Nigdje ‘poštene inteligencije’

Nepisano pravilo književne kritike glasi: ako se o nekoj knjizi piše u istom mediju u kojem objavljuje i njen autor, red je ovu konstelaciju odmah naglasiti, ne bi li se ogradilo od presumpcije naklonosti. Tek kada je, evo, pravilo napisano, postaje jasno da je besmisleno: inteligenciju čitatelj(ic)a vrijeđa tražeći da se evidentira nešto što je očigledno, poziciju kritičara sugestijom da stavovi i argumenti na kojima je izgrađena znače malo ili ništa. Umjesto uobičajene uvodne ograde, ovdje ćemo se zato ograditi od takvog ograđivanja, ostavljajući pravilo političke kritičke korektnosti ondje gdje mu je i mjesto: između dobre namjere i teorije zavjere, u zoni poštene neinteligencije.

Od poštene inteligencije, uostalom, ionako nam nije ostalo ništa vrijedno spomena. Ili tako barem, napadno je prešućujući, poručuje naslov nove knjige Viktora Ivančića ‘Radnici i seljaci’. Podnaslov naizgled komplicira stvari: osam ondje okupljenih priča on proglašava esejima, a ta žanrovska mimikrija zapravo nudi privilegiranu točku ulaska u tekstove. Fikcionalizacija eseja, narativizacija političkog komentara i brojni drugi oblici zaigrane diskurzivne heterodoksije, karakteristični za Ivančićev opus, ovdje su, naime, izvedeni do krajnje poetičke konzekvence, koja glasi otprilike ovako: ako društvena stvarnost počiva na kolektivnim lažima, onda činjenična istina poprima status fikcije, pa upravo fikcija povratno postaje najprimjerenijim sredstvom da se progovori o društvenoj stvarnosti. Prešućivanje ‘poštene inteligencije’ u naslovu podsjeća nas pritom na sve ono što je današnja poštena inteligencija kod nas (bila) sklona prešutjeti. Uvodna priča ‘Ghost Reader’ pripovijeda o skandalu javno zanemarenom prije četiri godine, kada je izdavačka tvrtka Profil International u parapolicijskoj akciji organizirala poligrafsko isljeđivanje svojih radnika, optuženih da kradu knjige. Labavo povezana trilogija ‘Lora pro nobis’ (priče ‘Laufer’, ‘Odbačeni teret’ i ‘History Channel’) ruje po potisnutoj traumi logora u splitskoj Lori, saževši u transformaciji mjesta nekadašnjeg mučilišta u današnji šoping-centar pripovijest o hrvatskoj tranziciji. ‘Paviljon’ kaleidoskopskom fokalizacijom uprizoruje pobunu u staračkom domu. I tako dalje, i tako dalje: vrlo daleko od spektra konsenzualno legitimiranih javnih tema i problema, priče iz ‘Radnika i seljaka’ grotesku ovdašnje normalizacije nacionalizma i restauracije kapitalizma tretiraju otrovno, beskompromisno i neusporedivo duhovito.

Posebno je pritom naglašena perspektiva prve figure iz naslovnoga para i to je – barem u čitalačkom iskustvu ovog kritičara – najznačajniji pomak koji zbirka donosi unutar autorskog opusa, ali i u kontekstu recentne postjugoslavenske književnosti. Drugi istaknut aspekt knjige provodni je motiv nasilja: dok u suvremenim postjugoslavenskim romanima i pričama koje se bave društvenom nepravdom individualno nasilje najčešće biva suspendirano refleksom moralizacije – pa diktatura političke korektnosti uspješno vlada čak i maštom pisaca – u Ivančićevim pričama eksplodiraju bombe pod limuzinama tajkuna, sijeku se prsti taoca, puca po policiji i slučajnim prolaznicima…

Konceptualno opravdan i izazovan, motiv nasilja odgovoran je, međutim, i za jednu od slabijih strana knjige: njegov kumulativni efekt sastoji se, naime, i u tome što poneki rasplet čini predvidljivim. Taj usputni prigovor ne narušava ipak dojam o ‘Radnicima i seljacima’. A dojam, zapravo, možda i nije neophodno eksplicitno formulirati: prava mjera uspjeha i značaja knjige koja je naslovom prešutjela poštenu inteligenciju sastojat će se ionako u temeljitosti kojom će ovdašnja poštena inteligencija prešutjeti nju.