ENG
NE ODUSTAJ, DUŠO, NE UDALJAVAJ SE…
Autor/ica 👤Željko Grahovac
Povezani članci
(Tiha, smjerna i jedvaiskaziva pošta Jozefini Dautbegović, uz 24. veljače, dan rođenja)
Piše: Željko Grahovac
Kad bi se moglo pisati šapatom… Kad bi se moglo pisati šutke… I kad bismo zbilja znali da ………zvijezde ne postoje da nam uljepšaju/ noćno nebo/ One su crno ugljevlje ostaci materije/ koja se nije štedjela/ sagorjele su od vlastite vatre i sad žive/ samo kad na njih padne svjetlost/ drugih tijela koja također gore neštedimice/ Tako će na nas ako nesebično do kraja/ sagorimo padati sjaj tuđe ljubavi/ čineći nas vidljivima u sveopćoj tami/ U sveopćem rasulu sjaj će drugih zvijezda/ padati na naša mrtva tijela/ i činit će se izdaleka kako još titramo/ pulsiramo odašiljemo svjetlo/ Iluzija je također oblik postojanja/ dok se ne razruši/ Uvijek će se negdje događati vatra/ i uvijek će postojati sretna mogućnost/ da naše pougljeno tijelo uđe u sjajan krug/ i zasja iznenada prenoseći svjetlo/ zato ne treba odustajati udaljavati se……………….
Tad bi nas možda znakovlje između kog prolazimo posrćući bespućem ovog papira poštedjelo muke i napora – osjetiti opet na sebi vrelinu i bistrinu tog pogleda, i kroz njega prespojiti se na frekvenciju sluha kome ništa ne izmiče, i laganim a pouzdanim zaveslajima isploviti na otvoreno more razgovora:
…Nismo se zapravo ni pomaknuli s mjesta/ a isplovili smo/ Stol je bio splav kojim smo se otisnuli/ na pučinu/ Vidjela sam ali nisam htjela reći/ kako se morska trava povila za nama/ kad smo isplovljavali/ Ribe su po običaju bile šutljive/ i pune razumijevanja/ Stol je bio splav i sav se život odvijao/ između meridijana i paralela kockastog stolnjaka/ i tu gdje bi se u pravilu trebale sijeći/ topla i hladna struja/ stajala je pepeljara od mutnog stakla/ u nju sam povremeno otresala pepeo/ u koji sam se pretvarala… Oćutjeti opet svjež i blagoslovljen lahor koji dolazi od uspravljena tijela u kom se Božanska duša istodobno na sve strane okreće svom izvoru i izaziva u nama blagu oslijepljenost i vrtoglavicu zbog miješanja aspekata upojedinjenosti i zbog neočekivanih i munjevitih prosvjetljenja ovog ja u onom ti, ovog ti u onom ja – kad pjesma koju govoriš postaje tim prije i tim više moja jer ju ti sričeš i izgovaraš, i kad pjesme što ih ja sam sričem i izgovaram postaju najednom tvoje i poput mački zasićenih pažnjom zalegnu negdje u tebi, posve zadovoljne i bez čula primogeniturne pripadnosti………
(………………………….sva stepa treskom pada/ preda te: da meni jednom/ decembar čitav na dlan/ spusti Boginja milosti/ – tom dorastao nisam još…! ………….Još nisam dorastao tom:/ Milosti boginja spusti/ dlan na čitav decembar – / jednom meni da te preda/ pada treskom stepa sva!………………………….…….)
Jozefina Dautbegović
Naslutiti opet rub do kojeg zakonito vodi Istina, što zasigurno nije Boginja milosti, i iza ruba u dva smjera raskriljeni ponor – i ne zazirući ni od onog dolje ni od onog gore ići svojim putem, koga svojim čini to što dio tebe ostaje pod svakom stopom kojom se zapućuješ sebi (jer do svoga sopstva uvijek tek trebaš doći i jer su tragovi što ih na tom putu ostavljaš za sobom uvijek već drugome namijenjeni)… Tek tako se prah i pepeo proživljenosti (kao iskustva trpnje, izgnanstva i samosagaranja), nošen dahom preživljenosti (kao pre-ostalosti bića u tebi) raspršuje po prizorima stvarnosti i oblikuje ih, voluminizira, zaustavlja u čudesnoj projekciji-eksteriorizaciji unutarnjih pejzaža duše, koja iz svega zaušćenog emanira utvarno-astralnu svjetlost same „drugostranosti“ pomirenog-pomazanog, u pojedinstvu dovršenog, ali u vremenu obnovljivog i vječnog Bića… Tako se začinju pjesme: najprije udahneš Sve samoga teksta – da bi se tek potom izdisalo (izgovaralo i nabrajalo) sve to (s malim početnim slovom) što se ima izgovoriti i nabrojati, ali upravo tako da tekst na kraju postane Sve i To (s velikim početnim slovom). A kako je to „upravo tako“? To je narativna forma iskaza, u savršeno preciznoj sintaksi, u taktilnoj harmoniziranosti jednoga adagia i u molskoj obojenosti zvuka (a bez interpunkcije „na licu teksta“), koja sugerira i priređuje u iščitavanju „mogućnost nemogućeg“ – da se, naime, u jednostavnom ritmu nabrajanja po sebi nekorespondirajući ili čak nespojivi sadržaji (staljeni ljepljivom tišinom cezura, silinom slikovnih eksplozija, metaforičko-simboličkih srazova i semantičkih implozija) očituju monolitom jednog i jedinog daha, koji srasta s tekstom u osebujnoj interakciji prepunjenosti-dovršenosti-jednoga-drugim… To što je u svom pojedinstvu izgovoreno svom težinom se otkida i stropoštava u bezdan sljedujućeg: koliko god zvučali-značili različito jedan uz drugog, svi se iskazi u tenziji-čaroliji izdisanja stapaju u monolit teksta (baš kao uzlovi svezani i nanizani kad u jednom hipu-trzaju nestanu s mađioničareva konopca)………………………
………………………Tvoj jezik dotiče membranu/ u mom uhu/ Dok ispod haljine tražiš neravnine/ tri se zavjetna uzla/ na mom nevidljivom pasu/ umnožavaju/ skraćujući mogućnost/ Govorimo različitim jezikom/ razlikujemo se u bitnim stvarima/ Način na koji izgovaraš moje ime/ Jezik ti kod glasa „Z“/ postaje sabljast/ Učinivši znak križa pokušavam izreći/ Apage in domine/ U ruci držim pas sa zavjetnim čvorovima/ siromaštvo… siromaštvo…/ Čistoća…/ Za što li sam treći zavezala……………………
Pjesnički subjekt je suvereno distanciran spram onog što govori, to što iskazuje samim tim se ujedno i dovršava, iscrpljuje – tako da se realizirana mogućnost daljeg tijeka pjesničkog govora sama po sebi čini začudnom: duboki, ontičko-metafizički smisao ironije jest u tome što stvari definitivno postaju to što jesu (i takve kakve jesu) tek kad, zapravo, uopće više nisu, kad skončavaju, ponestaju, čile…
……………………..Svaka komunikacija je prekinuta/ između mokrog dlana skliskog sapuna/ i onoga što neki još nazivaju ženskim oblinama/ Nešto se nepremostivo ispriječilo/ Izvodim to po redu i temeljito/ ali ne nalazim ništa svoje/ ni poznato ispod dlanova/ Njegujem stečene higijenske navike/ perem svoje tijelo s onim istim osjećajem/ koji imaju zaposleni u mrtvačnici/ na istom poslu………………………………..
Upravo ta dijalektika prepoznavanja usmrćenosti u onom još uvijek živom, i preostalosti onog čega više nema jest nosiva i gradbena snaga ovih pjesama: pražnjenje energije koje osjećaš dok govoriš ove stihove i ove pjesme, srsi koji te u hipu prožmu i duboko zakotrljani eho izvornih duhovnih otkrića – u nedjeljivosti Logosa-i-Erosa – potvrđuju da se biće prepunjeno, dovršeno, sagoreno bolom, zbija i vraća sebi upravo u sluhu čitatelja koji ove pjesme sriče i potom diše kao svoje………………………………..
……………..Hvala ti Gospode što si stvorio/ ruke čovjeku/ koji me držao za ramena/ dok sam posrćući u tebe sumnjala/ Ali te molim Gospode/ nemoj nijednom od nas ispuniti/ molitvu/ Svoj kruh i svoju ribu ne umnožavaj/ Uzdrži se od čuda/ Još mom narodu miriše tamjan/ i zvone srebrnjaci/ Juda se preko strateški važne točke/ prikrada na večeru/ Drži za svaki slučaj/ situaciju pod kontrolom/ Nek voda ostane voda/ Mnoštvo je pripremilo kamenje/ može se desiti da netko nevin/ ipak zamahne………………..
Autor/ica 👤Željko Grahovac
