Munib Delalić: RAZGOVOR S MAJKOM

Povezani članci

• Razgovor o romanu “Sjećanje šume” autora Damira Karakaša u Kamernom teatru 55
• Ismet Smajlović: Takojevići
• STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA
• Odgovornost i sloboda medija u BiH – Zašto je neophodno skinuti “ružičaste” naočale?
• Kujundžić: BiH treba sačuvati kao suverenu i cjelovitu državu
• ČITAV TEATAR U FICKOVOJ TAŠNI

FATIMA, MOJA MAJKA 

Jedna od rijetkih osoba koja jednim
okom plače, a drugim se smije, u isti čas.

Zašto o tome pišem?

Zato što su nekad mnogi govorili
da sam na majku najviše nalik. I što sam
dugo bio uvjeren da je to doista tako, da i ja
jednim okom plačem, a drugim se smijem,
u isti čas.

Da žalost odijevam u ruho smijeha,
a radost u ruho žalosti.

Sad, u poznim godinama života,
sve sam uvjereniji da na majku zapravo
i nisam najviše nalik nego na oca.

A to je već neka druga priča.
U kojoj oba oka plaču, kad plaču.
I oba se smiju, kad se smiju.
I oba uglavnom ozbiljna:

radosnoj žalosti i žalosnoj radosti
oba posve usmjerena.

MAJKA, KAP PO KAP

Uzduriso Zijo ono kap po kap
i sad tako zaliva kivi.
Baš lipo,
ne moraju se više kante s vodom nosat.
A dođu i tice pa se onde rahataju,
ono nikad nisam vidila.

Eh.

Šta dopisati tom toplom kapanju.
Tom krilatom radovanju.
Toj ljubavi prema kazivanju, prema
nebeskim visinama, prema zemnom životu.
Šta dopisati tom jezičkom rahatanju moje majke.
Koja sve gleda širom otvorenih očiju, širom
otvorene duše, širom otvorena srca.
Kao da sve vidi prvi put.

Ako ima sretnog jezika,
ako takvoga jezika može biti,
vjerujem da je to jezik kojim moja majka govori.
Koja ga svojim govorom grli, miluje i ljubi.

A on se njenim govorom,
njenim grljenjem i milovanjem,
ljubavlju njenom, kap po kap, rahata.

RAZGOVOR S MAJKOM

Volila bih pročitat to što pišeš,
ali ne mogu, ne vidim.

Nemaš za čim žaliti, majko,
to ionako ničemu ne vrijedi.

Nemoj tako govoriti, kako će drugi
o tebi kad ti tako o sebi govoriš.

A i nije do tvoga vida, majko,
nego do slova, sitna su slova.

A što su sitna? Zar štede na slovima?
Virujem boga mi, kakva im država

tako im sve, pa i slova. O sebi se oni
dabogda zabavili, šta rade od jadnoga naroda.

Nemoj tako, majko, kako će oni o sebi
kad ti tako o njima govoriš, he-he.

2.

Šta će im zemlja bez naroda –

reče majka slušajući vijesti
o još jednom ubijanju nedužnih
civila u pojasu Gaze.

Šta će i narod bez zemlje, majko –

rekoh joj ja, još se jednom spremajući
otisnuti iz zavičaja i krenuti prema
tuđini, koje je najviše na svijetu.

MOJA MAJKA PTICE HRANI

Moja majka ptice hrani.
K’o dica su, kaže, gladne traže. 

Goluba i vrapca, vranu,
snjeguljicu ticu malu.

Glas joj mekim perjem sja.
Čvorka sivu sokolicu, jarebicu.

Moja majka ptice hrani.
Svaku crnu i bijelu, sjenicu.

Sve ptice u našu avliju slete,
i moja ih majka sve nahrani.

Jer k’o dica su, gladne traže.
Brižnom im rukom kruh izmrvi –

kao da mrvi priču o onom koji
carstvo nebesko na zemlji osvoji.

U toj priči zlaćan oblak (ptica!)
u visini stvori – i sve najednom

okrilati, i zacvrkuće, zlaćanim
oblakom sve najednom leti.

U AVLIJI, U LJUBUŠKOM

Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
Gledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.

Munib Delalić, Povratak u Ljubuški – knjiga neusporedivih uspomena, Dobra knjiga, Sarajevo, 2019.