OD KOMESARSKOG DO SAMOUPRAVNOG KAZALIŠTA

Povezani članci

• Na prosvjedu u Zagrebu zatraženo otvaranje kafića i teretana
• “Nobelovac i Travnik” (Ivo Andrić: život, literatura…)
• Dragan Markovina: Povjesne laži Bilandžića&Butkovića
• 09. studeni/novembar 1995. – DVIJE GODINE POSLIJE
• Pošto ponos?
• Branimir Pofuk o slučaju Purda: Od heroja do lažljivca i natrag

Snježana Banović “Kazalište za narod“, Fraktura, Zagreb, 2020.

Redateljka i teatrologinja Snježana Banović, ugledna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, objavila je preznačajnu teatrologijsku knjigu. Kazalište za narod je studija koja rasvjetljava deceniju djelovanja središnje zagrebačke teatarske kuće, Hrvatskog narodnog kazališta, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ispisujući ovu golemu studiju pokazala je tri komponente snažnog teatrologijskog uvida u kazališne ali, neminovno i društvene mijene u kojima je egzistirao HNK.

Prva je, prije svega, teatrologijska analitičnost, potom precizno poznavanje europskog i svjetskog kazališnog ambijenta toga doba, u kojem se HNK podiže iz bezizlaza poraća i skida okove endehazijskog nacifašističkog ruha. Treća komponenta autoricinog znanstvenog ulaska u bukvalno sve pore kazališnog bića je gotovo psihološko portretiranje osoba koje su bile dionicima svih procesa u djelovanju HNK Zagreb.

Nadahnuto oživljavajući početke obnove kazališnog života u hrvatskom i jugoslavenskom poraću od suhe dokumentarne građe spisateljski imaginirajući dočarala je čitatelju načine na koje je, u zanosu obnove cijelog jugoslavenskog društva i mlade države, Zagreb dočekao dolazak dramskih i opernih umjetnika, koji su praktično iz čizama, pravo sa ratišta, došli stvarati kazalište. To doba apsolutne partijske kontrole i koordinacije u svim sferama umjetničkog stvaralaštva potkrijepila je ne samo dokumentima, iz kojih nerijetko vrve i bizarni detalji, nego i svjedočenjima aktera te kazališne epohe, koje je istražila, tačnije je možda kazati iskopala, da bi bila do kraja sačuvana autentičnost.

Imponira preciznost rekonstrukcije organizacijske forme u kojoj je strogo partijski kontrolirano i od agitpropovskih invektiva modelirano repertoarno i interpretativno skladano kazalište, koje je prije svega imalo funkciju da u toj fazi razvoja postratnog društva privuče široke narodne mase u teatarsku dvoranu, kako bi vremenom stekle naviku gledanja dramskih, a potom opernih i baletnih predstava.

Banovićeva iskreno razumije situacije u kojima su se tada nalazili protagonisti kazališnog života, od kojih su neki došli iz partizanskog teatra, trupa i družina, poglavito amaterskih, a neki su, pak, zbog služenja prethodno vladajućem ustaškom režimu, uz stvaralačku djelatnost morali okajavati grijehe angažmana u nedavnoj prošlosti. Fascinantno je da autorica, što u temeljnom tekstu, što u popratnoj aparaturi fusnota, iznosi zadivljujuće podatke i cifre o brojnosti teatarskih trupa i kazališta koja su djelovala diljem Hrvatske na jedinstvenoj platformi stvaranja kazališta za narod.

Pozicije pojedinih intendanata i njihova razdoblja stavlja pod lupu, precizno donoseći sudove o uspješnosti repertoara i izvedbi. Sve slabosti komesarskog i agitpropovskog upravljanja teatrom gotovo da su iščezle pravim prevratničkim obratom kakvim autorica smatra dolazak na poziciju intendanta HNK Marijana Matkovića, krupne književne i kazališne figure, koja je unijela niz novina kako u repertoarnu politiku tako i u ukupno mišljenje u teatru i atmosferu oko njega. I sam partijski kadar, Matković je imao europske poglede, a Banovićeva akcentira njegov odnos prema domaćem dramskom stvaralaštvu u svim segmentima kazališta, a ne samo u drami. S puno spisateljskog takta opisuje Matkovićevu grešku koju su utvrdili strogi partijski cenzori, u vezi s postavkom drame Čovjek je dobar Josipa Kulundžića i njegov odlazak sa pozicije čelnog čovjeka središnje teatarske kuće u Hrvatskoj. Primjetno je da tu Matkovićevu eru autorica iznimno cijeni i smatra je svojevrsnim odmakom od dominantno prisutnog socrealističkog metoda, koji je bio dominantan sve do raskida sa informbirovskim tendencijama, pa i u umjetnosti sljubljenošću sa sovjetskom kazališnom umjetnošću, načinima i metodama njihovog teatarskog rada.

Vrlo suptilno proniče u poziciju Miroslava i Bele Krleže u Hrvatskom narodnom kazalištu, a povratak Branka Gavelle, karizmatične ličnosti, u Zagreb, rasvjetljava logikom bliskom redateljstvu i praktikumu.

Posebno je zanimljiv njen uklon prema postupku odvajanja skupine glumaca HNK, sa Gavellom na čelu, koji osnivaju novo Zagrebačko dramsko kazalište (danas Kazalište Gavella!).

Tekst knjige je protkan nizom decentno odabranih i literarno još decentnije plasiranih skupina detalja na fino vođenom rubnom području u kojem se donose i neke epizode iz privatnog života dramskih, opernih i baletnih umjetnika. Istančanim osjećanjem za istinsku mjeru donosi i incidentne situacije kazališnog života.

Teatarski mudro, spisateljski impresivno piše ona o prijeporima oko Dramskog studija, koji je osnovao i vodio Tito Strozzi.

Ponekad skicozno, a nekada teatrologijski lucidno detaljišući govori o dolasku snaga koje će kasnije biti korifeji kazališne stvarnosti: Škiljana i Spaića u redateljstvu, Šparembleka u baletnoj umjetnosti, Bademe Sokolović u operi.

Posebno razrađuje upliv partijskih organa kao i značaj sindikalnog organiziranja u teatru toga doba.

Brojni primjeri načina alimentiranja teatra od strane države stalna su komponenta analize u ovoj knjizi.

Prelazak teatra  i drugih vidova umjetnosti na novi organizacijski model socijalističkog samoupravljanja analiziran je u knjizi na čitateljstvu maksimalno razumljiv i krajnje zoran način.

U epilogu knjige Kazalište za narod pod naslovom Pozicioniranje na europskoj kulturnoj mapi analizira prvo veliko gostovanje HNK u Engleskoj koje je uslijedilo nakon Titove posjete ovoj državi. Prenoseći način na koji je medijski praćen ovaj istinski kazališni pothvat za vrijeme intendanture Nanda Roje i promjenu kritičkog odnosa engleskih listova i radijskih postaja, dobivamo pregled ovog gostovanja viđenog iz raznih kutova i različitih kritičarskih, ali i političkih optika.

Internacionalizaciju kazališne politike daje i prikazom drugih gostovanja, ali i gostovanjima inozemnih ansambala na zagrebačkoj pozornici.

Ovakvo sveobuhvatna teatrologijska knjiga nije se mogla ispisati, a da ne budu njenim predmetom i kritičari koji su tada pratili rad kazališta. Osobito precizno dala je poetiku Vlade Mađarevića, kazao bih na jednom polu i Marijana Matkovića, potpuno zaronjenog u suvremenost, na drugom polu te analitike.

Interesantan je detalj u kojem Banovićeva citira mišljenje Relje Bašića koliko je gostovanje uglednika francuskog kazališta imalo posljedica po glumački razvoj i dalju karijeru ovog dramskog prvaka.

Završni dio knjige snabdjela je podacima iz personalnih dosijea umjetnika HNK, kao i nizom zakonskih akata i podakata, koji su bili neophodni za normalan kazališni hod mehanizma kakav je bio HNK!

Impresivan zbroj podataka, tabela, svjedočanstvenih dokumenata kojima demonstrira svoju rijetko temeljitu učitanost u svaki segment velike teatarske kuće, za koju se nakon svega može istinski tvrditi, uz sve neravnine, uz sve relativnosti koje kazalište, kao i svaka umjetnost, sobom nose, da je bila i ostala kazalište za narod!

Ovom velevrijednom teatrologijskom studijom Snježana Banović se pozicionira kao markantna ličnost europske teatrologije, a njen nakladik Fraktura kao rijetka izdavačka kuća koja teatrologiji i teatru uopće posvećuje potrebitu i itekako zasluženu pozornost!