O NAVODNOJ SMRTI PJESNIKA

Izdvajamo

• Pjesnici umiru kao što vene lišće, požute po rubovima, progore po sredini gdje im je srce
• iz očiju im ispadne neki čaroban krajolik i sklizne u nepostojanje. Iz sobe izvjetri miris dima, posteljina se prepadne i pobijeli, ishlapi rakija na dnu čaše, uvene čičak ubran u kanalu, na povratku iz noćne šetnje, utaknut u stari tetrapak na rubu slivnika.

Povezani članci

• MOST I NAROVI
• Ima nade
• Ukidamo birokraciju 19. i 20. stoljeća
• Republika Sahara
• Tomislav Jakić: POVIJEST A LA JACENJUK
• Dalmacija očima stranaca

Foto: flickr

Na koljenu mu je knjiga, Mandeljštamova HUKA VREMENA, iz koje upravo čita ovaj odlomak: “Kakav oskudan život, kakva jadna pisma, kakve pak neduhovite parodije i šale! Pokazivali su mi u obiteljskom albumu dagerotip-fotografiju ujaka Miše, melankolika s podbuhlim i boležljivim crtama, objašnjavajući mi da on nije jednostavno poludio, već “izgorio”, kako se to govorilo na jeziku naraštaja. Tako su govorili o Garšinu, i mnoge su se smrti stapale u jedan ritual”.

Pjesnici umiru kao što vene lišće, požute po rubovima, progore po sredini gdje im je srce; iz očiju im ispadne neki čaroban krajolik i sklizne u nepostojanje. Iz sobe izvjetri miris dima, posteljina se prepadne i pobijeli, ishlapi rakija na dnu čaše, uvene čičak ubran u kanalu, na povratku iz noćne šetnje, utaknut u stari tetrapak na rubu slivnika.

Čarape s rupom na palcu uvuku se u razgažene cipele i ne izlaze van.
Papiri se postroje kao soldati, izravnaju, ispeglaju, sva im se slova prisno slože pod skut i vidi se da su to bile sjajne, nepročitane pjesme na jeziku anđela.

Knjiga se sama dočita, voda uzavri u džezvi punoj kamenca i ujutro stan zamiriše na kavu Mehmet efendije, donesenu ravno iz Istanbula.
Zbog toga će se u generacijama dolazećih gimnazijalki barem po jedna godišnje zaljubljivati u odsutnoga pjesnika i pisat će mu pisma na tajno ime, što ga je za života sam sebi dodijelio, pokrstivši se u ognju noćnih zanosa i svagdanjih samoća.

U biti, suština se ne gubi, samo se pretače u nešto drugo, dok Pjesnik odlazi na neporecivo bolje mjesto, gdje više ništa ne boli i ništa ne obvezuje, niti
na ljubaznost, niti na ustupke, a kamoli na glasnogovor u bilo čije ime.

Kad jednom dosegne nirvanu i širi se u svim pravcima odjednom, Pjesnik može putovati kamo god želi. Prerušen u okruglasta gospodina, mesnasta nosa, nešto poduže kose i lijenih pokreta, upravo sjedi u vlaku, koji iz prijestolnice vozi u spasonosno zakrilje ladanja.

Na koljenu mu je knjiga, Mandeljštamova HUKA VREMENA, iz koje upravo čita ovaj odlomak: “Kakav oskudan život, kakva jadna pisma, kakve pak neduhovite parodije i šale! Pokazivali su mi u obiteljskom albumu dagerotip-fotografiju ujaka Miše, melankolika s podbuhlim i boležljivim crtama, objašnjavajući mi da on nije jednostavno poludio, već “izgorio”, kako se to govorilo na jeziku naraštaja. Tako su govorili o Garšinu, i mnoge su se smrti stapale u jedan ritual”.

Navodno mrtav, pjesnik se smješka na ovom mjestu: lukavi stari mačak koji je upravo progutao kanarinca i postao nevidljiv. Ne moram vam niti govoriti kakve su to stvari i kakav nevjerojatan osjećaj.

To morate barem jednom sami svjesno iskusiti.

Zagreb – Đurđevac, 21. rujna 2015.

Flora Green