Oproštaj od križeva

Povezani članci

• Priča o Adamovom snu
• ADIO MAESTRO
• Mensur Ćatić: ARITMIJA
• (Ne)kultura sjećanja
• Darko Cvijetić: U soliterima su bukvalno susjedi napadali susjede
• BEĆA

Što je zlo? Što je kriterij zla? Ne želimo li se izgubiti u verbalizmima i apstrakcijama, tada zlo moramo sadržajno odrediti, moramo ga odrediti s ljudskog gledišta. S gledišta čovjeka kao živog bića prvo i najveće zlo jest ubojstvo, odnosno, ako je posrijedi namjerno ili svjesno ubojstvo, umorstvo. No, je li sama smrt već takvo zlo? Ne. Smrt kao takva nije zlo: ni smrt kao biološki svršetak živog bića, ni smrt kao smrt, kao egzistencijal koji određuje čovjekov način bivstvovanja. Nije teško to uvidjeti. Smrt kao svršetak života jest nužnost koja izvire iz samog života. Zato ne može biti nešto zlo. Smrt je nešto loše, ali nije nešto zlo. Kao zlo, smrt se pokazuje tek iz perspektive fantazme o vječnom životu, besmrtnosti. Samo u refleksu besmrtnosti je smrtnost čovjekova, sama smrt, shvaćena i objašnjena kao kazna za moralni prekršaj, odnosno, kršćanski rečeno, kao kazna za izvorni grijeh, za neposlušnost spram Boga Stvoritelja.

A taj okret već spada u kontekst kršćanstva, po kojem nije glavna peta zapovijed, zapovijed o neubijanju, nego dakako prva zapovijed, zapovijed o vjeri u jednoga jedinog Boga. Nije, drugi riječima, primarna svetost života, nego strahopoštovanje pred Bogom. Nije prva i glavna svetost života, nego svetost Boga. U tome je i glavni „grijeh“ kršćanstva, njegova prva krivnja pred čovjekom, u njegovom moralu sadržana neodgovornost spram čovjeka kao smrtnog bića. Kršćanski moral je zato odista nemoralan, no nije nemoralan svaki moral. Jer moral koji na prvom mjestu ima svetost života nipošto ne možemo smatrati zlim moralom, moralom zla. Kršćanski moral je moral u rascjepu, dakle dvoličan. Na jednoj strani polazi od svetosti života, zabranjuje ubojstvo čovjeka, i prema toj je zapovijedi kršćanski moral dobar. No, na drugoj strani, to je moral zla, jer tu zapovijed ne samo što zapostavlja, postavljajući na prvo mjesto vjeru u jednoga samog Boga, nego i poriče, dopuštajući ubijanje u ime Boga i u konačnici ga nalaže. Nauk: ne ubijaj, osim u ime Boga! Kako uči teolog Joseph Ratzinger, Mojsijev masakr 3.000 krivovjeraca od sekundarnog je značenja, jer je svekoliko krvavo zbivanje povezano s njim samo posljedica prethodnog religioznog samoubojstva krivovjeraca, odnosno bezbožnika: „Događanje je izražaj činjenice da onaj tko otpadne od Boga, onaj koji ne otiđe samo od zavjeta, nego otiđe i iz prostora života, uništava sam život i u tom je smislu već stupio u zonu smrti“.

Tako je upravo kršćanstvo prvo koje relativizira etiku, odnosno religijski suspendira etiku. Svagdašnja vehementna borba kršćanskih teologa protiv relativizma i nihilizma suvremenog svijeta pri preciznoj analizi pokazuje se kao hipokrizijski dvolična, pokazuje se zapravo samo kao protiv drugih i drukčijih upravljena borba. Svetost života je apsolutna vrijednost. Ali to ne znači da je riječ o vrijednosti Apsoluta ili Boga, o vrijednosti koju je zapovjedio Bog ili Apsolut, nego je apsolutna jer bez nje čovjeka kao čovjeka apsolutno ne bi bilo. Svetost života je princip ljudskog morala kao takvog. Kršćansko relativiziranje svetosti života ne znači drugo doli korak u – zlo.

Za sve ljudsko odgovoran je čovjek, zato tu odgovornost ne može prenositi ili delegirati na Boga, slijedeći navodno njegove naloge ubijanja. Jer niti jedan čovjek nije bez savjesti, a ako ubija nije bez loše savjesti. Niti jedan čovjek ne može se toliko promijeniti da potpunoma zaboravi na samoga sebe, na svoju smrtnost, na smrtnost drugih. Niti jedan čovjek ne može se toliko izgubiti u uvjerenju da postoji neko veće zlo od ubijanja sučovjeka, odnosno da ubijajući uvažava princip manjeg zla. Ili da protiv Boga ne može ništa.

Upravo relativiziranje svetosti života jest razlog što, na primjer, kler u rimokatoličkim zemljama uporno prikriva vlastitu suodgovornost za užase građanskog rata, prikriva da je unutar samog klera bilo neposrednih i posrednih ubojica.

Vrlo je vjerojatno da je, kako ga definira Hans Küng, financijski snažan fašistoidno-katolički tajni savez Opus dei (Božje djelo) postigao izbor Woytile za papu (upravo kao Ivan Pavao II, ovaj im se odužio ekskluzivnim privilegijama), a još vjerojatnije za izbor Ratzingera. Ivan Pavao II je zaobilaženjem propisa i u rekordnom vremenu 1992. proglasio „blaženim“, a godine 2002. čak i „svetim“ španjolskog svećenika Joséa Escrivá de Balaguera, osnivača Opusa i podupiratelja generala Franca, a Benedikt XVI je započeo uvoditi opće slavljenje suradnika fašizma, naime najmasovnijim proglašenjem „blaženih“ u povijesti Crkve. Nije riječ samo o rehabilitaciji vodećih kolaboranata, nego i o beatifikaciji samih aktera fašizma, prije svega frankizma, a među njima i posrednih, možda čak i neposrednih ubojica. Dogodilo se to oktobra 2007, tik pred početak rasprava u madridskom parlamentu o ukinuću fašističkih simbola i odstranjenju frankističkih spomen-ploča, onih s natpisom Pali za Boga i domovinu. Na Trgu Svetog Petra u Vatikanu vjernici koji su sudjelovali u proglašenju blaženih nosili su transparentne s natpisima Krist je pobijedio! Papa Benedikt je na kraju vjernicima naložio da se „od mučenika nauče raditi za milost, pomirenje i miran suživot“. Kako bi do toga trebalo doći uz trijumfalno naglašavanje jedino i samo vlastitih zasluga, to nije rekao. Benedikt XVI je tako bjelodano previdio da pomirenje i suživot nisu mogući pod uvjetima što ih diktira samo jedna od sukobljenih strana. Takvo pomirenje je pospremanje pod tepih u svjetlu podređivanja drugog i drukčijeg. Jer pomirenje proishodi ne samo iz krivnje drugog nego i iz vlastite krivnje, priznanjem su-krivnje i su-odgovornosti. Španjolskoj Crkvi ne pada na pamet da za mučenike poimenično proglasi likvidirane žrtve diktature generalissimusa Franca, među kojima je mnogo nedužnih, gotovo 130.000 nepokopanih mrtvih.

U onim pak rimokatoličkim zemljama gdje je u Drugom svjetskom ratu bila najčešće samo svodnicom pri podupiranju i opravdanju kolaboracije s naci-fašizmom, Crkva kao organizacija također nije bez krivnje, naime bez krivnje da su njezini vjernici, katolički mladići i muškarci, uopće postali kolaborantima i time ne samo mogućim nego i predvidljivim žrtvama: kako samog rata tako i poslijeratnih zločina!

Kršćanstvo, kršćanstvo za treći milenij, stoga može oživjeti jedino i samo duboka autokatarza, a ne lustracija drugih i drukčijih. Nužno je prevrednovanje vrednota, vlastitih vrednota. Ali ne u Nietzscheovom smislu, nego u budističkom značenju sućuti, sućuti i sa samim sobom i svojim. I sućuti s ustanoviteljem kršćanstva, Isusom, koji je okončao na križu. Križ kao kršćanski simbol može ostati, ali ne kao Simbol kršćanstva. Previše je umorstava pod znamenjem križa bilo da bi se i dalje ustrajavalo na katoličkom glorificiranju križa i razapinjanja. Tako tek danas dolaze na vidjelo užasi što ih je po cijelom svijetu, od Irske preko Amerike i Kanade do Australije, počinila Katolička crkva, ne prije petsto godina nego sve donedavno u 20. stoljeću, nasilnim izvođenjem „kulturnog genocida“, mučenjima, preodgojima, seksualnim i ostalim zloupotrebama i pomorima više od 150.000 djece starosjedilaca, autohtonih stanovnika. Opravdanja za te zločine u ime Boga nema, ne postoji ništa što bi opravdalo zlostavljanje i ubijanje djece. Zločin je to nad zločinima, ne nekih krvnika, nego svećenika i redovnica. Ako su nacisti bili pozvani na odgovornost zbog vojnih zločina što su ih počinili, nema razloga ne pozvati svećenike i redovnice zbog sudjelovanja u genocidu protiv starosjedilaca. Vrijeme je, kako je primijetio poglavar Jason Louie, za stalni međunarodni kazneni sud za zločine Katoličke crkve!

I zato nas u 21. stoljeću čeka oproštaj od svih oblika križa: od nacističkog kukastog križa, od boljševičkog prekriženog srpa i čekića i od klerikalnog križa. Bez tog oproštaja od križeva neće doći do renesanse Europe, ali ni do europskog pomirenja.