Nedostojni pad Mome Kapora

Povezani članci

• Halil Džananović: PAKET – BOMBA
• Međunarodna ministarska konferencija o medijima u Beogradu
• Upute za građanski otpor
• PETROVCI
• Trgovina pravdom
• ALEČKOVIĆEVA SLOBODA

Foto: ddl.rs

Tih sedamdesetih godina sam sa velikim zadovoljstvom čitao Momu Kapora. Njegovi “Foliranti”, “Provincijalac” i drugi romani govorili su o Beogradu u kome sam i sam studirao. Pisao je i po novinama, pitko, lako, činilo mi se da je to dio naših doživljaja, našeg života.

Miljenko Jergović u “Jutarnjem listu” piše u martu 2010. u povodu Kaporove smrti: “Momo Kapor bio je gradski i građanski pisac iz posljednja dva jugoslavenska desetljeća. Pritom, bio je i izvanredan novinski pisac, sigurno jedan od najboljih koje je ta zlosretna zemlja imala. Sve što bi napisao, oživjelo bi i progovorilo. To je bila bit njegova talenta.“

A onda se krajem osamdesetih godina Momo Kapor otisnuo niz maticu nacionalizma, da ne upotrijebim težu riječ. Iz njegovog pera počele su izlaziti stvari za mene neočekivane, uvredljive. Bio sam iznenađen, uznemiren. To nije bio moj Kapor.

Jergović kaže: “Vrag se počeo uvlačiti u njega potkraj osamdesetih. Kada se zarati, izvještavat će s hrvatskih i bosanskih ratišta, u vrijeme međunarodnih sankcija protiv Beograda grmjet će protiv Amerike – koja mu je u prethodnome životu bila kulturni i identitetski Jeruzalem – psovat će i kleti nezavisne medije, Žene u crnom i borce za drukčiju Srbiju, svjedočit će u Haagu u korist Miloševića, bit će u nekakvom odboru za zaštitu lika i djela Radovana Karadžića… Sve je, nesretnik, učinio da od građanina postane seljak. I pritom je žrtvovao tri svoja grada, rodno Sarajevo, Zagreb i Dubrovnik.“ 

A Damir Pešorda kaže: „Momo Kapor je bio takav kakav je bio. Odan velikosrpskoj politici, opsjednut mržnjom prema Sarajevu, opčinjen Radovanom Karadžićem.“ 

Predrag Matvejević u eseju „Naši talibani“ piše:“ Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu, jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao “vožda” (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao “vrhovnika” i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora)“.

Kap koja je prelila moju čašu bila je knjiga “Poslednji let za Sarajevo” napisana 1995. U njoj je prikazao nas Bošnjake, posebno Sarajlije, kao izdajice, asasine, murtate, ljude koji ti jedno govore a iza leđa ti drugo rade, jednostavno ljude bez dostojanstva. Tu se prekinula nit koja me je vezala sa Momom Kaporom.

Opet Jergović: „Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao.“ 

U Banja Luci je postao član Senata Republike Srpske i član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske. A u Beogradu?

Predrag Matvejević u „Danima“ govori o Kaporu sa kojim je nekada prijateljevao i branio ga: „Kad su krenuli napadi na Bosnu, čuo sam da je stao dušom i tijelom uz Karadžića, da ga hvali i slavi. Došla mi je u ruke Momina proza o posljednjem letu jednog srpskog pilota u Sarajevo – junak mu je išao od avlije do avlije i gledao posvuda derviše kako plešu i vrte se u krugu s isukanim handžarima. Kapor nije vidio ništa drugo u svom rodnom gradu, opsjednutom 1.350 dana, izranjavanom.“ 

A Teofil Pančić piše: “Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanice onog ko je već vezan i prebijen. Jer, to mrsko Sarajevo već četvrtu godinu Kaporovi prijatelji i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve živo što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi još Kapor da ga opljune i do kraja ponizi, u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi…” 

Ovih dana mi je došla pod ruku Kaporova knjiga „Zelena čoja Montenegra“ napisana 1992. godine. Knjiga je čitljiva, u njoj se govori o prijateljstvu Kapora i Zuke Džumhura i zajedničkom pisanju scenarija za film o bitci na Vučjem dolu i legendi vezanoj za kneza Nikolu Petrovića i Osman – pašu Sarhoša. O Zuki nije napisao ništa loše. Ali u posljednjem poglavlju Kapor piše neke stvari koje govore o njegovom opredjelenju posljednjih godina. Govori da iz vjerskog i građanskog rata izvještava za beogradske listove, da prelazi planine sa srpskom vojskom i da je vidio mlade crnogorske ratnike kako su se „tukli sa Latinima i Turcima koje više niko nije zvao muslimanima – predačko nasleđe izbrisalo je u potpunosti novo ime starih dušmana. Turci su, tako, ponovo izašli iz tame davnih vremena.“ 

Momo Kapor koristi i ovu knjigu da još jednom popljuje ono društvo koje mu je sve omogućilo, onu državu i njenog predsjednika. Na strani 73. knjige (Knjiga komerc Beograd,2006.) on piše: “Čitavo svoje umetničko delo Zuko Džumhur je stvorio pod vladavinom poluobrazovanih, nedoučenih kabadahija koji su želeli da imaju svoje dvorske lude, pesnike, muzikante i zabavljače. Bio je, dakle, talac jednog primitivnog sistema, koji nije mogao razumeti istančanost njegove gotovo dekadentne umetnosti istočnjačkog filigrana.“ 

A o Titu kaže na strani 137: „Tito je pokazivao izuzetnu naklonost prema njemu… Kad se Zuko pozdravljao sa Titom oni su se poljubili kao da se odlično poznaju… (Zuko) je kao starovremenski čovek osećao nostalgiju za Austrougarskom, čiji je jedan skroman podnarednik postao jugoslavenski car! Kad već nije stigao da živi u Šenbrunu Franje Josifa, ove posete balkanskom dvoru njegovog podoficirskog dvojnika ispunjavale su ga zadovoljstvom.“ 

On pritom namjerno izostavlja Titovu vojnu, političku i državničku veličinu. Zaboravlja da je Tito bio okružen prvoklasnim inteluktualcima, koji su zauzimali i visoke državne pozicije ministara i ambasadora kao što su Koča Popović, Marko Ristić, Vladimir Velebit, Miroslav Krleža …Po ocenama nekih savremenih pisaca i umjetnika sloboda umjetničkog stvaranja bila je veća u Titovo doba nego sada.

Momo Kapor mi je, kako kažu stari ljudi, „izašao iz hatera“. Ne zaboravljam njegove romane ali to što je radio i pisao posljednjih 20 godina je pad u smrdljivu baruštinu nacionalizma i antikomunizma.