihvatljiv i njegov otac. Jer nije pristao na masovni mit, na opozicije krvnik/ žrtva, izdajnik/domoljub. Jer je stvari vidio kompleksnijima nego što je to pučkom mitologijom dopušteno. Bi li bilo smjelo tvrditi kako su Siniša Glavašević i njegov sin obojica neprihvatljivi šatorskom soju ratnih veterana jer su obrazovani ljudi? Da, to bi možda bilo tendenciozno, pa čak i okrutno. No, na žalost, barem djelomično istinito. Jer problem s Bojanom Glavaševićem je upravo u tome što nije dovoljno jednostavan da bi izazvao „šatorske“ simpatije, i što ne pristaje na njihove uvriježene, mitološke predodžbe o „jugoslavenima“, „jugočetnicima“, i „srbofilima“. Što ne pristaje na okoštali rječnik ljudi koji se izražavaju kao da klešu u kamenu, bez jezičnih promjena, identično već četvrt stoljeća. Jezikom koji nema sinonima, često pati od nedostatne logike, od pleonazama i oksimorona.

Osim toga, Glavašević sin direktna je suprotnost sinovima većine šatorskih revolucionara. Onih bez obrazovanja, bez ozbiljnog posla, koji uvelike računaju na mogućnost da im prava očeva uđu u Ustav, te da i potomci tih vojnika, naredna generacija Hrvata, postanu nedodirljiv, „državotvorni“ društveni sloj. Jer neobrazovan milje u Hrvatskoj, ukoliko želi održati društveni prestiž u malim mjestima kakav trenutačno ima, mora ulagati iznimno mnogo u statusne simbole: automobile, nekretnine, elektroniku. Ideal tog miljea  nipošto ne bi bio sin Siniše Glavaševića, već sin Branimira Glavaša. On je doduše student prava u Osijeku, gdje je njegov otac u mnogostruko utjecajniji od svih profesora tamošnjeg Sveučilišta. Taj budući odvjetnik ili sudac uređuje facebook stranicu svog tate, gdje je baš ovih dana postavio prijeteću poruku svjedocima u njegovom procesu. Ali, što je mnogo važnije, s manje od dvadeset pet godina, Filip Glavaš je već gradski vijećnik, član Nadzornog odbora Televizije Slavonije i Baranje, a prema pisanju medija, vlasnik je stana u Osijeku od 200 četvornih metara, poslovnog prostora u istom gradu od oko 190, te vikendice na Ugljanu od 145 kvadrata. Imovinu koju Bojan Glavašević ne bi zaradio ni da mu je životni vijek dvostruko dulji od uobičajenog. Ljudi koji su prije dvadeset pet godina bili mladići, a danas su sredovječni očevi, moraju počiniti taj posve antropološki infanticid, i odstrijeliti, barem simbolički, Glavaševićevog sina. Kako bi njihovi sinovi, sa sustavom vrijednosti u kojem su odgajani, imali šansu. Jer ako budućnost postanu Glavaševići, sa svojim solidnim i građanskim biografijama, značit će to da se i od njihovih potomaka očekuje da žive od kvalifikacija. Što je ljudima u šatoru posve neprihvatljivo, jer prešutjeli su i kriminalnu privatizaciju, i razne stranačke pljačkaške pohode, prešutjeli su sve užase koji su se u ovoj zemlji događali u posljednja dva desetljeća, samo kako bi zadržali iluziju da je njihova obitelj iznad toga. Da njihovim kćerima i sinovima ne trebaju „obična“ radna mjesta koja propadaju, jer će ih zaposliti utjecajni prijatelji ili lokalna općina, da nemaju ništa protiv političke protekcije, pod uvjetom da je ona na „njihovoj“ strani, da ih se korupcija ne tiče, jer imaju vlastite privilegije.  Što nas vraća na početak teksta, na Paola Rumiza i „Maske za masakr“, opreku urbanog i ruralnog, koje u ovoj zemlji uvijek dugoročno pobjeđuje. Što je vidljivo i iz izjave nove državne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja stanovništvo zemlje ne smije nazvati „građanima“, jer se njezini seoski glasači zbog toga ljute.