Na današnji dan Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu

Povezani članci

• Branislav Antov Mikulić: Pakao postoji samo u bajkama i … na zemlji
• Nagrada “Biljana Jovanović” Mariji Karaklajić za “Lice od stakla”
• Čime su pisali i pišu poznati književnici
• „Siluj, država te voli. Država te siluje jer te voli “
• Preminula Latinka Perović (1933-2022)
• Aleksa Šantić: Poezija suštine

Književnik Ivo Andrić na današnji dan, 10. decembra 1961. godine, dobio je Nobelovu nagradu za roman “Na Drini ćuprija”. Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Svečana dodjela nagrada održana je u Stocholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije. A ovo najveće svjetsko prizanje Andriću je dodjelio dr. Anders Esterlling, član Akademije.

Andrićev govor na svečanoj dodjeli koji je nazvao “O priči i pričanju”

“Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.”

Nagradu koju je dobio odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.