NAŠ SRĐAN ALEKSIĆ

Povezani članci

• Bosna će biti, sve drugo će proći: “Zašto je Bosna a ne ništa”, knjiga napisana u nužnoj samoodbrani
• Izložba u Počitelju: Fikret Libovac, Mensud Kečo
• Postanite dio priče o spašavanju antifašista koji su u ovom ratu drugi put stradali
• Neka nam živi naša lijepa domovina, Bosna i Hercegovina!
• Kulturno ljeto u Lodges na Boračkom jezeru
• Sjećanje na genija: Mostar kojem je do Mostara stalo neće zaboraviti prijatelja Predraga Lucića

Delegacija Udruženja antifašista Mostara uručila priznanje ocu Srđana Aleksića

Za dobre i velike ljude ne postoje granice, vrijeme ni prostori. Svaki vakat, ma koliko pogan bio donosi dobre i velike ljude i njihova još bolja djela. Tako je bilo i u onim smutnim vremenima devedesetih kad su progonili zajapureni nacionalisti, a „posao“ završavali ubice i progonitelji. U takvom zlom vremenu izrasli su i najbolji sinovi od najplemenitijih roditelja. Jedan od njih je i Srđan Aleksić.

Srđan Aleksić

Od oca Rade i svoje familije, Srđan Aleksić je vaspitavan u skladu sa porodičnom tradicijom da u svakom čovjeku vidi samo čovjeka, da ga razlikuje samo po poštenju, po dobroti i znanju. A onda je 21. januara 1993. godine spašavajući svog druga Alena, čija je jedina krivica bila u njegovom imenu, od četvorice vojnika pretučen, da bi se 27. januara od zadobijenih povreda vinuo u nebo. Imao je 26 godina, a Srđanov otac Rade u čitulji je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Ponosni smo zato što smo posjetili njegovog oca Radu i u Trebinju mu uručili 14-Februarsko priznanje antifašista Mostara.

U obrazloženju ove nagrade, između ostalog, piše i ovo: „za izvršenje ljudske dužnosti u vremenu zla, koja ga je koštala života, ali ostavila Svijetu Prometejsku vatru da nas vječno opominje i poučava da biti čovjek jeste najsvetija dužnost“.

Bili smo i na groblju i kao što je to red i običaj, poklonili se i položili cvijeće. Uručili nagradu. Bili smo zbog velikog nam heroja Srđana, ali smo bili i zbog Čovjeka i oca mu Rade Aleksića.

U Mostar smo se vratili oplemenjeni, ali i zapitani – Hoće li naš grad doživjeti dan kad će bar jedan sokak u Mostaru ponijeti ime Srđana Aleksića-?