ODLAZAK TEATARSKE JUGOSLAVIJE

Povezani članci

• San Martino di Castrozza
• Svjetska premijera filma Danisa Tanovića u Berlinu
• Gradimir Gojer: OD SHAMANA DO REVOLUCIONARA
• Dragulj do dragulja: Emir Dragulj – čovek najtačnijeg prezimena
• UBIJENI ZBOG IMENA
• Zlatna palma francuskom filmu ‘Anatomija pada’

Najprije su narodi koji žive na prostoru koji zemljopisno pripada nekadašnjoj Jugoslaviji pod jurišom Miloševićevih falangi izgubili, možda je tačnije kazati, rasparčali nekadašnju mi domovinu. Potom su arhitekti sloma Jugoslavije u svoje stručne timove uključili, ali sad mnogo agresivnije, one snage intelektualaca koje nisu željele Jugoslaviju i počelo je rastakanje kulturnog bića, brižno građenog u Titovoj epohi. Mnogi od tih intelektualaca bili su i podstrekači Miloševićeve militantne misije razaranja zajedničke nam domaje. Počelo je dijelenje, tačnije cjepkanje kulturnog monolita sagrađenog na našim kulturnim različitostima, kao bogatstvu koje je malo koja država u svijetu imala.

Jedna od komparativnih prednosti u jugoslavenskoj kulturi bilo je kazalište, u kojem su policentrično cvjetali razni cvjetovi i širili se razni mirisi. Od Ljubljane do Skoplja taj teatarski život omeđen korifejima pisanja, režiranja, glume, scenografije, kostimografije, koreografije od postgavelijanaca, sljedbenika Stupice, preko briljantnih makedonskih redatelja Georgievskog, Unkovskog, Panovskog; Pašovića i Mustafića u BiH, pa onda velikana Savina i Milivojevića u Srbiji, pa pisaca na priliku Sidrana, Stefanovskog,  Plevneša; čitavih generacija velikih glumaca od Pleše, Tadića, Ejdusa, Šerbedjije, Nadarevića i starijih im kolega, do najmlađe generacije teatarskih strasnika…. teško je pobrojati to blago.

Onaj koji je to blago na svoj način sabirao, praveći biljurna kazališna ostvarenja, bio je slovenački redatelj i pisac Dušan Jovanović, koji je sa Ljubišom Ristićem napravio jedinstveni kazališni projekat – Pokret kazalište, pozorište, gledališče, teatar (KPGT), Beograđanin cijelog života vezan za Ljubljanu, nažalost od danas nije više među živima.

Nostalgično sam se nadao da će preko tako velikog umjetnika i njegovih projekata KPGT-ovskog tipa opstati bar duhovni okvir jugoslavenstva.

Nakon smrti Borke Pavičević i Dušana Jovanovića definitivno je zamro jugoslavenski kazališni prostor, a oni koji su ga razarali izgleda da će voditi posmrtno kolo za jedan, u svjetskim razmjerima, interesantan kazališni prostor…

Bojim se da je smrću Dušana Jovanovića u našim srcima još ostala sjeta za tim prostorom jugoslavenske zajedničke nam duhovnosti, koju smo mogli gajiti kad su nam domaju oteli…

Dušane zbogom, zbogom KPGT, zbogom umjetnosti na jugoslavenski način.