O naslijeđu Praxis filozofije

Protekli vikend u Korčuli je održana Konferencija o jugoslavenskoj Praxis – filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi (1963 – 1974) koju je organizirala Fondacija Rosa Luxemburg. Među više od šezdeset sudionika našli su se ondašnji protagonisti društvene teorije poput Gaje Sekulića, Božidara Jakšića ili Zagorke Golubović, zatim mlađi filozofi, koji promišljaju tekstove Praxisa, kao što su Hrvoje Jurić i Ankica Čakardić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te strani znanstvenici kao Thomas Seibert i Michael Koltan. Okupili su se da bi revalorizirali i ponovo otvorili neke od tema, kojima su se šezdesetih i sedamdesetih bavili filozofi i znanstvenici, okupljeni oko ove škole i časopisa, u čijem su radu sudjelovali i tadašnji vodeći mislioci društvene teorije poput protagonista tvz. Frankfurtske škole.

Povod za to je, riječima organizatora, činjenica da “u postjugoslavenskim prilikama ne postoji sistematično i kontinuirano istraživanje nasljeđa Praxisa i Korčulanske ljetne škole”. “To je zato što se ono ne uklapa u dominantni neoliberalni diskurs suvremenog kapitalizma. No, jednako tako je i suprostavljeno dominantnoj retradicionalizaciji i etnizaciji društava bivše Jugoslavije”, objašnjavaju u Fondaciji.

U postjugoslavenskim prilikama ne postoji sistematično i kontinuirano istraživanje nasljeđa Praxis a i Korčulanske ljetne škole zato što se ono ne uklapa u dominantni neoliberalni diskurs suvremenog kapitalizma

No, debate koje su mislioci i teoretičari društva u to vrijeme vodili u svom pokušaju osmišljavanja novih puteva ka emancipaciji uz pomoć jednog “humanističkog marksizma” s kreativnim subjektom u centru promišljanja, aktualne su i u današnjem kontekstu, koji zahtjeva bavljenje mogućnostima novih društvenih uređenja.

U tom smislu, pored zanimanja za “praxisovce” kao mjesta sjećanja i rekonstrukcije njihovih rasprava na poljima filozofije, odnosa politike i povijesti, te kulture i umjetnosti, aktualnost njihove misli danas je pitanje vrijedno razmatranja, iako bi se na prvi pogled moglo ustanoviti kako su teme, koje su okupirale ove mislioce, pripadale nekom drugom kontekstu. Lino Veljak, sudionik nekadašnjih Korčulanskih ljetnih školi, a danas profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za H-Alter objašnjava zbog čega je naslijeđe Praxis-a bitno i za današnje teoretičare društva:

“S pravom se kaže da je današnje vrijeme drugačije od onog vremena šezdesetih i sedamdesetih godina kada se održavala Korčulanska ljetna škola i kada je izlazio časopis Praxis. No, odatle se može izvesti, po meni, jedan problematičan zaključak: da je u ovim današnjim okolnostima cijela ta problematika beznadno zastarjela jer je jedna od bitnih okosnica kritike, koja je elaborirana u tom krugu, bila kritika birokracijskog socijalizma ili neostaljinizma, odnosno realnog socijalizma. A taj poredak je propao. S druge strane, jedna od bitnih okosnica koncepcija, koje su razvijane u okviru Praxisa, bila je vezana za Marxovo mišljenje, pa je onda marksizam beznadno zastarjeo, jer se pokazalo da je njegova realizacija nemoguća, ili rezultira katastrofama, od Staljinovog logora u Sibiru pa do Pol Potovih Polja smrti”, izlaže Veljak moguće argumente, koji bi zastupali mišljenje kako su razmišljanja “Praxisovaca” tek dio povijesti, te nastavlja:

“Okolnosti doista jesu izmijenjene. Danas živimo u svijetu kojim dominira jedna jedinstvena paradigma, tvz. neoliberalni koncept kapitalizma, odnosno logika profita. A to znači neograničenu vladavinu anonimnih  centara financijske, pa odatle proizlazeće i svake druge moći.

Ono što baština Praxisa i Korčulanske ljetne škole u ovom našem današnjem novom kontekstu mogu ponuditi jest prije svega metoda. A to je metoda koja polazi od jednog osnovnog određenja – da nema privilegiranih adresata koji bi mogli ili smjeli izmaći kritičkom propitivanju i preispitivanju. I to važi kako za teorijske koncepte i učenja, tako i za praksu, tj. za oblike društvenog poretka i tvorbi. Ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo.

Ono što baština Praxisa i Korčulanske ljetne škole u ovom našem današnjem novom kontekstu mogu ponuditi jest prije svega metoda koja polazi od jednog osnovnog određenja – da nema privilegiranih adresata koji bi mogli ili smjeli izmaći kritičkom propitivanju i preispitivanju

I dodatna stvar – svaki dogmatizam je po sebi iskrivljavanje onoga pozitivnog i produktivnog što je u domgatiziranoj koncepciji valjano. Nema te znanosti, tog učenja, programa, filozofije, koja je unaprijed oslobođena od mogućnosti dogmatiziranja, a time nužno i falsificiranja, te preobrazbe u idelogiju. Treba prepoznati u svakom dogmatizmu ideologiju, i treba prepoznati u svakoj koncepciji, koja se postavlja kao neupitna, idelogijsku osnovu i karakter te koncepcije.

I naposljetku, ono što od baštine Praxisa bitno ostaje jest uvjerenje ili nada da determinizam nije neumitna sudbina niti individue, niti čovječanstva u cjelini. Odnosno, dokle god jesmo bića sposobna slobodno odlučivati o sebi samima ili bar o nekim aspektima sebe, dotle ne trebamo svoju slobodu predavati u ruke anonimnim centrima moći”, kaže Veljak.

Osim metoda na koje ukazuje Veljak, Hrvoje Jurić, docent zagrebačkog Filozofskog fakulteta naglašava da se problemi druge polovice prošlog stoljeća ne razlikuju bitno od današnjih, pa su tako tekstovi Praxisa i danas relevantni.

“Od šezdesetih godina do danas bavimo se istim pitanjima. To su problemi kapitalizma, socijalne i ekonomske nejednakosti, slobode, hijerarhije i birokracije. Oni se danas pojavljuju na neki drugi način i u drugačijoj formi, ali su to ti temeljni problemi s kojima su se bavili i “Praxisovci”. Nastojao sam i uspio da “Praxisovce” povodom ovog skupa čitam u ključu današnjih problema”, kaže Jurić.

Slično razmišlja i profesorica Zagorka Golubović, jedna od najstarijih sudionica simpozija, koja je zbog kritičkih spisa u Praxisu i aktivnog sudjelovanja u pobuni protiv tadašnjeg režima 1975., bila isključena s beogradskog Univerziteta. Danas, kao umirovljena profesorica i autorica više od dvadeset knjiga, na baštinu Praxisa gleda kao na mogućnost novog promišljanja svijeta, ali i potrebu za pronalaženjem novih ciljeva.

“Ne trebaju mladi preuzeti ništa od Praxis škole, već moraju promišljati ono do čega je ta škola došla. Dakle, kritički  pristupiti onom što smo mi pisali prije trideset ili četrdeset godina.

Ono što smo mi naglasili kao humano društvo, ili društvo primjereno čovjeku, to se ne mijenja. No, mijenja se način na koji smo onda tome doprinosili i na koji tome možemo doprinijeti danas. Mi smo se tada morali boriti prije svega protiv jednog dogmatskog marksizma, koji se izdavao za neku svetu budućnost, i razbijati mišljenja da ta budućnost nije nimalo sveta. Danas nemamo tu situaciju da se trebamo prvenstveno boriti za reinterpretaciju samoga marksizma”, kaže profesorica Golubović. I Ankica Čakardić, docentica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, vidi Praxis kao alternativu u čiju vrijednost za tadašnje vrijeme ne sumnja, a koja danas može predstavljati poticaj za nova kritička promišljanja.

“Praxis škola je doista bila jedna alternativa alternativi. Unutar pogrešnih i potpuno diskvalificirajućih interpretacija Marxa dogodila se jedna struja, koja se više nije bavila samo marskizmom, nego Marxom. To znači da su se vrlo koncentrirano čitali tekstovi koji su imali veze s položajem pojedinca, teorijom države i s organizacijom ekonomije. To je jednako bitno i danas jer mi  živimo u jednom navodno emancipiranom svijetu demokracije, koji je u bitnom smislu ponavljanje matrice nekih drugih totalitarnih društava. Prisutne su neke druge sofisticirane tehnike neoliberalizma, koje nisu toliko manifestne, ali su latentno prisutne. Zato je Praxis relevantan i primjenjiv danas”.

Nalaženje novih alternativa koncepciji neoliberalizma i Zagorka Golubović vidi kao glavnu temu suvremene društvene misli.

“U središtu pažnje danas treba biti borba protiv prevladavajuće koncepcije neolioberalizma, odnosno jednog modernog kapitalizma, koji je do te mjere surov, da sam ga ja usporedila s prvobitnom akumulacijom kapitala. Kao što je u prvobitnoj akumulaciji kapitala bio čuven izraz ‘ovce su pojele ljude, danas banke jedu ljude’ tako danas Wall Street guta ljude i uništava živote”, kaže Golubović.

O samom suvremenom kontekstu Veljak kaže: 

“Ono što je definitivno postalo jasno prije nekoliko godina s takozvanom financijskom krizom jest to da je špekulativni financijski kapital po svom karakteru autodestruktivan, te da ne uništava samo čovječanstvo, kako na planu uništavanja okoliša tako i na planu uništavanja ljudskih života, već i ispražnjava ljudski život od bilo kakvog smisla koji ne bi bio u direktnoj funkciji profita. Toliko izgleda uništava čak i sebe sama da otvara jedan bezdan koji prijeti nesagledivim posljedicama”. Smatra da ukoliko dođe do stvaranja kritičke mase, ona se  treba ostvariti stavljanjem pod demokratsku kontrolu anonimnih centara moći.

Na tom tragu i Hrvoje Jurić, docent Filozofskog fakulteta značaj Praxisa vidi, između ostalog, u promišljanju tema direktne demokracije, koju koriste ljudi spremni da se na ulicama suprostave suvremenim društvenim uređenjima, a koji su u subotu prosvjedovali diljem planete.

“Čitajući časopise Praxis i gledajući programe Korčulanske ljetne škole, može se  vidjeti da je šezdesetih i sedamdesetih godina jedna od najvažnijih tema bila sukob, ili blaže rečeno, odnos između predstavničke demokracije i direktne demokracije. S te strane se  tekstovi pisani o toj problematici šezdesetih i sedamdesetih godina, i danas mogu čitati, i trebali bi ih čitati, kao inspiraciju i doprinose direktnoj demokraciji”, objašnjava Jurić.

Riječima Rose Luxemburg: “Najrevolucionarniji čin jest i ostaje zauvijek – kazati glasno ono što jest”

Njegova kolegica Ankica Čakardić o suvremenim gibanjima kaže: “Pojavljuje se univerzalizam borbe. To znači da se više ne ističu individualne razlike u borbi između onih koji smatraju da se treba boriti za prava radništva, onih koji smatraju da je siromaštvo u najgorem stadiju, te različitih oblika feminističkih i antiautoritarnih zahtjeva. Svi oni u jednom trenutku shvaćaju da je dosta. Ne treba padati u one trikove, koji smatraju da se pojavila jedna grupa koja nema jasno izražen stav što bi htjela. To je suluda negacija činjenice da se omasovljuje nekakva energija koja želi mijenjati stvari. Bitna je strukturna promjena koja dolazi odozdo. To je jedini zbiljski pomak stvari koji se ovdje događa. Riječ je o jednom potpuno autonomnom načinu koji je suprotan dominantnim matricama nekih otpora od prije. Mislim da je on jedini mogući i ispravni”.

A da se ne bave samo promišljanjem novog konteksta unutar kojeg se dominantna društvena uređenja propituju na široj razini, već i da nastoje aktivno doprinijeti “narodnim naporima”, sudionici konferencije pokazali su podrškom prosvjednicima koji su se 15. listopada izašli na ulice: “Proteste koji se danas događaju širom svijeta smatramo izrazom naraslog nezadovoljstva masa i spremnosti brojnih ljudi da to nezadovoljstvo artikuliraju i javno iskažu. Riječima Rose Luxemburg: “Najrevolucionarniji čin jest i ostaje zauvijek – kazati glasno ono što jest.” U tom smislu, pozdravljamo glasove koji 15. listopada 2011. govore kako stvari stoje i traže da se to stanje promijeni, te se nadamo da je to početak formiranja široke fronte otpora vladajućem sistemu”.

h-alter