Objavljena knjiga Roka Markovine: MOSTAR: Kronika destrukcije (1990.-1992.) Dolazi rat”

Povezani članci

• 12. repriza “Maski” u IV Osnovnoj školi
• Priznanje Muslimana i pitanje BiH
• Vizualne konverzacije Anela Pale i Rajka Ivaniševića
• PAMTI, HUSO!
• U Foto galeriji Jelićeva otvorena izložba “Hiljadu lica” koja obrađuje temu depresije
• CHARLAMA SUBOTOM U 13: Art fight – Aleksandar Saša Bukvić, „Nešto kao retrospektiva“

IKD „University Press – Izdanja Magistrat“ Sarajevo u okviru Edicije POSEBNA IZDANJA objavilo je novi naslov: “MOSTAR: Kronika destrukcije (1990.-1992.) Dolazi rat” autora Roka Markovine. Ova knjiga istovremeno predstavlja memoare poraženog čovjeka i dnevnik rata koji dolazi, ali prije svega funkcionira kao nostalgična posveta jednom vremenu i svijetu koji su s nastupom promatranih događaja zauvijek i netragom nestali.

Iz recenzije:

„Knjiga koja je pred vama istovremeno je i dirljiva i napeta, funkcionira kao dnevnik, i kao politološka, antropološka, historiografska i sociološka analiza jednog vremena, istovremeno iz prve ruke ukazujući na to kako doista izgledaju društveni i politički prevrati. U takvom prevratničkom dobu, u Mostaru i Bosni i Hercegovini je, kao i svugdje drugdje uostalom, bilo onih koji su se u njemu odlično snalazili i znali nešto više, onih kojima su informacije bile dozirane na kapaljku i služili su kao pijuni pobjedničkih projekata, kao i onih koje je povijest odlučila ostaviti za sobom, na gubitničkoj strani. Glas Roka Markovine iz ove knjige govori u ime ovih posljednjih, koji na sve što se događalo nisu bili spremni i koje je rat zaustavio u naponu snage i stvaranja, ostavivši ih bez prirodnog im i samorazumljivog konteksta normalnog i suvremenog Mostara. Na pitanje jesu li oni do danas uspjeli osvijestiti što im se zapravo dogodilo i zbog čega, točnije što se i zašto dogodilo njihovom gradu i zemlji u kojoj su odrasli, ova knjiga ne može dati potvrdan odgovor. Iz te nemogućnosti da se na ovo pitanje ponudi potvrdan odgovor, možemo razumijeti i nemogućnost da predvide ondašnje procese i da im se ozbiljno odupru. Ti su ljudi, a i Roko s njima, jednostavno govorili nekim drukčijim jezikom od nacionalista, stvari koje su se njima činile samorazumljive, ovim drugima su izgledale nezamislive i obratno, pa je na koncu jedino što im je na kraju preostalo bila uzaludna, ali plemenita borba za unaprijed izgubljenu stvar i beskrajno čuđenje nad logikom nasilja te krvi i tla. Rukopis nas također vodi kroz rađanje ratne psihoze u Mostaru i Hercegovini, kroz raspad legalnih vlasti, dolazak rezervista, odnose između njih i službene vojske, kroz dokidanje civilnog života, kroz brojne sjednice kriznog štaba, na kojima su prisustvovali predstavnici svih stranaka, JNA i policije, Kluba intelektualaca, mjesne samouprave iz okolnih sredina i gradskih vlasti. Govornici na tim sastancima ne propuštaju uočiti kako na posljednjima upadljivo fale predstavnici SDS-a i HDZ-a, neovisno o prisutnosti gradonačelnika Gagre, koji je tu bio po funkciji, a ne zbog članstva u HDZ-u. Iz svega navedenog isijavao je ponajprije strah, uz tek slabašnu nadu kod većine onih koji su tim sastancima prisustvovali, kao i kod običnih građana, da se neće dogodit ono najgore. Strah se povećavao s dolaskom noći i s udaljavanjem iz centra grada. Cestama se po Hercegovini nije moglo putovati, bez da vas razne vojne i paravojne patrole stalno ne zaustavljaju, s realnom opasnošću po život…“

Dr.sci Dragan Markovina

O autoru:

Markovina Roko je rođen 1945. godine u Čapljini (BiH), od oca Stanka, znanstvenog suradnika Duhanskog instituta u Mostaru, i majke Dušanke, rođene Bukvić, domaćice. Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Odjel brodograđevni na Sveučilištu u Zagrebu, na kojemu je i magistrirao 1976. godine. Doktorirao je na Mašinskom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru 1991. godine. Radio je u Brodogradilištu Split u Splitu (1970-1975), Vazduhoplovnoj industriji Soko u Mostaru (1975-1992), Brodogradilištu Inkobrod na Korčuli (1993-1998) te Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu (1998-2014), odakle je u zvanju redovitog profesora u trajnom zvanju otišao u mirovinu. Bio je i vanjski suradnik Mašinskog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, u više navrata voditelj Katedre za brodogradnju, na stručnom, dodiplomskom i postdiplomskom studiju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, gostujući profesor na Studiju morskog ribarstva i Pomorskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te “Politechnica di Bari” Sveučilišta u Bariju (Italija). U tri navrata je bio na stručnim i znanstvenim specijalizacijama iz suvremenih tehnologija u British Aerospace Industry (Engleska), te Aerospatiale i Institutu CETIM – Senlis (Francuska). Tijekom dosadašnjeg rada objavio je preko 50 znanstvenih i stručnih radova, prezentiranih na domaćim i međunarodnim simpozijima te u više poznatih znanstvenih časopisa. Suautor je i patenta vrlo brzog broda, posebne forme Glisirajuće krilo sa Farukom Dizdarevićem, dipl. inž. vazd., a bio je voditelj jednog projekta Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta RH, kao i suvoditelj jednog projekta Ministarstva nauke BiH. Bio je tajnik Hrvatske udruge brodograditelja, član Hrvatske udruge proizvodnog strojarstva te Međunarodne udruge brodograditelja SNAME iz USA. Ušao je u Marquisovu knjigu Who is who in the world od 2006. godine, u 23. izdanju. Bavio se sportom i društveno-političkim radom. Od igrača F.K. Velež, preko N.K. Trnje (Zagreb) do R.N.K. Split u nogometu. Jedan je od osnivača Tenis kluba Mostar i Vaterpolo kluba Velež. Bio je i predsjednik Saveza organizacija za fizičku kulturu (SOFK-Mostar), bass u klapi Soko – Mostar, te član Mješovitih zborova Moreška sa Korčule, Mirta iz Splita i Sv. Roko iz Lumbarde. Svira gitaru, a u slobodnom vremenu bavio se i slikarstvom, izlažući na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi. Pisao je scenarije i vodio mnoge promocije i svečane obljetnice u Mostaru, Lumbardi, Korčuli i Splitu. Bio je član Vijeća udruženog rada u Mostaru (1978-1982), član Savjeta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (1983-1985), zastupnik u Skupštini BiH (1990- 1996). Bio je i ratni zapovjednik Civilne zaštite u Mostaru (1992), član Poglavarstva Općine Lumbarda na Korčuli (1997-2001). Za svoj uspješan rad više je puta nagrađivan: “Plaketa ACTIM” (Paris – Francuska), Plaketa V.I. Soko (Mostar), “Majska nagrada” grada Mostara (1983), Plaketa i Zlatna plaketa Hrvatske udruge proizvodnog strojarstva – Zagreb (2000. i 2003.), “Nagrada za životno djelo” Općine Lumbarda (2009), te nagradu “Mimar mira” Centra za mir i multietničku suradnju grada Mostara (2015).