NERMINA

Povezani članci

• Nova knjiga Viktora Ivančića: Priče koje zovu na pobunu
• Priče iz zaboravljene sobe
• Značajne aktivnosti i ovoga tjedna u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar
• USPOMENA
• Amir Hrnjičević: Noseći nesreću
• Eivind Aarset: Od Cher do Dhafera Youssefa

Piše: Petar Fehir

Devetnaest je godina otkako je posljednji put vidjela Adu i Omara. I muža, dva brata i dva nećaka.

Adi je bilo 25, Omaru 28 godina.

Nermina kao i mnogi drugi završila u Švedskoj. Pokupilo ih u autobuse i kuda koji.

Nekima su poslije, u zajedničkim grobnicama, našli ostatke, te ih kako to i priliči sahranili.

Adu i Omara nisu našli. Ostavila i Nermina i sestra DNK za analizu.

Kako je mogla, pitali se ljudi, Nermina to preživjeti?

A tko kaže da je ona to preživjela?

Oni koji je bolje poznaju znaju da ona to nikada neće preživjeti. Popije ona kavu s ljudima, ode tu i tamo do mlađe kćeri u Njemačku, posadi koju mrkvu na komadiću komunalne zemlje u Lundu.

I nasmiješi se. Našali. Kao da uistinu živi.

A onda se zatvori u svoj stan na drugom katu velike sive zgradurine, pristavi čaj, zakuha pitu, udobno se namjesti u sofu boje starog zlata i zagledana u prozor odjednom vidi sve…

Svoju Bosnu, selo, nikad dovršenu kuću, šljivik i lozu. Vidi susjedu koja odmiče prašnjavim putem i maše joj.

Oči joj se se smire, ni brada ne podrhtava. Srknu gutljaj zelenog čaja i čuje kapiju…

Evo Ade, završio smjenu, pa dolazi na svježu pitu.

–         Đe ti je brat?

–         On svratio po nešto u dućan. Neki lager za auto.

–         Baš dobro što dođe. Pita samo što nije gotova.

Ado lijep k`o slika. Mogao bi oženiti koju hoće, al tvrd je. Nije se, što kažu, još izdivljao. A dobra prilika. Ima svoj kruh, svi ga u kombinatu znaju kao veseljaka. Svima se nađe, priskoči.

Prava suprotnost od Omara. On tih, povučen. Oženio se s nepunih dvadeset. Ima ćerkicu, drugi razred.

–         Uzmi tamo onu robu. Ispeglala majka. Nemoj da mi ideš ko tamo neki.

I sjedi malo. Kud stalno bježiš. Isti si tvoj otac. Ni on nikada nema mira. Samo radi i radi. Mada dobar mi je. Ne mogu griješiti dušu. Sve mi novce donese.

Izvadi Nermina vruću krumpirušu, otkine komad i složi na tri tanjura.

Lampa ispod njenog prozora zatreperi. Prikrada se još jedno veče.

Ima Nermina dobru penziju u Švedskoj. Za nju dovoljnu. A koliko njoj i treba. Još i ušpara. Odjeće ima za još toliko života. Malo je i tlak stigao pa mora i hranu birati.

Znala je otići koji put dolje. Obići kuću. A kuća sva zarasla. Vjetar odnio par crijepova, pa sobu i hodnik na katu uhvatila vlaga. Dolazila jedna susjeda ponekad da malo otvori, prozrači, ali ne vrijedi. Kuća ti je kao čeljade. I ona, ako je dugo sama, ostari, opusti, nekakva je tuga obuzme.

Lani odluči Nermina srediti kuću. I to malo ušteđevine dolje vrijedi. Nema se posla pa su “ruke” jeftine. Platila šesto maraka da okrče svu draču oko kuće, dotjeraju plot i zamjene stolariju i dio krova. Ove će godine staviti podove, a ako bog da i okrečiti.

I spavala je dvije noći u svojoj kući.

Pila je i kavu u svom dvorištu. Sa “konom” koja je ostala.

O onome šute. Ne pitaju se.

Poklopiše i šalicu. Da vide što kaže.

Da neće, možda, jedno jutro u plavoVlaseničko svitanje Nermina, s pendžera svoje tek okrečene sobe, ugledati dva namjernika kako se primiču niz put.