Ostakljeni pogledi pariškog salona

Povezani članci

• Poziv kazalištima i kulturnim ustanovama
• HELEN KELLER – INSPIRACIJA ŽIVOTU BEZ OGRANIČENJA
• Krešimir Bagić: Zašto sam Arsena i Štulića stavio uz rame suvremenim piscima
• ULICAMA MOGA GRADA ili o skladatelju nebrojenih hitova
• Nostalgična čudesnost
• Jozefina Dautbegović: Domovina u koferu (video)

Piše: Dražen Zetić

U susjednome stanu živi nevjenčani mladi par –

zaručnici.

On je već neko vrijeme bez posla, ona studentica treće –

četvrte godine medicine. Nisam siguran…

Nekad zaljubljeni,

danas ljubavnici pakla. Prepirke… Zanemareni nježni trenuci,

posvećene riječi u molitvenom hramu ljubavi.

Drveni simboli. Monogram INRI. Razapeti čovjek na križu.

Svaki trenutak prispjela stanarina…

njena torbica tjednima zjapi prazna: bez pudera, ruža, svilenih

svežnjeva poderanih dokoljenica!

… žurno istrčava svako jutro iz stana nepočešljane kose. Zabrinuta… s podočnjacima.

Napolju parkirani crveni motor pred stijegom ukradene

francuske zastave… prazan rezorvoar.

Upitno lice gazde dolazi večeras… Od srama mi ne dolaze na usta riječi,

ponestalo je opravdanja… filmskih izgovora. Nema ih kao ni dima prije kojih sat vremena ugašenih jeftinih filtera s trešnjevačke pijace…

Švorc sam…

Razmišljam…  iskrasti se oboje…. na vršcima prstiju, kao primadone na prvim tečajevima baleta. Napisati par riječi na istrgnutome listu iz njene

seminarske bilježnice… kurtoazno zahvaliti… ostaviti ključeve na stolu.

Na staklima skromno uramljenih slika, oslikavaju se dva preplašena zaručnička lica. Izgaženi tepih od nervoze… kava bez okusa… zvijezde kao purpurom prolivene arabeske…

Nedjelja. Na kraju ulice spuštene dućanske rolete…  Elegantni prozori u pariškome štihu. Prazni okvir zrcala za liječenje podnevne taštine. Zamrljana noć čađom… Umuknili žal jutarnjih ptica.

Usahnulo grumenje crne slikareve zemlje…

Ima li zvijezda koje će rasvijetliti ove tmurne jade…

otjerati žalosne marseljezine divlje noći… Ima li… !?

Još jednom podgrijavam kavu u lončiću s plavim rubom,

možda ću sada imati malo više sreće.

Za par dana… potražiti ću putnu torbu iz zajedničke garderobe. Sjesti na  autobus… kreniti na jedno gradilište u riječkome predgrađu.

Nju ostaviti… samu u tjeskobnome stanu. S radio – aparatom. Dotrajilim kaloriferom… neplaćenom stanarinom za svibanj…

Isuse, čuvaj Elisabethu, dok se ne vratim…