MOMO I UZEIR

Povezani članci

• Horowitz: Mladi su primjer kako se sjajnom energijom rade velike stvari
• Promocija romana “Tebi šega što se zovem Donald?” Ahmeda Burića
• Drago Bojić: Čovjek i njegovi bogovi
• Najbolji neprijatelji
• Predrag Blagovčanin: 8 razloga zašto izaći na izbore
• Pu profesorice Katice Dorić Lešić!

Foto: sarajevo.co.ba

Neistraženi dragulj glumačke magije

Godina u koju ćemo zakoračiti za nešto više od mjesec dana označiti će da je prošlo tri desetljeća od vremena kada je naše živote činio ugodnijim i podnošljivijim, uz sve infernalije koje su nas snalazile, veliki glumac Reihan Demirdžić, prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatra 55, Pozorišta u pokretu, filmski i televizijski iznimno uspješni akter.

Asocirajući na ovu obljetnicu, koja bi u kazališnom životu Bosne i Hercegovine trebala biti dostojno i, nadam se dostojanstveno obilježena, ne mogu a da ne zapišem asocijaciju na nezaboravni radijski tandem likova Mome i Uzeira, koje su godinama na radijskim valovima oživljavali Reihan Demirdžić i Rudi Alvađ.

Svakotjedni susreti sa Momom i Uzeirom čekali  su se, gotovo obiteljski…

To su bila praznovanja radijskoga teatra. Prvoklasna u svim fazama radiofonske provedbe.

U čemu je bila, skoro pa bih smio tvrditi, magijska moć ovoga glumačkoga tandema?

Pričice i skaske, dijaloške a nerijetko  i  monološke strukturiranosti donosile su zdravu narodsku reakciju na svakodnevne probleme koji su opterećivali u to doba uglavnom građane područja koje je pokrivalo Radio Sarajevo. Ti humorni tekstovi, ponekad garnirani i ubojitom satirom, ipak ne bi bili to što jesu da nije bilo glumačke magije Reihana Demirdžića i Rudija Alvađa…

Čarolijski element njihovih glumačkih iskaza temeljio se, prije svega, na studiju jezičkih suština i govorne konstitucije likova koje su tumačili.

Međutim, poglavito Demirdžić je imao poseban smisao kad je u pitanju precizno određivanje dužina u izgovoru, logičkih akcenata po bosanski, ali i neminovnog improviziranja korelevantnog slengovskoj logici. On je odmjereno i krajnje lucidno nadgrađivao humornu sadržajnost datu u temeljnom autorskom tekstu.

Kao i u samoj humorističkoj emisiji Cik-cak, čijim su dijelovima sadržaja bili Demirdžić i Alvađ, njegovali su i u nerijetkim estradnim nastupima, van ove iznimno popularne emisije, jedan krajnje gospodstven odnos prema ovom vidu populizma s mjerom.

Svi mi koji smo bili svjedocima glumačkih bravura ovoga glumačkog tandema svjesni smo njihovog doprinosa kultiviranju estrade i njenog krajnjeg upristojavanja i bijega od trivijalnosti i banalnog u vrhunskim interpretacijama Demirdžića i Alvađa.