Omaž za Predraga Lucića: O PREDRAGU (I NAMA BEZ PREDRAGA)

Izdvajamo

• I sada na odlasku, nije ni usnuo a dileri mržnje su već na zadnjim nogama i bljuju otrov i laži. Ali, svim njegovim osporavateljima i mrziteljima trud je uzaludan jer Predrag i poslije smrti ostaje na sceni života, smije se i svijetli svojom dobrotom, svojim djelima, velik, lucidan i drag. Predrag. Hvala ti voljeni brate naš! Neka ti je vječna slava!

Povezani članci

• ZABORAVLJENI BH PJESNICI
• Jubilarni koncert Balet Mostar Arabesque: Naša djeca plešu klasični balet
• Zaustavimo fašizam u našim školama!
• Premijera plesne predstave SARA-JE-VO na MESS-u
• Jahali smo za Had
• ULIČNA GALERIJA IZE DŽIRLE

Foto: N.V.

Otišao je, a još ga itekako trebamo. Kako će bez njega Viktor i Boris? Kako će bez njega svi njegovi prijatelji? Ko će nas sad zasmijavati kroz suze i plakati s nama kroz smijeh. Hoćemo li znati u smijehu pronaći utjehu, u britkoj satiri nadu.

U Mostaru je održana Večer sjećanja na novinara, pjesnika, dramaturga i velikog prijatelja Mostara Predraga Lucića u organizaciji Centra za kritičko mišljenje, portala Tacno.net, Centra za mir i multietničku saradnju i Mostarskog kruga. U emotivnim obraćanjima o Predragu su govorili: Nedžad Maksumić, Elvedin Nezirović, Štefica Galić i Amer Bahtijar. Video priloge o Predragu priredio je novinar i predsjednik Mostarskog kruga, Alija Behram. Na kraju je Nijaz Hodžić Hodža, komandant odbrane Mostara i prijatelj Predragov pročitao pismo Predraga Lucića Mostarcima koje je napisao Boris Dežulović. Ova večer će se dugo pamtiti. I suze i smijeh, tuga što smo ga izgubili i radost da smo ga imali, večeras su bili na licima Mostaraca koji su došli i na ovaj način odati počast velikom čovjeku, novinaru i prijatelju – Predragu Luciću.

Nedžad Maksumić:                             

‘Do prije neki dan, na našu veliku sreću, ovaj svijet dijelio je s nama hrabri i nepotkupljivi novinar, lucidni pjesnik, pronicljivi književnik, nenadmašni satiričar i izuzetan dramatičar, veliki čovjek i dragi prijatelj.

Naš predragi Predrag Lucić.

Prijatelj ovog našeg razvaljenog i silovanog grada, koji je, jedva nekako, na krvi i muci onih koji ga vole, kakav-takav uspio opstati. Prijatelj onih njegovih građana koji se nisu predavali, pokušavajući i uspijevajući ostati ljudi u neljudskim vremenima.

Predraga Lucića na ovom svijetu više s nama nema.

Predrag je bio, prije svega i iznad svega, čovjek velike duše u koju je moglo stati toliko ljubavi za sve ljudsko i sve dobre ljude, za sve nedužne koji su u našem „vremenu zla“, bili posluženi, kao topovsko meso, na krvavim trpezama naših primitivnih silnika i pomahnitalih nacionalnih vođa.

Bio je glas koji nikada nije pristajao utišati se. Što su vremena bila gora, govorio je sve glasnije. U inat zlu. Kad bismo mislili da smo sami i da zaraznom ludilu oko nas nema lijeka, bio je tu on i njegovi prijatelji iz „Feral Tribunea“ da nas pridrže i pomognu nam da ostanemo uspravni.

Čuvao je zrno nade i vjere za sve zaboravljene, zaboravljene žive i zaboravljene mrtve, za one koji nisu pristajali na podjele na „naše“ i „njihove“, koji nisu bili „slijepi kod očiju“, pa, baš zbog toga, nisu bili dio stada za koje su torovi sa nacionalnim zastavama već bili napravljeni i dobro ograđeni. Da se „stoka ne pomiješa“.

Dolazilo bi nam, često, da povratimo od gađenja nad glupostima i pokvarenostima, lopovlucima i prevarama, nad divljim zločinima i manijakalnim planovima onih koji su, bez stida i obzira, prigrabili moć, pa počeli da odlučuju o sudbinama miliona.

Hrabrili su nas tada Predrag i njegovi prijatelji, Viktor i Boris, tjerajući nas na smijeh, smijeh prkosan i grlen, „smijeh koji nas je oslobađao“. Rugali su se svakome ko bi pomislio da je iznad drugih i da ima pravo odlučivati u ime drugih. Tjerali su, vlastitom hrabrošću, strah od nas i vraćali nam vjeru u nas same. Nas, male i slabe, ali svoje, samo svoje, nipošto ne pripadnike jedinstvenog nacionalnog divljeg krda.

Sva nevjerovatna i teška sranja kojih smo se naslušali tih godina, Predrag je godinama vrijedno zapisivao i, da se nikad ne zaborave, na kraju, zajedno sa Borisom, ukoričio u antologijsku knjigu „Greatest shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti“.

Ta knjiga je neporecivo svjedočanstvo o kretenizmu svih „naših“ vlasti i svih „naših“ opozicija, svih „naših“ bitangi i svih „naših“ svetaca, i „naših“ ubica i „naših“ intelektualaca, i „naših“ uvlačiguza i „naših“ moralizatora, i „naših“ lopova i „naših“ popova. Kad i za stotinu godina neki znatiželjnici budu htjeli proučavati naše „lude devedesete“ biće im dovoljno da pročitaju tu knjigu i shvatiće u kojim smo govnima bili i kakvi su idioti odlučivali o našim životima.

Predrag je volio Mostar. Znali smo to. Bilo mu je drago što to znamo. Smatrao ga je gradom u kojem se njegova država, i oni koji su je tada vodili, na najgori način, zlonamjerno i nespretno, uplela i okrvavila ruke.

Kad god bi dolazio ovdje, da govori o bilo kojoj temi ili da s Borom recituje i popijeva svoje presmiješne „Melodije…“ na teme koje nas ovdašnje žuljaju i bole, bivao bi i žešći i ljući, i drskiji i nepomirljiviji prema onima koji su ovo napravili Mostaru i od Mostara. Sve uz gromki smijeh publike koja je saučestvovala u njihovim pobunama i ustancima duha.

Ali, čak i oni koje je svojim stvaralaštvom uvijek branio, čak i oni zbog kojih je trpio najpodlije udarce, ne bi li im olakšao muke i progovorio o njihovoj nevolji, nisu ga uvijek razumijevali. Valjda je takva sudbina pravednika.

Jednu njegovu pjesmu, koja je svojom ubitačnom satirom prikivala na stub srama zločince i nalogodavce koji su izvršili jedan veliki bosanski pokolj i izvrgavala ruglu cijelu hrvatsku javnost koja o tom pokolju šuti, osudili su oni koji su bili žrtve tog pokolja i, u svom neznanju i svojoj površnosti, izjavljivali kako se „autor u toj pjesmi ruga bošnjačkim žrtvama“.

Nacionalisti iz mog naroda, kojih se ovdje s prezirom sjećam, to su jedva dočekali. Iskakali su iz svog mrklog mraka i svojih smrdljivih i vlažnih rupa i pokušavali udariti pjesnika s leđa, onako kako oni jedino znaju i najviše vole. Uzaludni, kakvi jesu, probali su se tako obračunati sa pjesnikom, kojeg je za njih baš bilo briga.

Iako je dobro znao da se nema zbog čega stidjeti i ne treba nikom izvinjavati, teško je primio zažagrene proglase raznih udruženja žrtava rata i njihovo neshvatanje da njihove muke i nevolje mogu biti branjene i odbranjene i smijehom i ubojitom rugalicom, a ne samo smrtnom ozbiljnošću.

Predraga Lucića više nema.

Otišao je, a još ga itekako trebamo. Kako će bez njega Viktor i Boris? Kako će bez njega svi njegovi prijatelji?

Ko će nas sad zasmijavati kroz suze i plakati s nama kroz smijeh.

Hoćemo li znati u smijehu pronaći utjehu, u britkoj satiri nadu.

Hoćemo li znati ne predati se nikada i ne pokleknuti pred silama koje bi da nas gaze?

Hoćemo li znati hodati uspravno?

To smo, valjda, naučili od njega?

Toliko mu dugujemo.

Hvala mu na plamenu kojim nam je osvjetlio put.

Predrag Lucić (o, kako je to lijepo!) još živi s nama.’

Elvedin Nezirović: 

‘Govoriti o Predragu Luciću nije lako, jer je on i veći i drukčiji od svega što bi se riječima dalo o njemu kazati. Pa opet, ponešto se mora reći, jer je upravo takav: prevelik i predrukčiji da bismo ga pustili da ode u tišini.

Nismo večeras ovdje samo zbog toga što smo iz njegovih tekstova učili šta je to vrhunska satira ili pak šta je to društveno odgovorno novinarstvo: ovdje smo, prije svega, jer smo od njega učili kako sačuvati dostojanstvo u vremenima kada ga je bilo najlakše izgubiti, kako pisati po mjeri vlastite savjesti u okolnostima kada je imati savjest značilo nemati mira, kako ostati dosljedan idejama istine i pravde čak i onda kada je to značilo ugroziti vlastitu egzistenciju.

Predraga, nažalost, nisam poznavao dovoljno dobro da bih mogao reći da mi je bio prijatelj. Pa ipak, na neki način, bio mi je više od toga. I ne samo meni, već i svima nama do kojih je glas o njegovim tekstovima stizao između granata, a često i pod granatama jer onog „između“, naprosto, nije bilo. Ljudi poput njega održali su živom našu vjeru u ljude u vrijeme kada se svaka vjera u čovjeka činila besmislenom i iracionalnom.

Više od toga običan smrtnik ne može dati ni profesiji kojom se bavi, ni svijetu u kojem obitava.

Postoje ljudi zbog kojih vrijedi vjerovati da je smrt samo način da svoje postojanje prenesemo na neko drugo, bolje mjesto.

Predrag Lucić bio je jedan od takvih.’

Pismo Predraga Lucića Mostarcima

Boris Dežulović

Dragi moji mostarski prijatelji,

šaljem vam ovo kratko pismo preko moga druga Hodže. Nadam se da će stići na vrijeme, jer bilo je nekih administrativnih pizdarija gore, dok su se dogovorili nose li poštu anđeli sa zapadne ili meleci s istočne obale, pa sam na kraju poslao preko jednog budiste što se reinkarnirao u galeba, pa ga dopao deponij u Vrapčićima.

Samo kratko da vam javim, dragi prijatelji, da sam sretno stigao i smjestio se, i da je sve u redu. Mnogo mi je pomogao Izet Mujić, koji me zamolio da vam prenesem njegove pozdrave, i posebno da pozdravim stare drugove i kolege u hotelu Bristol. Stampi je ovdje tek dva mjeseca. ali već je legenda, poznaje sve i svakoga, pa mi je i smještaj riješio preko reda. Sveti Petar mi vrtio papire i vidim ja, sve se nešto mršti, taman da će zvati Staroga, kad mu Stampi upao, “hajde bola Pero ne zajebavaj čovjeka, ako ga nećete vi uzet ćemo ga mi”.

Onda mi je sredio i pograničnu vizu, pa sam malo vamo, malo tamo. Kaže Stampi, ako hoću, da će mi sredit i hurije: ne može, veli, svih sedamdeset dvije, ali može barem dvadesetak.

Samo još da vam zahvalim na onom oproštaju na Starome mostu. Baš sinoć bio sam u kafani Rondo – nisam, eto, pojma imao da i kafane odlaze u raj – i sjedio s Ilijazom, pa sam ga zajebavao da čak ni njemu u čast nisu osvijetlili Stari most. A on mi kaže, “šta bi tek bilo da si znao pjevat!”.

Eto, dragi moji Mostarci, žurim sad opet u Rondo na piće sa starim Šantićem. Kaže Stampi da Aleksa jedva čeka da upozna bilmeza koji mu je upropastio pjesmu.

Sve vas puno pozdravljam i volim,

Vaš Predrag