O GLUPOSTI

Izdvajamo

• Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubijedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.

Povezani članci

• Kardelj: Niko sa strane nema pravo da »usrećuje« druge narode
• Oskarovci i dobitnici nagrada najvećih svjetskih smotri, uveličat će jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala
• U četvrtak predstava ‘Chick Lit’ na sceni Narodnog pozorišta u Mostaru
• Vojislav Vujanović, Grimizna ogrlica: teatarska baština BiH: portreti glumaca
• EKVILIBRISTI NAD MILJACKOM
• „Borgesov Tigar“ Pavla Hegeduša

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne vjeruje – u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan…

Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubijedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako da izađemo na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama.

Utisak da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju da budu zaglupljeni.

I možemo da vidimo da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.

Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat djelovanja izvjesnih istorijskih okolnosti na čovjeka, psihološki fenomen koji prati određene spoljašnje prilike.

Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak spoljašnji razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih. Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već preovlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvjesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze.

Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne smije da nas zavede da povjerujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim lično, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga poptuno zarobili. On je zaposjednut, zasljepljen, zloupotrebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju da čini sve moguće zlo a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovdje leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čovjeka može zauvjek da uništi.

Ditrih Bonhefer (Dietrich Bonhoeffer; 1906 – 1945) njemački sveštenik, teolog, antinacistički disident.

Suprostavljajući se nacističkoj diktatuti, pre svega Hitlerovim programima eutanazije i genocidu nad Jevrejima, uhapšen je aprila 1943. i sproveden u koncentracioni logor. Obješen je 9. aprila 1945.

Uredio: Radomir Lazić