Mostarski šahisti i šmekeri

Povezani članci

• PEN Centar BIH organizuje tribinu: „Beskrajni zavičaj” književni portret Irfana Horozovića
• Predrag Blagovčanin: Dosta je mržnje, Vučićev poziv za dijalogom je istorijska šansa koja se mora iskoristiti
• Gojerova poezija u časopisu The Bridge
• Ako Čović ucjenjuje, ima i novih ‘igrača’
• Začudni pejzaži – izložba slika povodom Dana državnosti BiH
• ‘Hamlet’ u Sjevernoj Koreji

Vito pobjeđuje svjetskog prvaka

“Plav je suton pao našim krajem.
Gore zvijezde… Vrane nekud bježe.
Plaho dišu baščom ruže svježe,
Za sunčanim plaču sjajem”.

(Antun Branko Šimić-Odlomak iz pjesme “Ljetnji nocturno”)

Internacionalni majstor, Vitomir Arapović, davno je napustio Mostar, odlazeći na studije hemije u Sarajevo. Završio je fakultet, ali ljubav prema šahu uvijek je bila jača. Onoga dana kada je zakoračio u prostorije sarajevske Iskre (od 1976. Bosna), u Logavinoj ulici, praktično je uplovio u profesionalne šahovske vode. Iskra je tada bila daleko od šampionskih visina. Dočarava mi  zanimljiv događaj. “Gaćina (Milorad) sjedi za svojim stolom u klubu, djeluje zabrinuto, potišteno. Slavni fudbaler, Asim Ferhatović, veliki ljubitelj šaha, drugokategornik, prilazi i pita ga zašto je tako tužan? “Trebali bi ići na festival u Pulu, ali nemamo para”. Fudbalski umjetnik i čovjek meke duše odmah reaguje. Šalje svog prijatelja koji donosi  i više novca nego što je potrebno. “Hase, hvala ti, vratićemo čim budemo imali”. “Nemoj to više spominjati! Nema nikakvog vraćanja, nek vam je sretno”! Bilo je nekad takvih ljudi.

Iskra je na Drugoj saveznoj ligi u Poreču 1974. godine osvojila 2. mjesto i ušla u najjaču jugoslovensku ligu. Arapović je sa 7,5 poena iz 11 partija bio najuspješniji na prvoj tabli.

Pamte se Vitine pobjede, bljesak raskošnog talenta i nadahnuća. Dueli sa slavnim šahistima Baadurom Džobavom i Jurijem Razuvajevom su šahovske simfonije! Partiju sa nekadašnjim vicešampionom Evrope, gruzijskim velemajstorom Džobavom, Vito je odigrao na Olimpijadi na Bledu (2002). Reprezentaciju Bosne i Hercegovine predstavljaće i na sljedećoj Olimpijadi na Balearskim ostrvima. Džobava je evropski šampion u ubrzanom šahu sa Šampionata u Varšavi 2011. Na Olimpijadi u Bakuu 2016. osvojio je zlatnu medalju na prvoj tabli. Baadur, takođe, obožava taktičke zaplete, vatromet ideja na Bledskom jezeru, ali slavom je ovjenčan Vito. Ističe da je najefektniju pobjedu ostvario protiv velemajstora Lava Aljburta, u Cirihu 1979.

Zove me jednog davnog jutra, 1984. godine: “Ima dobar turnir u Monpeljeu. Išli bi sa Kljakom i Mrđom iz Zagreba”. “Kakvi su uslovi”? “Dobićemo sobu s doručkom”. “Kad se kreće”? “Sutra”. Sve se odvija suviše brzo, ali teško je odoljeti zovu daljine! Vito je godinama igrao turnire u inostranstvu, osjetio draž šahovskih turneja. Krenuli smo škodom fide majstora Damira Kljake, ispred zagrebačkog kolodvora. Lijep festival u živopisnom gradu blizu mediteranske obale.

Uoči posljednjeg, sedmog kola, inernacionalni majstor Milan Mrđa vodi sa 5,5 poena. Vito, francuski velemajstor Mark Santo-Roman i ja imamo pet. Igram crnim figurama sa Mrđom. Odigrao sam smireno i precizno, dobivši u lijepom stilu. Pobjeđuju i Vito i Santo-Roman, diobom prvog mjesta pripada nam po 6700 franaka. Vraćamo se Azurnom obalom, sljedeći cilj je kazino u Monte Karlu. Mrđa je strastveni kockar.

Parkiramo škodu koja bode oči u mnoštvu limuzina. Prilazi policajac sav u bijelom. Vito se sjeća koliko je bio podozriv: “Pitao me za djevojačko prezime babe”!? Glavni kazino je na brežuljku, pored hotela “Paris”. Lijepo izgledaju palme i fontana ispred kazina. Parkirali smo  stotinak metara ispod, kod kazina atraktivnijeg za posjetioce poput nas. Gužva na glavnom stolu za Blek Džek, igrači odijelom i držanjem daju dostojanstvo trenutku. Mrđa igra na stolu gdje žetoni ne koštaju puno. Odlično mu ide, bilo bi dobro da prekine igru u tim trenucima. Naše molbe da se tu zaustavi ne pomažu. Možete pretpostaviti da je počeo gubiti i na kraju bio “tapiran”.

Glavni kazino u Monte Karlu

Vito je volio baciti kartu, ne toliko u kazinima, već za kartaškim stolovima u Puli, Vrnjačkoj Banji, Cetinju, Sarajevu, švajcarskom gradu Bilu… Igrao je i brzopotezne partije u novac dajući vremensku foru slabijim protivnicima. Na pitanje osjeća li nelagodu zbog kockanja, on spremno odgovara: “Nije to kocka. Kod kockanja novac ima dva smjera, a ovdje je samo jedan”!

Tri godina kasnije Vito će ponovo posjetiti Monte Karlo i biti zvijezda velikog turnira! Početak kasni dva sata, čeka se bivši svjetski prvak Boris Spaski. Najzad stiže helikopterom! Vito pobjeđuje u furioznoj seriji velemajstore Guljka, Fedoroviča, svjetsku prvakinju Žužu Polgar i  Spaskog (partija okončana matom)! “Kako je reagovao Spaski nakon poraza”? “Aplaudirao je i zatim podigao moju desnu ruku”. Kakav džentlmen! Vito je osvojio drugo mjesto.

Rat ga je zatekao u Sarajevu, živio je u svom stanu u naselju Butmir. “Jednom sam za dlaku izbjegao smrt. Vraćam se prema stanu, komšija me slučajno ugledao, otvara prozor. Počinjemo razgovor i pada granata tačno tamo gdje bih bio da komšija nije iznenada iskrsao”! Uspijeva još tokom rata da se prebaci do Mostara. Živi u južnom mostarskom naselju, Rodoču.

Putujući sa Arapovićem na turnir “Bosna 2018”, čuo sam zanimljiva zapažanja. On već dugo radi sa nadama ŠK Brotnjo, iz Čitluka. “Radiš li s njima otvaranja ili druge faze partije”? Odgovor u njegovom stilu:”U matematici imaš sabiranje, oduzimanje, množenje, dijeljenje. Kasnije dolaze jednačine. Otvaranja su jednačine”! Navodi pet uslova da šahovske nade postanu jaki šahisti: talenat, rad, podrška roditelja, psiho-fizičke sposobnosti  i sredina u kojoj živi i šahovski se razvija. Poučne, jasne, mudre misli. U jugoslovensko doba zvali su ga “Bosanski Mao Cedung”!

Atifove izreke i bravure

“O srce, nije čudo što te Mostar očara. Nigdje na svijetu, jedino u blizini raja ima ovakav zrak, koji srce raspupčava i ovakva voda koja život produžuje. Svaki sat pogleda na Mostar poklanja nam novi život”. Divne riječi, odu Gradu, ispisao je bosanski namjesnik Derviš paša, krajem 16. vijeka.

Sjedim  u hotelu “Neretva” sa internacionalnim majstorom, Atifom Dumporom, na pragu proljeća 1992. U vazduhu se osjeća napetost, međunacionalna netrpeljivost ne popušta. Atif, na sebi svojstven, duhovit način, govori: “Što se moramo dijeliti i svađati, zar nije ljepše da ostanemo jedinstveni i svakog petka idemo u džamiju”!?

Atif je pun narodnih izreka, izdvojiću neke iz turnirskog ambijenta. Jak rapid turnir u Livnu, prije desetak godina. Stigli su velemajstori iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Neko reče Dumporu da su dobre nagrade. On lakonski odgovara: “Velik pirjan, a mala kašika”! Prvi Open u Kotor Varoši odigran je 2017, u organizaciji gospodina Predraga Tešića. Grupa jakih igrača na diobi prvog mjesta nakon 4. kola. Neko se obraća Atifu: “Što si se ušutio, ne spominješ da si među vodećima”. Odgovor spreman u sekundi: “Ne bleji se među vukovima”!

Igramo turnir u Bugojnu 1983. po tzv. Ševeninškom sistemu. Partija između Zdenka Kožula i Atifa. Zdenko je oduševio osvajanjem Šampionata Bosne i Hercegovine u Čapljini, u decembru 1982. Imao je samo 16 godina. Jedan od rijetkih cajtnotlija koji se potpuno “izliječio”. “Kako si uspio”, upitah ga nedavno? “Imao sam dvadeset godina kad sam u partiji sa Šoćom  Martinovićem odigrao užasno stresan cajtnot. Nismo pisali poteze, rekonstrukcija je pokazala da smo izvukli. Nastavljamo partiju. Izašao sam da zapalim cigaretu, ali su mi ruke tako drhtale da nije bilo šanse da pripalim! Tada sam rekao sebi da ovako više neće ići”. Zanimljiva ispovijest bivšeg šampiona Evrope (2006). Vraćamo se partiji u Bugojnu, odigranoj u istoj sali gdje su nastupali najveći šahisti planete. Cajtnot, nervoza, lupanje  po satu. Igram sa velemajstorom Vogtom, blizu njih. Atif je smatrao da Zdenko suviše jako udara po satu, pa mu se ironično obraća: “Treba li ti čekić”?! Dumpor je nakon silnih uzbuđenja  slavio pobjedu.

Bio je član sjajne ekipe “Iskre” iz Bugojna, koju je predvodio velemajstor Milan Vukić. Sredinom osamdesetih osvajaju dva puta uzastopno Kup Jugoslavije ispred favorizovanih sastava iz Beograda, Zagreba, Sarajeva. Dumpor je vrlo nadaren šahista, raznovrstan, opasan taktičar. Sjećam se “Memorijala Danila Batričevića 2009”, u cetinjskom hotelu “Grand”. Atif startuje sa tri pobjede, savladavši u trećem kolu bivšeg prvaka Jugoslavije, Dušana Rajkovića.

Nakon pobjede nad aktuelnim bugarskim šampionom Valentinom Jotovom, dolazi u priliku da osvoji velemajstorski bal i prvo mjesto! U posljednje kolo ulazi sa šest poena iz osam partija i vodi crne figure protiv bugarskog velemajstora Dejana Bojkova. Poslije  32. Sh6, Atif drži sudbinu partije i turnira u svojim rukama. Može li crni uzeti damom pješaka na f2? Može! Bila je to teška odluka, koja zahtijeva slojevitu analizu mnoštva ogranaka. U posljednjem trenutku odustaje od “zvjezdane staze” i, nažalost, gubi. Kako malo nedostaje da se snovi ostvare.

Zabilježio je lijepe pobjede protiv izuzetnih asova Zdenka Kožula, Ivana Sokolova, Ivana Šarića. Pobjeđivao velemajstore Dalibora Stojanovića, Jožefa Horvata i čitav niz jakih šahista. Gledam ga kako vješto manevriše u rapid partiji protiv proslavljenog velemajstora Bojana Kurajice, nekadašnjeg omladinskog prvaka svijeta. Posljednje kolo bugojanskog turnira 2017. godine. Bijeli ima materijalnu prednost, ali figure crnog stežu obruč oko Bojanovog kralja. Potezi nisu nimalo očigledni, zastavice vise. Kako pronaći prava rješenja u takvim okolnostima? Neodoljiv napad, prava šahovska simfonija! Pomislih tada da moj stari prijatelj nije iskoristio, ni izbliza, svoje šahovske potencijale. Njegov talenat obećavao je još veću karijeru. Okolnosti mu nisu išle naruku u najboljim šahovskim godinama. Prvi i Drugi mostarski rat, drama, glava u torbi, opšta neimaština u tim turobnim vremenima. Suviše za dobrog, čestitog čovjeka. Poslije rata smo se sastajali u Fejićevoj i na Musali. S njim je uvijek lijepo, miješaju se sjeta i humor. Živi u Raštanima i rado spominje mog ujaka Milana Đurića, koji je tu dugo radio kao učitelj.

Posljednjih petnaestak godina često putujem na turnire po Bosni i Hercegovini, sa svojim prijateljima, Vitom i Atifom. Dragi su mi ti trenuci i sati, razgovor ide tečno, lako.

Ponekad je raspoloženje takvo da malo zapjevamo. Povratak sa Premijer lige Bosne i Hercegovine u Bihaću 2016. Dumpor pusti glas, ja ga pratim, Vito, takođe, mada povremeno kunja. Atif je jedan od najboljih pjevača među šahistima, ima nevjerovatno širok repertoar. U neko doba stigosmo i do “Rjabinuške”, koju je na zatvaranju mnogih turnira nadahnuto pjevao pokojni internacionalni majstor, Božidar Gašić. Vito se iznenada razbudio i neočekivano lijepo otpjevao jednu staru Kvakinu pjesmu! Koncerti Bore Spužića-Kvake u Mostaru bili su pravi spektakl, nevjerovatno emotivni. Atif ga je gledao na stadionu pod Bijelim Brijegom, opisuje jedan od koncerata. “Oduševljen što ga mostarska publika toliko voli, Kvaka je legao na travu i plakao! Publika dirnuta njegovom iskrenošću frenetično aplaudira”!

 Atif je volio zapjevati na završnim svečanostima. Posljednji Šampionat Jugoslavije u Banji Vrućici, decembar 1991. Završnu ceremoniju uljepšava bard sevdaha, Nedžad Salković. Pjevao je, naravno, i čuveni hit “Ne klepeći nanulama”. Atif  koristi priliku kada Salković odmara i uzima mikrofon. Izvođenje pjesme “Ispod palme na obali mora”, čuvenog Tome Zdravkovića, izazvalo je euforiju među šahistima. Na pola pjesme ustaju velemajstor Dragutin Šahović i internacionalni majstor Radovan Govedarica, grle ga, ljube i oduševljeno pjevaju zajedno!

“Kad prođe sve, godine i ljudi”, neko će upitati ko su najbolji mostarski šahisti svih vremena? Vito Arapović i Atif Dumpor,  reći će kategorično šahovski zanesenjak iz novog  pokoljenja.