Mišo Marić: Aleksa – podsjetnik na ljubav

Izdvajamo

• Dolaskom na vlast nacionalnih demokratija (!?) 90-tih, kad se ljubav prema sopstvenoj naciji i vjeri po­čela iskazivati mržnjom prema drugim i drugačijim, na listi nepodobnih našao se i Pjesnik.

Povezani članci

• Jednostavno dobro, Marinko
• Ne vjerujemo im!
• Da smo Srbi, ne bi taj hodao Beogradom
• Ni početak, ni kraj: TKO JE ŠOKIRAN – LAŽE, ILI JE GLUP
• Djed Božićnjak u Los Rosalesu
• HUMANITARNA AKCIJA: Zajedničkim snagama za bolji život Nikole Raguža

ALEKSA ŠANTIĆ 

Mostar, 27. 5. 1868. – Mostar, 2. 2. 1924.

Ne postoji grad na južnoslavenskim prostorima koji se tako ljupko, vjerno i rod­binski prisno poistovjetio sa svojim pjesnikom i ponosio se njime, niti pjesnik svojim gra­dom, kao što su Mostar i Aleksa Šantić. Ne postoji grad koji je igdje toliko ličio na sebe kao Mostar u njegovim pjesmama, niti pjesnik koji je cjelokupnim djelom toliko ličio na rodni grad koliko Aleksa na Mostar. Preživjeli su hropac dva carstva i krvav porod jedne monarhije podjednako uspravni i gordi, u uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Mostar i njegov pjesnik su bili jednojajčani blizanci. Autor „Emine”, po muzikolozima najpjevanije pjesme u istoriji Balkana, sem u jedinoj uzvraćenoj sa gradom — savremenikom, nije imao sreće u ljubavima. Prvu, i najstrasniju, Anku Tomlinović sačuvao je u stihovima „Što te nema” 1907. Porodica mu nije dozvolila da se oženi „Šokicom i kuferašicom” iz Slavonije. Zorki Šoli, opjevanoj u „Jednoj suzi” 1910, bogati otac Jovo nije dozvolio da se uda za pjesnika; izabrao je Milana Jovičića, bankara. Treća, „Emina” iz 1903, čijim stihovima, mirisnom proljetnom baščom Mostara, šeće zanosna šćer mostarskog hafiza i imama Saliha Sefića, nije bila ljubav. „Emina” je himna u slavu ženske ljepote. A Šantić je duhovno najljepši i sudbinski najtužniji Mosta­rac otkad se grad prvi put pominje na sjednici Vijeća umoljenih Dubrovačke republike 1. juna 1474. godine…

… Rođen u imućnoj i uglednoj trgovačkoj porodici, nakon osnovnog školovanja pohađao je Trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, pa se vratio u Mostar, kojem će, uz odsustva za liječenje i brige o bolesnoj braći, ostati odan do kraja života. Prve pjesme objavio je u ča­sopisima „Neven” i „Golub”, prvu zbirku pod nazivom „Pjesme” 1891. Pod istim nazivom, ili „Na starim ognjištima”, štampao je još 9 zbirki s ponovljenim izdanjima u Mostaru, Beo­gradu, Zagrebu i Sarajevu. Odlikuju ih romantizam, ljubav i rodoljublje, idiličnost, zanos u mlađim, melanholija u poznijim godinama, socijalni i buntovni motivi protiv austrougarske okupacije. Kritičari izdvajaju „Ostajte ovdje”, „Pretprazničko veče”, „O, klasje moje”, „Mi sudbu znamo”, „Veče na školju”… Mostarci nisu izdvajali. Njima su sve Aleksine pjesme bile jednako dobre i drage…

… Pisao je pripovijetke i drame; najpoznatija je „Hasanaginica” — dramska slika u stihovima s pjevanjem. Sa njemačkog je preveo Heinricha Heinea (Hajnriha Hajnea) i Friedricha Schillera (Fridriha Šilera). Dragocjen je njegov vodeći, utemeljiteljski dopri­nos na pokretanju časopisa „Zora” i Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva „Gusle”. U „Guslama” je bio glumac, kompozitor, violinista i horovođa. Prostorije „Gul sala” na Carini bile su otvorene svima. I u izvođačkom ansamblu i u publici. „Zoru” pokrenuo kao 28-godišnjak sa Svetozarom Ćorovićem i Jovanom Dučićem, kasnije im se pridružio i Zorkin brat, Atanasije Ata Šola. U prvom broju od 30. aprila 1896, umjesto i uvodnika, Aleksa je stihovima „Ostajte ovdje” zalelekao nad sudbinom dvadesetak hilja­da bosanskohercegovačkih muslimana koji iz straha pred Austrougarskom bježe u Tursku. U časopisu objavljuje pjesme sugrađanina Osmana Đikića, tri godine Mostarca Silvija Strahimira Kranjčevića; prozu Stevana Sremca, Sime Matavulja, Marka Cara, Branislava Nušića, Petra Kočića, Bore Stankovića, Ive Ćipika, Ivana Cankara, Antuna Gustava Matoša; književne osvrte i kritike Jovana Protića i Jovana Skerlića, Pavla i Bogdana Popovića… „Zorom” je iscrtao novu, umjetničku mapu Južnih Slavena, Mostar unaprijedio u Klub južnoslavenskih književnika i ljubitelja pisane riječi; promovisao među umjetničke i kulturne prijestonice svoga doba. Mostarci su se tada, uz uzajamno poštovanje, odvojeno molili Bogu u džamijama, pravoslavnoj crkvi, katedrali i sinagogi, a zajedno postali vjernici i u umjetnost. Svako zajedništvo, pa i umjetničko, bilo je sumnjivo okupatorskom režimu. Odlukom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine „Zora” je ugašena 1901. godine…

Kroz čitav život pratile su ga porodične nesreće. Tuberkuloza je odnijela sestru Zoricu kao dijete, 1896. braću Jeftana i Jakova, tek zamomčene (a Jeftan bio talentovan pjesnik), pa sestru Staku. Malo potom sahranio je i majku Maru. I sam poboljeva. Nakon smrti Svetozara Ćorovića, za kojeg je bila udata njegova sestra Persa, preselio se kod nje. U Ćorovića kući je umro. S odra su ga ponijeli članovi hrvatskog „Hrvoja” i srpskih „Gusala”, a dok je posmrtna povorka prolazila Cernicom, s minareta džamije oglasio se mujezin proučivši Pjesniku oproštajnu molitvu…

… Zahvalnost i priznanja, zaslužena za života, ukazana su mu posmrtno. Sabrana, Izabrana i Cjelokupna djela štampana su u Beogradu 1928, Sarajevu 1957. i 1972. godi­ne, zbirke u raznim dijelovima Jugoslavije. Pjesme su mu uvrštene u školske udžbenike antologije. Mostar mu je podigao nadgrobni spomenik, darovao ulicu, po Pjesniku ime­novao Gimnaziju, uz stogodišnjicu rođenja, 1968, pod imenom „Šantićeve večeri poezije”; ustanovio književnu manifestaciju s nagradom, Aleksa Šantić”, podigao spomenik u parku pored Ćorovića kuće… Širom Jugoslavije škole, biblioteke, ulice, krasilo je Pjesnikovo ime. Vojvođani su 1924. mijenjali i kartografiju. Naseljeno mjesto, u kojem i danas u uzornom dobrosusjedstvu živi desetak nacija, upisali su na mape: Aleksa Šantić. U slavu pjesnika lju­bavi i zajedničkog življenje, RTSA (Radio televizija Sarajevo) pred rat je emitovala seriju i film „Moj brat Aleksa”. Scenarij: po romanu Josipa Lešića, režija: Aleksandar Aco Jevđević, muzika: Ranko Rihtman, a glas u songovima Aleksi je pozajmio Dragan Stojnić. Dolaskom na vlast nacionalnih demokratija (!?) 90-tih, kad se ljubav prema sopstvenoj naciji i vjeri po­čela iskazivati mržnjom prema drugim i drugačijim, na listi nepodobnih našao se i Pjesnik.

Prilikom miniranja pravoslavne crkve u zloljeto 1992. eksplozija je pretresla Aleksine zemne ostatke i bijeli nadgrobni spomenik pored; u grudi bronzanog Pjesnika izrod iz naroda ko­jem je pjevao „Ostajte ovdje” ispalio je projektil „zolje”. Potom je bronzani Aleksa smrskan i utopljen u Neretvi. Po „oslobođenju”, kopija spomenika postavljena je po drugi put, a pola Aleksine ulice imenovano je po minornom literati a „uglednom” fašisti, ustaškom doglav­niku Mili Budaku; Gimnaziji je ukinuto Pjesnikovo ime. Gradska uprava Mostara poharala je Mostarce za pjesnika svih Mostaraca i „darovala” ga Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu „Prosvjeta”. U znak zahvalnosti, prvu poratnu nagradu „Aleksa Šantić”, kojom su se dičili Skender Kulenović, Stevan Raičković, Desanka Maksimović, Vesna Parun, Oskar Davičo, Bogomil Đuzel, Enver Đerđeku i takvi, „Prosvjeta” je uručila Gradskoj upravi?! Unatoč činjenici da u Pravilniku o nagradi jasno stoji da se dodjeljuje za knjige objavljene u prethodnoj godini, „Prosvjeta” je sljedećom ovjenčala autora zbirke stare 7 godina. Ali, uvijek, jednom, mora biti lijepa pravda. Mostarci i prijatelji Mostarca Alekse u Norveškoj minulog ljeta su odlučili da Pjesniku obnove nadgrobni spomenik. A početkom oktobra ove godine Mostar je ozarila zakašnjela pravda: nagradom „Aleksa Šantić” ovjenčan je najmostarskiji Mostarac, Pero Zubac. Da je smrtni Aleksa bio prisutan, koliko je kod nerazmostarenih Mostaraca i inog čestita svijeta besmrtan, lično bi je, svečan i srećan, uručio autoru poema „Mostarske kiše” i „Povratak Mostaru”. Po duševnosti, dobroti i lirici svom najdostojanstvenijem potomku, po cjelokupnom poetskom djelu već odavno klasiku jezika kojim je pjevao pjesnik „Emine”, „Ostajte ovdje”, „Pretprazničke večeri”…

Pred 150-godišnjicu Aleksinog rođenja, izdavač i autor su pripremili ovo skromno a dužno poklonjenje pjesniku. Podsjetnik na ljubav, plemenitost i dobrotu sa željom da sko­ri, stosrci Mostarci nalik davnim precima i Aleksi, ponovo prigrle i slave svog Pjesnika istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj i njihov Grad.

Exeter, UK, s jeseni, 2017.

Mišo Marić

(Iz knjige Mišo Marić: Aleksa – podsjetnik na ljubav, Dječja knjiga, Sarajevo 2018.)