Nada Gašić: Dobro jutro u zemlji sretnih pastira

Povezani članci

• Sjenke apstraktne slobode i pobune u Palestini
• BLUES ZA STARU
• Druga međunarodna konferencija „Gradimo mostove u obrazovanju odraslih“ u Mostaru
• U Mostaru otvorena najveća andragoška konferencija u regionu „GRADIMO MOSTOVE U OBRAZOVANJU ODRASLIH“
• Izložba u Počitelju: Fikret Libovac, Mensud Kečo
• Film “Gravity” otvara 70. venecijansku Mostru

Četvrtak je, tvrde, idealan dan za evente. Novinari koji izvještavaju s crvenih tepiha već godinama riječ „događaj“ zamjenjuju „eventom“  sluteći da će samim izborom ove tuđice lakše doprijeti do konzumenata tuđih života. Prošloga, dakle, eventskoga četvrtka Zagreb je, kažu, dobio knjižaru na 500 kvadratnih metara u zgradi nekadašnjeg Singera na Trgu bana Jelačića.

Zagreb, dakako, ništa nije dobio, Zagreb je, i ne samo on, odavno platio, ili će itekako platiti sve čime se služe građani, pa tako i knjižaru impozantnih kvadrata koju je u ulozi slavnosnoga govornika otvorio njezin vlasnik predsjednik upravnog odbora Školske knjige gospodin Ante Žužul. Knjižaru je nazvao Arkadija, a razlog odabira ovog pastoralnog imena objasnio je ovako: „zato što je prepuno  povijesnih i kulturnih značenja, katkad proturječnih, koja povezuju svijet grčke i rimske antike, europske renesanse i hrvatske književnosti sve do modernih vremena“. Nisam razumjela vezu arkadije s povijesnim značenjem, još k tomu katkad proturječnim, pa sam pomoć potražila u Klaićevu rječniku.

Od svog prvoga izdanja autor je jasan da je izvor ove riječi u idiličkoj poeziji, a znači „zemlja sretnih pastira“,  preneseno, sretna zemlja. Provjerila sam i u Klaićevu Novom rječniku stranih riječi netom otisnutom u Školskoj knjizi i ustanovila da je definicija ostala nepromijenjena. Povučena i događajem tiskanja ove knjige i eventom otvaranja knjižare, prelistala sam rječnik, pa kako nisam našla natuknicu event, zaključila sam da će je autori uvrstiti u kakav novi rječnik žargona kamo ona zapravo spada.

Osim toga, oni koji su sudjelovali u stvaranju bilo kojeg rječnika znaju da je nenamjeran izostanak riječi, ili nenamjerna greška, sićušan problem koji se rješava novim izdanjem. No, namjerno izostavljanje riječi često govori o problemu koji nije vokabularne naravi, a pokušaj njegova znanstvenog pojašnjenja rezultira samo lakšim uočavanjem. U ovom urednom izdanju Klaića, izostavljene su mnoge riječi i kratice, uglavnom opravdano, dopisane su nove korisne natuknice, ali se, kao i u svakom pedantnom poslu, potkrala pogreška. Nije benigna, ali vjerujmo da je nenamjerna. Kod prvog prelistavanja bilo koje knjige nikad se ne događa slučajan odabir kontrolnih riječi, pa sam namjerno, u odgovarajućem grozdu, potražila natuknicu „srpski jezik“ uz koju piše, citiram, „član baltičko-slavenske jezične zajednice, piše se ćirilicom“. Citat gotov.

Rječnici su moćni nosači informacija za sve koji su slabije informirani od njihovih tvoraca, sastavljači ovoga i sličnih priručnika itekako su odgovorni svakom korisniku, pa bi zbog opasnosti od unošenja nedoumica bilo dobro da su u ovako moderniziranom Klaiću izbjegnute zastarjele klasifikacije koje srpski, pa time i hrvatski, uvrštavaju  u zajednicu baltičko-slavenskih jezika. Hrvatski i srpski jezik  primarno su članovi južnoslavenske zajednice jezika i to autori rječnika znaju. Što se tiče pisma, čak i prosječno informirani građanin Hrvatske znade da se srpski jezik piše i ćirilicom i latinicom i to onom istom latinicom koju dijeli s hrvatskim jezikom, ma što tvorci novoga Klaića mislili o ovoj činjenici. Stoji li u trenutnom ustavu Srbije da je ćirilica ondje službeno pismo pripada stvarima politike koja ne bi smjela zavesti visokoobrazovane sastavljače, a kamoli recenzente rječnika. Zaboravili? Moguće. Kultura zaborava je zarazna. No, u tom slučaju bilo je dovoljno internetski provjeriti da mnogi izdavači u Srbiji i knjige i časopise pisane srpskim jezikom tiskaju i na latinici.

Nakon kontrolnog prelistavanja pročitala sam uvodni tekst izdavača, istog gospodina koji je otvorio svoju knjižaru. Na jednom mjestu, doduše uz ogradu „cum grano salis“,  izvještava  nas da su u moderno doba Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića i Zagrebačka Biblija ukras svakog hrvatskog kućanstva, a nešto niže da je iz rječnika trebalo izostaviti riječi i izraze koji su nestali iz hrvatskog života. Vjerujem da potpisnik razumije značenje sintagme „hrvatski život“,  te da mu je upravo zato jasan razlog zašto u kućanstvima tog „hrvatskog života“ Klaićev rječnik i Zagrebačka Biblija služe kao ukras. Bez obzira na slana upozorenja, zvuči zloslutno, što ne znači da ponekad nije korisnije od čitanja.

Nakon uvodnika pročitala sam i Proslov akademika Radoslava Katičića koji započinje uskličnom, a završava jezgrovitom rečenicom „ Pred Božić 2012.“, što se u listopadu, kad je završeno tiskanje knjige, doima mističnim i navodi na slutnju da se radi o skoroj kanonizaciji teksta čemu svetost blagdana ne može nauditi. Akademik nas informira o ideološkom ozračju u kojem je nastao Klaićev Rječnik, kakva mu je bila i kakva će mu biti kulturna misija, daje i korisne informacije o razlozima nužnih izmjena u rječniku, a ne štedi dio teksta posvetiti bob-i-rudijevskoj anegdoti koja se prepričavala ranih pedesetih. Pozivajući se na Klaićev uvodnik izdanju iz 1951. upozorava i na prvi rječnik stranih riječi u Hrvata koji je Ognjen Prica objavio 1938. pod pseudonimom Dragutin Kovčić, te citira autorov predgovor tom rječniku o kojemu, s pravom, oduševljeno kaže da mu se nema što dodati.

O samom Ognjenu Prici piše da je bio istaknuti „marksistički intelektualac  i Srbin po nacionalnosti“ , dodaje da je postao „žrtvom zlosilja“. Posegnula sam za Anićem, ali nisam pronašla riječ zlosilje. Pomoglo mi je guglanje koje me je odvelo u društvo autora Svedobne sveudiljnosti genocidne činidbe, zatim nekog gospodina uzrujanog izgradnjom protupožarnog puta kao primjera zlosilja nad krajolikom, pa nujnih pjesnika, pa Feralove zezancije na temu smilja i zlosilja, te na kraju na tekst prof. Bernarde Petrinić koja je ovu riječ odabrala kao leksem pod nazivom „pomodnice“,  koje se naglo šire i još  brže nestaju. Svakako ne  tako brzo kao što je žrtvom zlosilja, dakle anonimne zle sile, presječen život Ognjena Price. Ili da se odmaknemo od akademikova tankoćutna izbora riječi koja nikog ni na što ne obvezuje, čak ni one koji se u gradnji protupožarnog puta ogriješe o krajolik?  

Budimo bešćutno precizni: 9.srpnja 1941., poštujući odluku Pokretnog priekog suda i valjane zakone svoje države, nepuna tri mjeseca nakon uspostave NDH, streljački stroj izvršio je egzekuciju nad Ognjenom Pricom autorom prvog hrvatskog rječnika stranih riječi. Brzo. Brzo, kao što je otišao u zrak spomenik na Dotrščini posvećen, među ostalim žrtvama fašizma, i Ognjenu Prici. Brzo, kao što je dodirom tipke delite iz ovoga Novog Klaića nestala riječ sport. Ona se, dakako, nalazi upisana pod natuknicom šport, a razloge nestanka sporta, osim članova Vijeća za normu hrvatskoga jezika po čijim su preporukama radili sastavljači, znat će vjerojatno i Željko Jovanović, prema ovom rječniku ministar nepostojećeg ministarstva, koji je svojim prisustvom uveličao otvaranje privatne arkadije u zemlji sretnih pastira.

Tekst snimljen 26.11. 2012. za emisiju Praskozor III programa Hrvatskoga radija, emitiran 27.11.2012 u 8 sati i 5 minuta