ENG
Mladen Pikulić : Kokuzluk je kreativno stanje duha
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Bosanskohercegovački profesionalni fotograf Mladen Pikulić (1959) završio je postdiplomski studij žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Od 1981-1993. radio kao profesionalni fortograf u sarajevskom ‘Oslobođenju’.Od 1994. živi i kao profesionalni fotograf radi u Holandiji.
Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada u kategoriji umjetničke fotografije, među kojima su International Photgraphic Competition to mark World Alzheimer’s Day od BBC-ja i The Black and White Spider Awards – Honorable mentions i druga nagada u kategoriji portreta na konkursu ‘Srebrna kamera’. Učestvovao na mnogim međunarodnim izložbama umjetničke fotografije. Ujedno je, kako je u intervjuu spomenuto, objavio foto-monografiju ‘Beleven belicht’, sa portretima stanovnika jednog staračkog doma u Holandiji, te knjigu ‘Sarajevo Self-Portrait’ (New York, 2000).
Predstavljanje i izložba Mladena Pikulića u Herzegovina lodge na Boračkom jezeru biće održani u petak naveče, 31. jula.
Razgovarao: Goran Sarić
Mladene, za tebe kažu da nisi fotograf “velikih platformi” i “širokih zahvata”. Važniji su ti, tako se i meni čini, svjelo i atmosfera, mala, nepretenciozna forma. U tom smislu, veoma je interesantna tvoja serija o djeci u ratu. Ne mrtvi ljudi na frontu, već, uslovno rečeno, svakidašnji život. Kako si došao na tu ideju?
Nakon fotografisanja rata u Hrvatskoj 1991 godine došao sam do istog zaključka kao i slavni ratni fotograf Don McCullin koji je prošle godine izjavio: “Potrošio sam bespotrebno 50 godina fotografišući ratove, i šta sam dobro uradio pokazujući fotografije patnje?” Tako sam se i ja osjećao u Sarajevu kada sam napravio izložbu ratnih fotografija iz Vukovara 1991 godine pod nazivom: “Vukovar danas, a sutra?”. Od cijelog Sarajeva samo su dva čovjeka (Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović) reagovali na taj ratni užas. Mogao sam umjesto ovog eufemizma pod upitnikom napisati i naslov “Danas Vukovar, a sutra Sarajevo”, ali mislim da se ništa u svijesti ljudi ne bi promijenilo. Zato sam odlučio da više nikada ne snimam ljudsku patnju. Fotografisanje djece u ratu mi je davalo nadu da će nova generacija uraditi nešto bolje nego voditi ratove i sijati mržnju. Upravo me danas je osoba koju sam davne 1994 godine fotografisao kao osmogodišnjeg dječaka kontaktirala da se nađemo i upoznamo.
Drugi tvoj veliki projekat je predstavljen u veoma zapaženoj monografiji “Beleven belicht”, u slobodnom prijevodu: proživljene slike. To su fotografije lica i likova, portreti iz staračkog doma. Tu svjetlo i atmosfera – u pitanju je 70 crno-bijelih fotografija – da tako kažem, igraju glavnu ulogu. Meni su, bez imalo laskanja, to sjajne fotografije,čak su me inspirisale na jedan ciklus pjesama. Kakva je bila saradnja sa tvojim “modelima”u Domu? Jeste li mogli dobro komunicirati?
Na ljude koji pate od alzheimerove bolesti nanijela me bujica života, i to u Den Haagu. Prvih par mjeseci “ispucao” sam na desetine filmova, ali nijedna fotografija nije vrijedila. Tek kada sam se uz pomoć mimike i čudnih zvukova počeo “družiti” i “razgovarati” s njima, fotografije su se same stvarale. Poznato je da s ljudima koji pate od alzheimerove bolesti ne možeš komunicirati na uobičajen način, govorom, nego moraš da dešifruješ “njihov jezik” da bi im se približio. Nakon godinu dana snimanja bili smo kao familija, pa kada sam išao u starački dom bilo je kao da sam išao u posjetu rodbini; nosio sam im cigare, posluživao kafu i sok, “razgovarao” i družio se s njima, pa ih tek onda fotografisao.
Imao si puno zapaženih izložbi, dobio dosta nagrada, o tebi su laskavo pisali The Washington post, BBC-news i drugi veliki mediji. Odavno si već profesionalni fotograf. Koliko je teško na taj način sebi i porodici zarađivati “kruh svagdašnji”?
Profesionalnom fotografijom se bavim još od perioda kada su se ljudi divili fotografima kako su “potrefili expoziciju i oštrinu”, pa još vlastitim rukama u magijskom mračnoj laboratoriji uspjeli da naprave fotografiju. U to toba konkurencija nije bila velika, pa je i logično da se lakše mogao zaraditi Danas su svi ljudi fotografi, ili drugim riječima svi su “pismeni” u fotografisanju, ali kao što je većina ljudi pismena i može da sroči par rečenica, to ne znači da su svi u stanju da pišu prozu i poeziju. Tako je i u fotografiji, samo što treba predeverati ovaj period ushićenja kad svi mogu napraviti oštru fotografiju, pa da se ponovo počnu vrednovati fotografski principi koji su svakako veći i zahtjevniji nego sama oštrina fotografije. Srećom, još postoje reklamni biroi, magazini i institucije koje su zainteresovane za kvalitet fotografije, te zahvaljujući njima u Holandiji još mogu pristojno da živim od ovog posla.
Jednom si mi pričao da ti je za dlaku izmakla možda i najprestižnija svjetska nagrada, World Press Photo?!
Košarkaškim rječnikom: to je bila moja “greška u koracima”, jer sam tada pogrešno ispisao datum nastanka fotografije i zbog brzopletosti i nepažnje ispao iz kruga kandidata za nagradu. Ali i sama činjenica da sam bio u njemu mi je dovoljno priznanje za moj rad, pored drugih mnogobrojnih domaćih i internacionalnih nagrada.
Negdje sam pročitao da si sentimentalno vezan za tvoj prvi foto-aparat, Zorki4?
Zorki4 je bio moj prvi foto aparat. Dobio sam ga od pokojnog starijeg brata Nine Pikulića, jednog od najboljih sarajevskih fotoreportera. Nino je bio izvrstan fotograf, u mnogo čemu bolji od mene. Ali, kako sam se ja bavio ujedno i kreativnom, ili, kako vole reći u Sarajevu, umjetničkom fotografijom, određeni krugovi su me možda malo više vrednovali. Ja sam fotografije izlagao više u galerijama, a on više u novinama, te je samim tim bio dosta profesionalniji, iskusniji i bolji fotograf.
Šta te, nakon 30 godina u struci i turbulentnih 90-tih na Balkanu, još inspiriše i tjera da napraviš dobru fotku. Nije li komformistički, konzumpcijski Zapad, kako mnogi tvrde, “neizrecivo dosadan”?
Sreća je apriori dosadna. Kada imaš sve i kada je sve sređeno, onda nemaš potrebe da se boriš za bilo šta, a kamoli da nešto stvaraš i kreiraš, osim “teške muke” pri nabavci novog automobila ili dileme koju turističku destinaciju ove godine da izabereš. Mi, Balkanci smo, u biti, kreativni, bez obzira da li se bavimo nekom umjetnošću ili ne. Kultura našeg življenja je takva da se uvijek moraš za nešto snalaziti, dovijati, otkrivati, prepravljati,dograđivati…Kokuzluk je veoma kreativno stanje duha. Mislim da mi u biti i ne znamo uživati, osim u kafani, i da bismo uvijek htjeli “nešto više” . Da li je to naša vrela balkanska krv, koja nam nikada ne da mira, za razliku od “hladnog” Europljanina – ko bi to tačno definisao? Mislim da smo genetski modifikovani da nešto stvaramo, a drugi će da uživa. Ideja da ćeš stvoriti nešto novo je zaraznija od bilo koje vaši koju ni ddt ne može uništiti. Ushićenje i radost stvaranja ne može zamijeniti nikakav konformizam, a kamoli nova”mečka” i svo zlato Dubaia.
Tvoja porodična priča me malo podsjeća na onu od glumca Josipa Pejakovića. Jer, kao što je on za svoj serial dokumentaraca o neobičnim ljudima angažovao cijelu svoju porodicu, tako i tebi umnogome pomaže supruga Amna i – da li? – vaš podmladak? Imaju li mladi Pikulići dara i interesovanja za fotografiju?
Srećom, podmladak se ne interesuje za fotografiju. Kažem “srećom”, jer je kruh od fotografije zarađen teškim mukama. Za isto uloženo vrijeme, isti trud i obrazovanje, sasvim je sigurno da su druge profesije puno lakše i isplativije. Ali, ja sam u ovom poslu već 30 godina, tako da više nemam kud, samo naprijed do posljednjeg snimka. Današnja fotografija je kombinacija poduzetništva, marketinga, netwerka, socijalnih media, stalnog doškolovavanja i obrazovanja, istraživanja, a tek dvadeset posto samog fotografisanja
I na kraju, pitanje koje postavljam svim gostima Herzegovina lodges: šta sanjaš, a šta ti se na javi zbiva?
Ja san ostvarujem na javi, jer dok god držim svoj fotoaparat u ruci znam da će tek slijedeća fotografija biti ona prava. Ona čeka na mene tu negdje iza ugla, a uglova je puno, pa moram zaviriti iza svakoga, i to traje dugo. Ali, meni se ne žuri, i naći ću je sigurno. Kud ćeš veći san nego dok promatraš svijet kroz objektiv foto-aparata? Nema većeg sna, niti veće iluzije. Tu sam, u stvarnosti, a u stvari uopšte nisam tu. Fizički prisutan, ali lica sakrivenog iza foto-aparata. Nevidljiv. Observacija svijeta kao pojedinačne fotografije. Čista iluzija, i čisti san.
Autor/ica 👤tačno.net
