NJEŽAN RAZGOVOR S PROŠLOŠĆU

Povezani članci

• Otvorenje izložbe u povodu 100 godina od rođenja Zije Dizdarevića
• HRVATSKA MODA U SARAJEVU: Izlozba u galeriji Collegium artisticum
• Daniel Pavlić: Nas se sjete samo kad je nuklearni otpad u pitanju
• Hannah Arendt: Totalitarizam razara ljudsku suštinu
• Laureati Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost
• Collegium artisticum: Miodrag Spasojević ŠTRIKA – Izložba fotografija “OBALA”

Neke slike mi dolazile… I neke misli… Slike iz djetinjstva…
I poslije. Sjećam se kada je ubijen predsjednik Kenedi ‘63.
Sjećam se sahrane. Imao sam 6 godina. I gdje sam bio dobro pamtim.
I sve što sam o tome mislio tada.
U ovom polusnu kao da sam gledao na filmu moj prošli život…
I sjećao sam se kada sam išao da se upišem u prvi razred škole.
Bio sam sam, i sve sam znao sam. I datum rođenja i sve ono što pitaju.
Ali nisam imao rodni list. Nisu me upisali. Bilo me stid. I znam da sam plakao.
Morao sam ići ponovo na upis. Sada se ne sjećam jesam li išao sam.
Čini mi se da je moj drug bio sa mnom. Srbin, sada je to kao bitno.
Uvijek mi bilo nešto neprijatno, o tome se nije pričalo javno…
Zašto je amidža bio u ustašama?
Opet, bilo mi drago što zbog toga nije bio u zatvoru.
Nije bio zločinac!

…..

I kad sam bio osmi razred, učili iz geografije narode u Jugoslaviji.
Učila nas profesorica geografije.Bilo je to 1971. godine.
Teško vrijeme… Vuneno…
Učenici nisu znali nabrojati nacije u Jugoslaviji. Bio sam odličan učenik. I ja znao, skoro!?
Ubrojio i Muslimane, a ona nije dala…Profesorica. Nije znala ili nije priznavala. Ne znam…
Bilo mi krivo. Krivo što me napravila neznalicom i, još više, što nije priznavala.
Imao sam dovoljno ponosa i dovoljno godina da bih to osjetio.
Nikad je nisam poštovao poslije toga…

…..

Kod nastavnice srpsko-hrvatskog jezika…
Mlada nastavnica… Došla iz Srbije…
Bila mi razredni stariješina.
Govorili o Lazi Lazareviću. O njegovoj priči “Prvi put s ocem na jutrenje”…
Lijepa priča. Ali u nama, muslimanskoj djeci, izazivala stid?
Bar u meni. Stid što nam nana klanja,
što idemo u mekteb, što nam je mati mama, a otac babo…
O tome ništa nije bilo u našim knjigama… A meni sve to bilo moje…
Ako bih zvao tata, bio bih neko drugi…
Neka djeca su u školi se drukčije ponašala…
Možda je njima to bilo normalno…

…..

I onda, odlučim da što više čitam, a i prije sam puno čitao.
I sve sam čitao. I poslije, učili Đuru Jakšića. Dobar pjesnik.
Rodoljub i sirotinja, pa mi bio drag. Učili njegove pjesme…
Posebno pjesmu “Otadžbina”.
I jedan stih kaže, a znam pjesmu i sada napamet,
“otadžbina je ovo Srbina”.
I ja reagovao… Rek’o: “Nije…
Ovo je Bosna, otadžbina sviju nas”. Nije razredna ništa rekla.
Na kraju godine jedini sam ja, čini mi se,
imao odličnu ocjenu iz našeg jezika.
Uvijek sam je poštovao… Moju razrednicu.
Poslije je rodila djete… Otac bio mještanin.
Kao ono, ugledan čovjek, Srbin.
Nije se oženio mojom nastavnicom…

….

Sve ovo izaziva izuzetne emocije u meni…
Sve mi je doslo u misao tog majskog dana.
Časovi ranog predvecerja.
Jedan od onih trenutaka u životu kojih se sjećamo do sudnjeg dana.
Rat je počeo! Grmljavina topova!
Možda mi u ovom polusnu, stvarnost koje sam nekako svjestan,
tu davnu jeka i čini tako bliskom? A možda mi san, nesvjesno,
tu prošlost samo čini tako stvarnom?
…Srbi su nas zasuli granatama s Ozrena. Bio sam u Čaršiji.
Nisam bio uplašen. Bio sam samo tužan i razočaran našom sudbinom…
Mnoge komije su dan prije, ili tog jutra, bježeći od ratnog vihora napuštili svoje domove.
Njih dobar broj je završio svoje krertanje upravo u nekom od ozrenskih sela
iz kojih su nekada davno doselili u Čarsiju u potrazi za ljepsim životom.
Ozren je pitoma planina, nastanjen neobičnim ljudima…
Rođen sam na njegovim obroncima…

…..

Sestra mog jarana Milenka je istrčala iz kuće i plakala.
To veče sam noćio u njihovoj kući. Ne znam zašto, ali sjetio sam se mog amidže…
Dobro uvijek valja činiti, u ratu pogotovo.
Rekao sam da se saberu svi oni iz komšiluka koji se boje. U kući bilo puno Srba.
Bila moja nastavnica i njen sin. I meni bilo drago što ih mogu zaštititi.
Sutradan su sestra i mama mog jarana, zajedno sa mojom nastavnicom i njenim sinom
i desetak drugih dobrih ljudi napustili svoje kuće i svoji i moju čarsiju.
Nedugo potom, obukao sam vojnu uniformu.

…

O tome često mislim nakon svih ovih godina u emigraciji.
Da li je ovaj moj san, polusan, i njihova stvarnost?
Volio bih da ih sretnem, da pricamo o tome. I ne samo o tome.
O svemu, o životu i smrti!
O snovima i javi! O ljepoti kućnog praga! Ima tog dosta o čemu bi pričali.
Vezano je za vrijeme kad sam imao nadu, motiv i polet.
Vrijeme kada sam znao, mislio, da su oko mene samo dobri ljudi.
Kada sam s njima slavio dok se slavilo, pio dok se pilo i kada sam jeo s njima sa iste sofre.
Treba vjerovati da će mladost koja dolazi saznati da se u Bosni i tako živjelo i radilo.
Vjerovati da će generacije kojie dolaze umjeti bolje.
Bolje znati čuvati ovo malo našeg bosanskog i hercegovačkog prkosa!
Možda mi je sada samo opet teško? Nako, džaba, teško.
Možda je tjeskoba koju osjećam samo strah od znanja prošlosti?
Ili je, pak, znanje ono što nagoni ove moje turobne misli.
Ko zna?
Čovjeku je upisano da vjeruje, da vjeruje u bolje.

Zijad Burgić