MRAK, NAJBLIŽI ROD

Povezani članci

• Rekvijem o ideologijama i čovjeku
• Prelijepa vijest iz Telforda, Engleska za Balet Mostar Arabesque!
• Tome ih učite
• Milan Mučibabić – čovjek zajedništva, povezanosti i privrženosti
• Klasikov lirski testament
• Svašta nakon ništa

MRAK, NAJBLIŽI ROD
                            Pjesniku Munibu Delaliću

Nikog neću osiromašiti ni obogatiti imenom
Pusta mjesta na kome stojim – toliko daleko
Da bih prije mogao odozgor da izbrojim sve
Zvijezde nego da me čuje neko: što kazujem

A kamoli u tim predjelima usitnjen što ćutim
I noć kad potraje povazdan I dan dok svunoć
Zaostaje u krutim tijelima da zaboli, i čelima
Sok gorak limunov da cijedi, umjesto svjetla;

Nikoga nemam, osim vjetra da se razgovorim
Mimo snijega razrojena nikog ničeg da čujem
Jedna po jedna viče slika, kao s brijega dȃljeg
Kao iz bunara crna sa one skroz strane svijeta

Omorika neka; kroz inje proviri srna ponekad
Ptica meka raspinje krila i stane, da će slijetat,
Ali im glasovi, u zemlji mene, neće procvjetat
Kao sa strane, pokoja voćka uzrila se zaokruži

I svaki put ruka koju pružim prije nje otpadne,
I opet isto, kad prut nađem s račvastim krajem
Da Mjesec kolut potjeram ko nekad zavičajem
O sve tanjem traku visim još otežan sjećanjem

U mraku me niko ne vidi, lijep sam tu i nježan,
Tu sam i ponik’o, tu nisam razbježan i ne vode
Otud me nikud; kad stekneš u mraku sam sebe,
Jednog sebe, tvoj bit ću i ti ćeš bit moj, Narode

Željko Grahovac