Olga Lalić-Krowicka: Uspavana publika u teatru „Udri jače manijače“

Povezani članci

• OLIVER FRLJIĆ: ‘Riječki ću HNK od čuvara nacionalnih ognjišta pretvoriti u prostor svih građana’
• Goran Sarić – Bolesničke pjesme
• ADIO LAFČINO, JUNAČE MOG DJETINJSTVA
• 53. MESS osvaja sreću
• VISOKO PRIZNANJE ZLATKU DIZDAREVIĆU
• Velibor: “Samo je Armija BiH bila legalna vojska, sve ostale se bile paravojne formacije”

Foto: Flickr

Olga Lalić-Krowicka

(Manijak, manijak to ne može biti svak,
kad ga vidim moje srce kuca tika-tak …)

Tko si ti? Hrvat mali.
Bre ti? Srbin mali.
A ti bolan? Bošnjak mali.
Šta vam ne fali?
Skakavac na glavi
i šišmiš na jakni.

       Dok Slovenac pjeva na vrhu Triglava Ljubila ti sigurno si Slovenca svim ženama iz bivše naše, gledajući ispod klobuka na čitavu bivšu deželu, cure ispod planine ne obaziru se na male muškarčine, već igraju kolo i dalje. Hrvat, Srbin i Bošnjak mali ratuju zbog teritorija. Dobili su teritorij, kao što su željeli. Htjeli su da ratuju za njega, a ne za bogatstvo. Bogatstvo su imali. Na teritoriju još kuka majka bez sina, para i dinara. U starom teatru spavaju svi umjetnici i gledaju partizanski film. Počelo je novo doba. Stari crno-bijeli filmovi su kolorizirani, pa je sad moderno ići u kino tj. u taj stari teatar i gledati stari partizanski film u boji. U prvoj klupi sjede Ljubiša Samardžić i Rade Šerbedžija. Dremaju. Ljubiša ispod kape, a Rade ispod šešira. Čuje se pucnjava sa ekrana, ali nijedan od njih se ne budi. Publika u drugim redovima ćutke sjedi, iako je Ljubiša na filmu ispalio dosta metaka prema Nijemcima. Posred publike sjede tri mala tipa: Ivan, Saša i Mustafa. Sva trojica ćute, ne javljaju se, počeli su napokon misliti glavom, da im je ratovanje donijelo samo štetu i ništa osim toga.

       Javlja se Ivan i pita Sašu, kako mu je na njegovom salašu? Saša jadni odgovara da ga je mržnja otrovala. Ivan odgovara da on nikoga ne mrzi osim Srba. Mustafa pita Sašu, ima li lijepih cura na njegovom salašu? Dođi pa vidi da te malo upucam. Ivan kaže, Saši na to: de de dođi kod mene preko rijeke da ti malo pretučem bubrege. Mustafa pita Ivana i Sašu, zašto nisu na njegovu minu nabasali. Ivan prvi odgovara da je malo popio lozovače, a Saša šljivovice ljute. Pijanci rijetko kad nagaze na minu, bilo da je polje od sto hektara ili mala livadica. Oni uvijek dobro prođu, jer se ne sekiraju kuda idu. Samo oni koji se sekiraju nabasaju na minu, pa je zato bolje biti pijan.

        Nakon ispitih čašica i velike pucnjave stižu tri cure: Anita, Jefimija i Fahreta. Traže mlade dečke za zabavu. Nabasale su na njih trojicu. Anita ište momka sa crnom kosom, Jefimija sa plavom, kao Jadran, dok Fahreta momka iz Bosne. Neka budu njihov kalibar. Odjednom budi se Rade i recitira pjesmu Ne daj se Ines godinama. Nisam ja Ines, kaže Fahreta. Ja sam Fahreta, a Ljubiša je frajer i po. Nakon burne žurke u uspavanom teatru Anita izlazi sa Sašom, Fahreta sa Ivanom a Jefimija sa Mustafom. Na izlaznim vratima stoji dečko u crnoj jakni i rej ban naočarima, pita:

Kuda ste krenuli? Prema ljubavi, odgovarju svih šestoro. Kakvoj ljubavi? Našoj. Ajte! Cure, što su vam dečki tako mali? Pa zato što visoko misle o sebi. Pa zar ima i takvih?Da, ima ih pun Balkan.

       Pojavivši se u kavani, vide sva trojica plesačicu, kako pleše oko stupa. Ova je moja, kaže Saša, a ne, nego je moja, dodaje Ivan, moja je, usprotivi se Mustafa. Pita ih konobarica koja je priluškivala njihov razgovor, dok je čekala da naruče piće: a ja, čija sam? Ćaćina i materina, kažu trojica istovremeno.

A čije smo nas tri? Slovenčeve. Kako to?

Dobre cure dobrom dečku. A vi niste dobri?

Ne, nismo, jer smo propali.

I ostali smo mali.

Mali uvijek izdižu zastave.

Uloge su „ajme i kukuj“ predstave.

A čiji je Rade? Jovankin. A čiji je Ljubiša? Titov. Bravo glumci svih vremena, ubila vas promjena!

        Glavni glumci svih vremena napustili su teatar i uspavani ušli u diskoteku. Ej, glumci, povikaše Ivan, Saša i Mustafa, zar vi plešete? Mi smo svoje otplesali, recitira Rade. Sad vi plešite, ali bez puške. Mi smo već plesali sa puškom, pa nam nije više u điru. Potrebne su nam promjene da ne mislimo na uspomene. Pa da, kaže Ljubiša, nesigurno se osvrćući, kao da traži titlove ispod svog komentara.