Ozren Kebo: ODE VELEŽ, OSTA OLIMPIK: Izronili Rođeni za one što ih vole

Povezani članci

• U Mostaru predstavljena knjiga „Deseta vrata pakla“ autora Rezaka Hukanovića
• Tajna smrti Sergeja Jesenjina
• „ZA DOM SPREMNI“ IZOLIRA HRVATSKU
• “Tvrđava Brest” na 2. Festivalu antifašističkog filma
• Promocija nove knjige autora Roka Markovine 28. aprila u hotelu Bristol u Mostaru
• Bilans Berlinala: Medvjedi za 17.000 Eura i nekoliko naturščika

Velež je posljednjih godina postao i prvorazredni navijački fenomen. Bilo je mnogo nedjelja u kojima je kao klub iz nižeg ranga znao okupiti više navijača nego svi klubovi Premijer lige zajedno. Na njegove se utakmice dolazi porodično: nena, baka, dedo, unuci, tata, mama, ćuko, mačka…

Piše: Ozren Kebo- Analiziraj.ba

Prvi juni 2019. godine bio je dan crvenih dresova. Na globalnom nivou, bio je to trijumf Jürgena Kloppa i Liverpoola, koji su u Madridu, u prisustvu jedne divne gole navijačice, osvojili Ligu prvaka. You’ll never walk alone. Na malom, beznačajnom regionalnom nivou, Fudbalski klub Velež je nakon dvodecenijske agonije izazvane krvavim ratom i korumpiranim poraćem, po drugi put osvojio Prvu ligu Federacije i dočepao se nečeg što se tako pretenciozno i nategnuto zove Premijer liga BiH. You were so long alone. Razlika između ova dva kluba je ne samo u značaju, novcu, popularnosti nego i u priči. Velež nema ništa od atributa koji krase Liverpool, ali engleski fudbaleri, na njihovu sreću, nemaju priču koja decenijama pritišće Velež i koja uveliko prevazilazi gabarite obične fudbalske storije.

Vratimo se samo na trenutak u prošlost. Devetog februara 1980. godine Velež je razmontirao moćni zagrebački Dinamo s 9:2. Utakmica se igrala u okviru prestižnog četrnaestofebruarskog turnira. Noć uoči meča, gostujući i domaći igrači zajedno su zaglavili na terevenci do zore, pijući i razmjenjujući tračeve i anegdote iz sportskog života. Rukometni rezultati u nogometu su rijetkost pa su se sutri dan, nakon meča, osramoćeni dinamovci pravdali da su toliko golova fasovali jer noć ranije nisu spavali, nego dernečili u kafani. Blaž Slišković, koji je na utakmici dao četiri od onih devet golova, plus, kako legenda kaže, dobio sto maraka opklade protiv sudije (da će dati gol iz mrtvog ugla), na to im je uputio jedan klasični mostarski klizeći start:

– Mi smo, eto, bili u pozorištu.

Ali ako neko misli da je pozorište bilo strano fudbalerima Veleža, taj se grdno vara. Jednom je sportski list Tempo pravio anketu među poznatim fudbalerima Jugoslavije o tome kako provode vrijeme izvan treninga i utakmica. Franjo Vladić, još jedna Veležova neizbrisiva legenda, odgovorio je: „Naš život je naporan, imamo dnevno i po dva treninga, ali ja ne propuštam nijednu pozorišnu predstavu i svakog dana nađem vremena da pročitam po nekoliko knjiga.“

Samo da znate, ono za pozorište je bilo sto posto tačno, nijedna predstva nije mogla mašiti popularnog Kulju. I ne samo njega. Pobjeda od 9:2 govori nešto o strukturi Veležove moći. Nikada nije bio najbolji, uvijek u vrhu. Ipak, bio je strah i trepet velike četvorke. Dinamu, Partizanu, Zvezdi i Hajduku uredno je trpao po pet-šest komada. Nenadmašni talenat mostarskih fudbalera nesretno se spajao s njihovim boemskim strastima (alkohol, poker, auti), a nije falilo ni klasičnog komunističkog protežiranja klubova iz velikih gradova, tako da Rođeni, izuzimajući dva Kupa Maršala Tita, nikad nisu osvojili nešto relevantno. Ali su bili u stanju, recimo, u uzvratnoj utakmici Kupa UEFA 1974. godine razbiti slavni Derby County 4:2 i izbaciti ga iz daljeg takmičenja.

Rat je Veleža razorio kao nijedan drugi klub. Istjeran je sa sopstvenog stadiona, dokumentacija, pehari i medalje završili su u smeću. Kao klub crvenog dresa i iste takve prošlosti, nikada nije bio zanimljiv ovim vamo vlastima. Stadion nije vraćen i ostaje jedna od mostarskih nepravdi i rana koje nikada neće zacijeliti. Velež se seljakao iz prve u drugu ligu, godinama na rubu propasti, bez finansijske podrške koja je presudna za današnji sport. Osim toga, dobar dio bivših navijača nakon rata naglo je zamrzio Velež i sve što predstavlja, i ta se emocija duboko utkala u novi identitet grada.

Ipak, klub je uspio da se digne iz pepela. U Vrapčićima, naselju kraj Mostara nekad poznatom po tekstilnoj industriji „Đuro Salaj“, doslovno s livade počeo je da niče novi stadion. Bivše zvijezde Veleža i navijači koji mu nikada nisu okrenuli leđa, uz povremenu podršku politike (kapa dole Nerminu Nikšiću), učinili su da Velež ne ugasne. Uslijedio je dugotrajni oporavak, put od dna do prvaka Prve lige Federacije BiH, bilo je tu raznih opstrukcija, sudijske nepravde obilježile su kompletnu sezonu, ali na kraju ni one nisu pomogle glavnom Veležovom rivalu. I tako dođosmo do 1. juna 2019. godine: klub je zasluženo doživio veličanstveno slavlje na jednom od centralnih trgova Mostara, onom na Musali. Bila je to euforija koju mnogi ne mogu da prihvate. Premalen je i nevažan to uspjeh za onoliku feštu, ževkaju neprijatelji po portalima. Da, vjerovatno je tako, ali fešta i nije tu da bi se proslavio trijumf u Prvoj ligi Federacije, nego da bi se zabilježio i proslavio opstanak kluba koji je bio osuđen na nestanak. Velež tako u borbi za povratak postaje prvorazredna politička činjenica. Imali smo priliku istog onog Nikšića uoči derbija na Otoci gledati u manje-više odvratnom izdanju, dok se dere na zaštitara koji mu nije dozvolio ulazak na stadion. Imali smo priliku  gledati i prvu garnituru SDA, od Denisa Zvizdića pa nadole, koja je odjednom shvatila da je pojavljivanje na Veležovim utakmicama profitabilan politički čin. Tako uskrsli Velež postaje jedna od rijetkih političkih činjenica i državnih pojava oko koje se slažu Bakir Izetbegović i Nermin Nikšić.

Velež je posljednjih godina postao i prvorazredni navijački fenomen. Bilo je mnogo nedjelja u kojima je kao klub iz nižeg ranga znao okupiti više navijača nego svi klubovi Premijer lige zajedno. Na njegove se utakmice dolazi porodično: nena, baka, dedo, unuci, tata, mama, ćuko, mačka… Žena je najmanje četrdeset posto; i tu smo zakucali. Vrapčići ne da nemaju pristojan stadion, nego ni parking, auti se ostavljaju po okolnim ledinama, građevinama, po brežuljcima šuta i smeća. Ali na utakmice se ide bez obzira na sve. Velež pritom autentično živi svoju crvenu boju. Radnički tim, koji će 2022. slaviti sto godina postojanja, na poluvremenu pušta pjesme posvećene drugu Titu: crvena marama svim protivnicima bivšeg sistema.

Velež je i onda i danas bio predmet velikih sudijskih i sistemskih nepravdi. Ali nije baš da i sam povremeno nije učestvovao u namještaljkama. U ime te prošlosti i u ime ovog uspjeha koji je postignut, klub više nikada ne bi smio da bude dio takvih igara. Rođeni imaju simbolički kapital kao rijetko koji klub na prostoru bivše države, to potvrđuju i silna ljubav i ogromna mržnja kojima ih obasipaju. Sasvim dovoljno za novi pristup i novi model rada, civilizacijski stoljećima udaljen od aktuelnih praksi bosanskohercegovačkog poslijeratnog nogometa.

Uglavnom, slavlje bude i prođe. Ne znamo kakva budućnost čeka Velež. Euforija s Musale ostat će upamćena, ali slabo pomaže. Jedan fudbalski klub ponudio je vjerovatno nerealne nade da u ovoj zemlji postoji šansa i za one koji nisu dio tala. Najusamljeniji, najsiromašniji i najotpisaniji klub, muhadžir u sopstvenom gradu, krenuo je novim stazama. Neka bude što mora biti i neka im bude sa srećom, a koliko će bajka trajati, e to je već do nekih viših instanci.