NI SARAJEVO NIJE GDJE JE NEKAD BILO

Izdvajamo

• Maršal Tito očito u ovom gradu više nije ono što je nekad bio, ali ni Sarajevo više nije onaj grad koji je nekad bio! Potisnuvši Maršala u zakutke svojih sjećanja, u kojima nema ni minimuma osjećanja (!!!) rijetki koji se izdaju za antifašiste definitivno su potpisali poraz osobnih idejnih opredjeljenja, a nisam siguran da veliki dio njih nije iz kalkulantskih razloga izbjegao doći pred Maršalovu bistu! Može ih netko vidjeti, a to nije kurentno za njihovu profesionalnu, pogotovo političku promidžbu!?!

Povezani članci

• Kada zamirišu jorgovani
• Večeras izvođenje komične opere ‘Zvonce’ u Mostaru
• Argo pisci – simbol ovog vremena
• Plate zvaničnika i direktora u BiH deset puta veće od plata kolega u regiji
• Sjećanje na Srđana Aleksića: Stradao prije 28 godina braneći Alena Glavovića
• ŠTEFICA GALIĆ JE POMOGLA MENI U NJEMAČKOJ!

Ili Maršal u zakutku misli i sjećanja sarajevskih antifašista

Piše: Gradimir Gojer

Prvi ožujak je možda najznačajniji blagdan za sve domoljube iz sva tri bh. naroda, a pogotovo za sve bh. građane! To je datum, za koji je nedavno ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine akademik Ejup Ganić kazao da nije bilo prvog ožujka i povjesnog referenduma u BiH naša država, jednostavno, ne bi imala svoju legitimaciju! Naravno, tako ne misli bar pola ove države???!

Čak jedan od tri člana Predsjedništva BiH, onaj koji je obnašao visoke državničke dužnosti u i mrskoj socijalističkoj Republici BiH, Mladen Ivanić, izrijekom tvrdi kako za srpski narod Prvi ožujak nije povijesni datum!?!

Do ovog Prvog ožujka bio sam ubjeđen da bar u Sarajevu i dalje poštuju tekovine, stečevine jednog doba, za koje mnogi koji su ga proživjeli, a i ja sam, tvrdimo da je bilo čestitije, poštenije, sigurnije od ovog nesretnog doba, kad su nacionalisti svih boja i odora upalili svjetlo takozvane demokracije. Bio sam ubjeđen da bar multinacionalno i antifašističko Sarajevo i dalje stanuje tamo gdje je nekad bilo.

Razočarenje je dolazilo posljednjih godina, u manjim ili većim dozama, ponekad zgodimice, a nerijetko i kontinuirano!

No, ono što sam doživio ovog prvog ožujka premašilo je i najcrnje slutnje defetista i sumnjičavca u mojoj duši. Kao vijećnik u Općinskom vijeću Stari grad Sarajevo i kao vijećnik i dopredsjedatelj Gradskog vijeća Grada Sarajeva, sa radošću sam primio obvezu da toga dana značajnog za sve narode i građane države BiH u ime Gradskog vijeća i gradske uprave Sarajeva položim cvijeće pred bistu Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita. Protokolarne dužnosti za sve zvaničnike državne, entitetske, županijske i općinske vlasti usuglašene su, zapisane i poslane na sve adrese pomenutih institucija i pojedinaca, koji se nerijetko razmeću tvrdnjama kako baš oni baštine i gaje antifašizam. I onda dolazi šok…

U zakazano vrijeme pojavio sam se sa buketom svježeg cvijeća pred Maršalovom bistom, onom najkarakterističnijom, umjetničkom radnjom velikog Augustinčića, u krugu zgrada Univerziteta Sarajevo. U trenutku kada smo trebali položiti cvijeće pred bistu Maršala Tita, nijemo smo se zgledali. Šef kabineta predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, gospodin Mirko Milićević, službenica gradskog protokola i moja malenkost??? Oko nas bila je tek tišina. Kroz glavu su mi prošle sve one silne situacije u kojima smo se zaklinjali u neke povjesne tekovine ne komunizma, ne socijalizma već humanizma, ljudske širine, u tekovine zajedničkog življenja, a ne življenja jednih pored drugih, kako to današnji vlastodršci propagiraju uporabljujući, bojim se vrlo često i nesvjesno, čistu tuđmanicu: suživot???

Dok smo se zgledali nije bilo ni automobila u toj glavnoj prometnici – žili kucavici, kao da je sve u tom trenutku utihnulo. Tog trenutka sam shvatio da je i povjesna figura Maršala Josipa Broza Tita isčilila iz sjećanja (i osjećanja!!!) čak i ono malo antifašista koji su članovima udruga sa antifašističkim predznakom?!? Jer, niti antifašista niti predstavnika oficijalne vlasti tog trenutka pred Maršalovom bistom nije bilo!

Vjerojatno su bili na nekim drugim mjestima??? A vjerojatno su se i sjećali nekih drugih osoba iz vremena koja smo proživjeli?

Po tvrdnji gospodina Milićevića nešto bolja situacija bila je na groblju Vraca, a jednako očajna kao i pred Maršalovom bistom bila je ona i na grobljima Sveti Marko i Lav… Nevjerojatno???

Toga dana definitvno sam shvatio da Sarajevo ne stanuje tamo gdje je nekad bilo... Ili, možda je tačnije kazati ovdje stanuju neki drugi ljudi, koji se, evidentno, kunu u neke druge svetinje, u neke druge insignije doba koja smo odživjeli??? Nije me pogodilo što Maršalu na poklonjenje nisu došli nacionalisti iz sadašnje vlasti, jer oni i propagiraju i imaju druge svetonazore i druge vrijednosti kojima vjeruju. Pogodilo me to što nisam vidio predstavnike političkih stranaka koje baštine antifašističku tradiciju, čak nisam vidio ni predstavnike stranaka koje se izdaju, a i čiji programski dokumenti se temelje na antifašističkoj tradiciji, pa čak i sljedništvu komunizma??!!

Maršal Tito očito u ovom gradu više nije ono što je nekad bio, ali ni Sarajevo više nije onaj grad koji je nekad bio! Potisnuvši Maršala u zakutke svojih sjećanja, u kojima nema ni minimuma osjećanja (!!!) rijetki koji se izdaju za antifašiste definitivno su potpisali poraz osobnih idejnih opredjeljenja, a nisam siguran da veliki dio njih nije iz kalkulantskih razloga izbjegao doći pred Maršalovu bistu! Može ih netko vidjeti, a to nije kurentno za njihovu profesionalnu, pogotovo političku promidžbu!?!

Taj dan je za mene značio poraz za sve ono što je tvrdilo i tvrdi kako se u Sarajevu u masovnom obliku baštini tradicija antifašizma.

Tito je simbol antifašizma. Mogu ga smatrati i totalitaristom, mogu mu podmetati i razne druge epitete vezane za totalitarističku svijest, ali osobno sam svjedokom da sam sve škole (i to besplatno!), koje su me formirale kao čovjeka i stvaraoca, završio u Titovo doba. To ne može prekrižiti nitko! Pogotovo ne u mojoj duši…

Zato su prizori u kojim čak ni moje kolege – vijećnici, koji za taj posao dobivaju materijalna sredstva od države BiH, izostaju sa dužnosti koje nisu samo protokolarne (!!!) prizori ljudske bijede, siromaštva duhom, nevjere u političkom smislu i nevjerojatnog političkog komformizma.

To što sam doživio pred Maršalovom bistom volio bih zaboraviti kao tužan san. Nažalost, to nije bio san, to je java koja pokazuje jedno drugo Sarajevo… Sarajevo koje sve više gubi multinacionalni karakter, koje sve više klizi u nacionalističke ralje…

A kada se to dešava Sarajevu u ozbiljnoj je opasnosti opstanak države Bosne i Hercegovine!