Nenad Obradović: Enciklopedija brižnosti

Povezani članci

• Beseda Tomasa Mora: Govor sudijama
• SFF otvaraju filmovi ‘Deset u pola’ i ‘Pisma s krajeva svijeta’
• GLEDIŠTE ZLOSREĆNOG
• „Bella Ciao” – pesma koja spaja ljubav, pirinčana polja, partizanske šume i 2020. godinu
• Albert Camus: Četiri zapovijesti slobodnog novinara
• Amir Brka: ISTUPAM!

Dva lika, dvije sudbine, dvojica izopćenika, suštinski navješćuju koliko se skupo plaća pravo na pobunu.

Piše: Nanad Obradović, Gledišta

Brižnost koju Penelopa pokazuje u razgovoru s Odisejem, svojim mužem koji je kuša nakon dugog izbivanja s Itake lažno se predstavljajući, sažimlje svu onu iskrenu ljubav koju osjećamo prema ljubljenom, prema onome koji u našem svijetu zauzima mjesto strasnog ljubavnika. Ta brižnost mudre i lijepe Penelope brižnost je koja iskušava ljutnju jer se odmah pokraj strasne ljubavi kriju potoci srdžbe, ljutine koja proishodi iz bezgranične ljubavi, iz strasnog zagrljaja ljubljenog, iz njegovog prekog pogleda. Penelopa je čekala Odiseja i ljubila ga strasno, iako je on kuša, sumnja u nju, nagoni je na plač. Tom strancu, zapravo Odiseju, ona će sljedećim riječima iskazati svoju nepatvorenu brižnost i odanost:

,,Mislim sada, stranče, da podrobno okušam tebe.
Ako si u kući svojoj ugostio mojega muža
s drugovima njegovim bogolikim, kako mi kažeš,
reci mi kakvo je on na sebi ruho imao,
kakav je bio sam i kakvi ga pratiše drugovi?”

Osim što se Penelopa brine za svog muža ona pokazuje interes za njegovu okolicu i bogolike drugove koji ga prate na opasanom putu. No, nema li pravo Penelopa, mudra i lijepa, da prekori Odiseja zbog toga što je on otišao i ostavio je tako bespomoćnu i samu? Zar nema pravo Penelopa vrisnuti protiv svoga ljubavnika? Zar nema pravo da se pobuni? Tu dolazimo do riječi pravo? Što je, dakle, pravo Penelopino i koje su njezine mogućnosti? Da čeka muža, plače i bori se s proscima, ili jednostavno iskoristi pravo na pobunu? Onu pobunu koju Medeja koristi protiv muža, svoje djece, ali neizostavno i protiv sebe? Ili onu pobunu koju Antigona kuša kada se usprotivi zakonu grada, gospodaru Kreontu, i tako voljno izabere smrt zarad prava? Ne vodi li, sljedstveno svim navedenim primjerima, pravo na pobunu u sigurnu smrt? Ako razmotrimo u povijesnom ključu borbu za pravo na pobunu ostaćemo zatečeni kronologijom njezine uzaludne žrtve. Oni koji su se borili protiv lažnih idola, oni koji su se bunili protiv bogatih tirana, oni koji su zbog pjesama u kojima su iskazivali suštinu svojega prava na pobunu, završili u izganstvu, oni koji su kušali vjerske fanatike i vođe, oni koji su stali u zaštitu drugih i drukčijih od njih samih, oni koji su osjetili oštricu noža vlastite domovine, oni koji su bili bezdomni… Svi su oni koristili svoje pravo na pobunu da bi uzmakli pravu na normativnost i red, svi su oni koristili jednom pravu koje je istodobno potiralo drugo pravo. Posrijedi je borba između erosa i thanatosa, strasti prema životu i strasti života naspram ustaljenog reda stvari u životu bez strasti. Jer eros potomak je ljubavi, njezin najvjerniji sin, i to one ljubavi koja, kako nagovještava Platon na svojoj Gozbi, ljude treba voditi kroz cijeli njihov život ako hoće da žive lijepim životom. Pritome se zaboravlja da uz ljubav često ide i smrt, da se iza toga osmijeha ljubljenoga skriva, u kutku i neopažen, demon đavolskoga. Eugen Fink na sljedeći način opisuje tu bliskost: ,,Ljubav i smrt su prepleteni jedno u drugo; ono što nas podaruje srodno je onom što nas uzima. Početak i kraj ljudskog postojanja stoje u skrivenim slaganjima. Misterije ljubavi i smrti spadaju zajedno; one se uopće ne mogu izolirano promatrati. Nikad ne dospijevamo do njihovog pravog egzistencijalnog smisla ako egzistencijalne fenomene ljubavi i smrti odvojimo jedan od drugog, ostanemo pri privremenom i vanjskom promatranju koje ih drži naprosto za ekstremne suprotnosti. Kaže se da je smrt ekstremna pojava negativnog, ona je uništavajuća moć. Ljubav je, naprotiv, najdražesnija pojava pozitivnog; ona je najviše uzdignuto osjećanje postojanja koje uopće poznajemo. Smrt razdvaja, ljubav spaja i sjedinjuje – smrt je propast, ljubav uzlazak, kapija u postojanje. Od smrti puše tako reći hladan vjetar kroz predjele našeg života, pod njenim studenim dahom vene sve što je lijepo, sve što zrači.” Lako se može dogoditi da eros sklizne u rasplamsalu strast koja teži trajnom zadovoljenju. U tome se slučaju, kako piše H. Marcuse, načelo užitka proširuje na svijest. ,,Eros ponovo definira um u svojim vlastitim terminima. Razborito je ono što podržava poredak zadovoljenja.” U toj i takvoj borbi za opstanak pravo na pobunu označuje otuđenje, pripajanje nepripadajućem, razilaženje sa svijetom, koje napose i  paradoksalno povećava mogućnost unutarnje, bezuvjetne i nepotkupljive brižnosti.

Kako bismo razlučili tu neprevaziđenu borbu – u kojoj je nemali broj puta thanatos uzdignute glave odnio pobjedu nad erosom – navedimo dva primjera istinske, neukaljane ljubavi koja nastoji ukrotiti tu unutarnju potrebu za pobunom, za određenjem. Prvi je primjer rimskog liričara Ovidija, drugi je primjer turskog povjesničara Rešada Ekrema Kočua. Dvije ni približno, vremenski i stvaralački, slične osobenosti nose jedan isti pečat: melankoličnu otuđenost pred svjetinom koja ne razumije njihovo pravo na pobunu.

Ovidije je živio na prijelazu iz stare u novu eru, u turbulentnom vremenu rimskog političkog previranja, i u svim je antologijama poezije i teorijama književnosti ostao zabilježen kao poeta lascivus. Taj je nadimak dobio iznad svega zbog svoje stalne potrebe da svoju poeziju svede na tematiku običnosti, izvan mitoloških predstava, što je za njegovo vrijeme bilo neuobičajeno i skandalozno. Ta modernizacija mita u Odiseja, piše Miron Flašar, ne isključuje vjernost mitološkom predanju, već njegovo prisustvo svodi na posebno polje psihologizacije pojedinaca osnaženih snažnim monolozima i strasnim poetskim iskazima doživljaja iz ljubavnog života. Ipak, njegova je modernizacija u stihu sažimala njegov filozofski pogled na život, otvorenost ka životu i njegovoj logici, unatoč nestalnim i opasnim danima. Jer, kaže Ovidije, haec aetas moribus apta meis … ( ovo je doba baš po mom ukusu), potencirajući tako svoju privrženost logici života u kojem se rukovodi, iznad svega, logikom ljubavi. Taj razuzdani i lascivni Ovidije, majstor ljubavnog stiha, koji bezuspješno pohađa retorske škole u Rimu jer sve što napiše u njegovom slučaju postaje stih, svjedok je raskošnih i raskalašenih zabava rimske gospode. Kroz svoje stihove on vješto i podozrivo razotkriva njihovu strasnu pohotu i nasladu, razotkriva njihovu unutarnju iskvarenost, zbog čega biva prognan iz Rima. U njegovim se erotskim stihovima prepoznaju mnogi, pa i Avgustova kćerka Julija, što prema mnogima nagoni samog vladara da pjesnika progna na Crno more, u zabačenu tvrđavu blizu Konstance. Usamljen je tu Ovidije skončao, izvan voljenog Rima i bez svoje treće žene, ali predan stihovima i pjesmi. U novoj sredini piše Tugovanke i Pisma s Ponta prizivajući glas ušutkanog pobunjenika.

Rešad Ekrem Koču živio je na početku 20. stoljeća, u turbulentnom vremenu požara i ratova Osmanskog carstva, povučeno i usamljeno. Istanbul je bio njegova inspiracija, Bosfor je liječio njegove rane. Studirao je povijest, za koju se strasno zanimao do kraja života, ali zbog koje se svrstao među, riječima Orhana Pamuka, tužne i usamljene pisce. Uostalom, zahvaljujući Pamuku – koji otkriva još kao dijete rukopise Kočuove Enciklopedije Istanbula – doznajemo i puno o njegovoj osamljenosti. Ta je šutnja bila najdublja i najglasnija rasprava, ponajprije sa zacrtanim kartama povijesnih činjenica, potom i sa sredinom koja je prezirala svaku drugost. A riječ je o tome da je Koču bio prognani homoseksualac, neprihvaćen i odbačen zbog svoje drugosti o kojoj je, opet neuobičajeno, pisao u svojoj Enciklopediji Instanbula, izmučen, sam, bez novca. Evo kako Orhan Pamuk u knjizi Istanbul piše o svom tužnom piscu: ,,Rešad Ekrem Koču jedan je od onih posebnih duhova koje je grad na početku dvadesetog veka tugom ranio  i koji je stvorio tužnu ali nedovršenu viziju grada. Tuga je nešto što je odredilo čitav njegov život, što je stvorilo skrivenu logiku njegovog dela i što je pripremilo njegov pogled na svet i poslednji poraz.” Jer naš usamljeni i tužni pisac, kroničar i homoseksualac u čijim venama ključa strast, povijesničar čije knjige danas valja dugo tražiti kao grumene zlata raščišćavajući tone blata (M. Onfray), piše povijest neuobičajenim jezikom. Kada je Orhan Pamuk prvi put pronašao ove rukopise svjedoči da očima dječaka nije čitao osmansku povijest kao zbirku ratova, pobjeda i poraza već kroz ,,jezive, zastrašujuće parade niza neobičnosti, čudnih događaja i ličnosti, od kojih čovjek oseti mučninu”. Zanimao se Koču za duh grada, za sitne zanatlije i kućepazitelje, za knjižare i cirkuzanta, prostitutke i beskućnike, za muške zabavljačice u noćnim kuplerajima, za očeve i sinove, majke i kćerke, za njihove sudbine u raznolikosti Istanbula, njihov jad i sreću, bol i ushićenje. Sve su to teme koje Koču sažimlje u svojoj enciklopediji grada, prvoj takve vrste, koju tiska o svom trošku, nesretan jedino što je svjestan da je za života ne može dovršiti. Način njegova pisanja način je njegove pobune. On na taj način piše o svom pravu na pobunu. U crticama Enciklopedije Istanbula piše o jakim i lijepim momcima, o bosonogim dječacima, o ljepotanima čudnovate prirode, te tako uokviruje svoju sliku grada, prema sebi i za sebe. Opisujući, u jednoj od svojih odrednica, mesara Filipa, lijepog Grka, Koču podastire niz asocijativnosti iz koje se mogu nazreti dublja izopćenost i nepripadnost tom i takvom gradu, onome kojega pisac voli najviše na svijeti, i koji ga istodobno odbacuje i čini nesretnim. Zbog toga je lijepog Filipa, negdje između 1864 i 1865. godine, jedan od pripadnika ugledne vatrogasne postrojbe Ahmet Bedri izvršio samoubojstvo pred vratima krčme gdje je Filip radio, u okolici Čimberlitaša. Kako navodi Koču, prema različitim pisanjima, Filip je nakon samoubojstva nestao iz Instanbula, i to je jedna verzija priče, dok druga pak glasi da je zbog događaja bio ubijen. ,,Iz pisane zaostavštine narodnog pjesnika Razija, koja nam je dospjela u ruke, saznali smo da je Razi, koji je dobro poznavao Filipa, izjavio da mladić dolazi iz Egina, te da se nakon Bedrijevog samoubojstva izgubio na mjesec dana. Jednog je jutra pronađen mrtav, a ubijen je na vrlo okrutan način. Evo kako Razije opisuje prizor: U krčmi je noću spavalo osam mladih Grka, jedan od njih bio je Filip, ostalih sedmoro biće njegovi ubojice koje će pobjeći ne ostavljajući za sobom nikakva traga. Na srednji stup krčme bilo je zakucano drvo u obliku križa. Skinut do gola, vezanih ruku, gležnjeva i vrata, Filip je stajao razapet na križu. Dlanovi i stopala bili su mu zakucani čavlima. I bilo je očito da je mučen isto kao i Isus. Oko vrata mu je bio obješen križ. Međutim, vidjelo se da je mladić obrezan, prema zahvatu obrezivanja stručnjak je izjavio da je obrezivanje obavljeno desetak dana neposredno prije ubojstva. Policijski je doktor izjavio da je nakon ogavnog napada dječak vjerojatno bio zadavljen, te da se iživljavanje nastavilo na njegovu beživotnu tijelu. Među spisima koje je pjesnik Razije ostavio nakon svoje smrti vidi se crtež mesara Filipa, golih prsa i s fesom na glavi.” (prema prijevodu P. Hrebac)

Dva lika, dvije sudbine, dvojica izopćenika, suštinski navješćuju koliko se skupo plaća pravo na pobunu. Brižna Penelopa dočekala je Odiseja raširenih ruku, unutoč kušnji, ali Antigona je zbog nepokopana leša svoga brata kušnju platila glavom. Zbog prava kao takvog mi prema Antigoni osjećamo milost jer, riječima Nigel Walker, istinska milost provodi se i kada uzimamo u obzir okolnosti koje su dovele do djela za koje se kažnjava. Zanemarimo li, dakle, da je sam Antigonin čin ustanovio svijest o smrtnosti u težnji ka idealu pravednosti možemo ostati bezbrižni u svom svijetu kušnje i patnje, prividno radosni, suštinski nesretni. Ima li, pak, onih koji u svojoj enciklopediji grada nisu brižni, za sebe, drugog i drukčijeg pored sebe?