Most solidarnosti

Povezani članci

• Reuf Bajrović, Nerin Dizdar i Srđan Šušnica: Referendum u RS i njegove posljedice za BiH
• Uglađeno lice hrvatskog nacionalizma
• Senki Marić nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2018.
• NEMOGUĆI BIJEG
• Ademir Kenović, Vedrana Seksan i Elmir Jukić u stručnom žiriju 14. “Mostarske liske”
• Uz drugu obljetnicu socijalnih nemira – je li narod doista nemoćan pred etnokleptokracijama?

Foto: www.vijesti.ba

Mislim da je najbolju definiciju koncepta solidarnost dao naš pisac Marko Vešović koji je, povodom vojne intervencije u Iraku u martu daleke 2003. godine, vrlo emotivno napisao “(…) upitah sebe: zbilja, šta si ti Iraku, i šta je Irak tebi? Ništa. Ali si u doba opsade Sarajeva otkrio emociju koju ne možeš zaboraviti. Za nju – što nije slučajno – naš jezik nema riječ, ima tuđicu solidarnost, koja zvuči prilično šugavo. No nisu važne riječi. Biti solidaran sa stostruko slabijima, a protiv onih koji su opijeni “divljom siletinom bez sućuti i pameti”, to mora biti ispravno u svaki čas i na svakoj tački Zemljine kugle. Uz to, znaš iznutra i do u tančine kako je onima koje sad u Iraku bombarduju. Njima je kao nekad nama: čini im se da se cio svijet pretvorio u kasapnicu, iako znaju da nije, nego da ljudi, diljem planete, mirno žive svoje svakodnevne živote i baš ih briga što je u Iraku klanica. I njima je, kao nekad nama, krivo što je tako, mada znaju da tako mora biti, ali im se čini da svijet ne bi smio ići po staroj pameti dok Buš Arape pretvara u arapčetinu. I zato što znaš sve to skupa, nikad si više nećeš dozvoliti da te se ljudski ne tiču klanice bilo gdje na planeti. Nećeš dozvoliti zbog sebe: u ravnodušju se krije najdublja neljudskost, a ti moraš ovo malo dana što ti je ostalo proživjeti kao pravi čovjek. Sve drugo dođe potom.”

Almir Methadžović

Dana (05.12.2015) je u Dnevnom Avazu objavljena informacija da je ambasadorica Francuske Claire Bodonyi uputila pismo zahvale gospodinu Safetu Oručeviću, jer je on iza podmuklih terorističkih napada u Parizu, u kojima je brutalno ubijeno 130 nevinih ljudi, u znak solidarnosti, osvijetlio Stari most bojama zastave Francuske.

Za Francusku sam vezan preko jedne mladalačke ljubavi. Meni je Francuska jednako Sandrine, a na nju kad pomislim uvijek mi zaigra srce. Te mladalačke sentimentalne veze ili ljubavne anegdote čovjeka prate do kraja života. Također sam bio u Parizu po turističkoj dužnosti. Grad svjetla, kako ga neki zovu, se jednostavno mora vidjeti. Ali pored moje patetike, Francuska je vrlo važna zemlja u svakom smislu.

Na primjer francusko Prosvjetiteljstvo XVIII vijeka, te Francuska revolucija, su u punom smislu riječi otvorili put ljudskom umu i nekim važnim istorijskim procesima. Za vrijeme Francuske revolucije, koja je središnji događaj u europskoj istoriji, se skovao moto “Liberté, égalité, fraternité”; u prijevodu, sloboda, jednakost, bratstvo; koji je kasnije u XIX vijeku, kada su se rađale moderne države-nacije postao nacionalni moto ove zemlje.

Taj isti moto su sigurno imali na umu kreatori Opšte deklaracije o ljudskim pravima čovjeka, kada su 1948. godine u prvi članak ovog esencijalnog dokumenta upisali “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva”. Dakle sloboda, jednakost i bratstvo se ponavljaju po istom redoslijedu u UN-ovoj Deklaraciji kao u francuskom nacionalnom motu. Naravno, ove tri riječi i treba da budu osnova po kojoj funkcioniše ljudski rod na globalnoj razini.

Jedan od mojih omiljenih aktivista za ljudska prava i javnih intelektualaca u Sjedinjenim Američkim Državama je dr. Cornel West. On je jedan od onih ljudi, koji se mogu smatrati fundamentalistima ljudskih prava. Ova dva koncepta, fundamentalizam i ljudska prava, izgledaju nespojivo, ali ne radi se o paradoksu. Naime, dr. West je tvrdokorni pobornik za ljudska prava koji svoju, inspiraciju, i snagu nalazi u takozvanom revolucionarnom kršćanstvu. Njemu su svi ljudi braća i jednaki pred Bogom. Za Cornela Westa, Deklaracija o ljudskim pravima čovjeka ima snagu Svetog pisma; on je taj dokument shvatio bukvalno, sintetizirao s Biblijom, te se na tome bazira njegov aktivizam.

Prije par godina, on je gostujući kod Billa Mahera u njegovoj televizijskoj emisiji izrekao jednu duboku misao koja odlično opisuje taj fundamentalizam ljudskih prava. Po njegovim riječima “dijete u Jemenu, Somaliji i dijete u Pakistanu imaju istu vrijednost kao i dijete u Newtown Conneticutu, južnoj strani Chicaga, Chinatowna, Barria, i indijanskog rezervata. Dijete je dragocjeno dijete, bez obzira na bilo šta”.

Da razjasnim: Newtown je mali gradić u državi Conneticut, u kojem se 2012. godine desio pokolj u školi Sandy Hook, u kojem je ubijeno dvadesetoro djece i šest odraslih osoba. Poveznica među žrtvama, računajući i psihopatu koji ih je ubio, je ta da se radi o američkim bijelcima. Nadalje, južna strana Chicaga je poznata kao dio grada gdje živi velika većina Afroamerikanaca. U Chinatownu su skoncentrisani Kinezi, Barrio je naziv za dio grada u kojem žive pretežno Latinoamerikanci, a rezervati su mali dijelovi zemlje dodijeljeni Indijancima u procesu kolonizacije Amerike i stvaranja moderne države.

Dakle, u vjerovanju Cornela Westa, djeca iz Jemena, Somalije, Pakistana i drugih zemalja imaju istu vrijednost, a time isto pravo na život, kao i djeca iz Sjedinjenih Američkih Država, bez obzira na rasnu, etničku, nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. U ovom pogledu se etika mog ateizma i Westovog revolucionarnog kršćanstva potpuno podudaraju; a vjerujem da ove stavove dijele i svi koji imaju mrvicu čovječnosti u sebi.

Foto: www.cornelwest.com

Stoga, ja sam ubijeđen da gospodin Safet Oručević (legendarni Safa), ambasadorica Bodonyi, kao i svi ostali ambasadori, visoki predstavnici, članovi stranki i partija u Bosni i Hercegovini; duboko vjeruju da su svi ljudi na ovom svijetu jednako vrijedni, te imaju jednako pravo na život. Čak štaviše, ja znam da su oni čak i službeno obavezani da promovišu slobodu i jednakost (ako ne i bratstvo), te da će zbog toga uraditi sve u svojoj mogućnosti da se izrazi poštovanje i saosjećanje sa svim nevinim žrtvama bilo kojeg zvjerstva u bilo kojem dijelu svijeta. Silom prilika, na Bliskom istoku se nevini civili ubijaju u industrijskim količinama, stoga je potrebno u duhu suosjećanja izraziti našu solidarnost i s tim žrtvama. Stari most je izrazito važan simbol, kako stradanja, tako i nade u neku bolju budućnost, a reflektori u bojama su relativno pristupačni i vrlo opravdana investicija.

Za kraj, mislim da je najbolju definiciju koncepta solidarnost dao naš pisac Marko Vešović koji je, povodom vojne intervencije u Iraku u martu daleke 2003. godine, vrlo emotivno napisao “(…) upitah sebe: zbilja, šta si ti Iraku, i šta je Irak tebi? Ništa. Ali si u doba opsade Sarajeva otkrio emociju koju ne možeš zaboraviti. Za nju – što nije slučajno – naš jezik nema riječ, ima tuđicu solidarnost, koja zvuči prilično šugavo. No nisu važne riječi. Biti solidaran sa stostruko slabijima, a protiv onih koji su opijeni “divljom siletinom bez sućuti i pameti”, to mora biti ispravno u svaki čas i na svakoj tački Zemljine kugle. Uz to, znaš iznutra i do u tančine kako je onima koje sad u Iraku bombarduju. Njima je kao nekad nama: čini im se da se cio svijet pretvorio u kasapnicu, iako znaju da nije, nego da ljudi, diljem planete, mirno žive svoje svakodnevne živote i baš ih briga što je u Iraku klanica. I njima je, kao nekad nama, krivo što je tako, mada znaju da tako mora biti, ali im se čini da svijet ne bi smio ići po staroj pameti dok Buš Arape pretvara u arapčetinu. I zato što znaš sve to skupa, nikad si više nećeš dozvoliti da te se ljudski ne tiču klanice bilo gdje na planeti. Nećeš dozvoliti zbog sebe: u ravnodušju se krije najdublja neljudskost, a ti moraš ovo malo dana što ti je ostalo proživjeti kao pravi čovjek. Sve drugo dođe potom.”

Bez obzira gdje i kako su prošli rat, mislim da bi ove riječi trebale biti životni aksiom svih građana Bosne i Hercegovine, pa i bivše Jugoslavije.