ENG
Izdvajamo
- Ovu knjigu treba pročitati. I ona je doista, “kreativna intervencija”, zvono, poziv na buđenje u jednom intelektualno lijenom i upokorenom društvu...
Povezani članci
Knjiga koje legitimira novi narativ o BiH
Nerzuk Ćurak: “Zašto je Bosna, a ne Ništa”, izdavač Centar za Kritičko mišljenje, Mostar 2021. str. 311
Piše: Fuad Đidić
Pred nama je jedan odličan tekst Nerzuka Ćurka. Originalan, angažiran, urgentan. Tekst drugačijeg govora i djela. Uzbudljiv rukopis eminentno filozofijskog duha. Snažan, otrežnjujući ali, i, zavodljiv. Jer, dok piše o izrazito poznatim i odveć zastupljenim temama, o našoj tragediji u jednoj “dubinski rascijepljenoj” zemlji i propasti ideja demokratije uopšte, čitalac može povjerovati kako je cijelo značenje teksta iscrpio samo sa prvim čitanjem.
No, ovoj knjizi potrebno se vratiti više puta. Ne samo da bi iščitali autorov snažni i pravi smisao “autentičnog bosanskohercegovačkog Teksta”, već da bi pronašli i, pravu mjeru kritičke valorizacije kompleksnog sadržaja i metodologije cijelog rukopisa.
U našoj akademskoj zajednici rijedak je ovakav tekst iznimne povezanosti filozofijskog sa aktuelnim i praktično – političkim; rukopis u kojem se misaono i teorijsko posreduje sa brutalnim činjenicama naše svakodnevnice, i, gdje autor detaljno i nadmoćno razmatra uzroke duboke bih krize i, to pitanje sagledava iz šire perspektive propasti ideja liberalizma i, prijetećeg nadolaženja autoritarnih režima (Rusija, Kina…) i njihovih pogubnih “stravičnih” politika poricanja i normalizacije zločina i genocida.
Fascinira autorova angažiranost, njegov eros za “Pobunom”, ta istrajnost u demontiranju ideologija “krvi i tla”, ta želja i neobična hrabrost da svojim riječima potpali prve iskre i potakne nadu u “umrtvljenom i pasivnom društvu” sviklom na čekanje što će ovdje uraditi oni “izvana”.
Nema promjene, nema kretanja naprijed bez “snage kritičkog”, bez duha “pobune”, bez suočavanja sa ništavilom i ideologijama zla, bez povratka mišljenja i hrabrosti, i, sve to objedinjeno u jedan veliki set riječi – “Kucnuo je čas” i Ćurkovog uvjerenja – “promjene su moguće”, i, vrijeme za njih je upravo sada!
Ćurak je jedan od onih koji drže kako je obaveza intelektualca u ovom dramatičnom momentu uraditi što se može. I ono što se mora. Njegovim pozivom na glasnu pobunu, misleći suvremenici Bosne ne mogu i ne smiju ostati ravnodušni.
Dok, na jednoj strani potpuno razobličuje aktuelni politički sistem života u laži i opresiji, Ćurak na drugoj strani, doduše ne tako intenzivno, piše o propasti ideja liberalnog internacionalizma, tj. građanstva i slobode, na kojima je izgrađen međunarodni demokratski poredak Zapadnog svijeta.
No, gdje je nada, gdje je izlaz za BiH, gdje je šansa za jednu malenu perifernu zemlju, zemlju, kako je autor definiše: bez ikakve snage, izuzev snage morala i etičnosti, izuzev snage da kao post-genocidno društvo bude test moralnog poretka svijeta!?
Ćurak ipak, vjeruje u novu eru implementacije Dejtonskog međunarodnog ugovora, ili kako ga naziva “Dejton plus” i, vjeruje u mogućnost oštrog obračuna sa politikama dezintegracije i, upravo zbog toga traži da međunarodna zajednice, pogotovo EU, prestane govoriti “ezopovskim jezikom” o Bosni, da prestane držati “širom zatvorene oči” i, konačno denuncira prave krivce i politike “razvaljivanja” Bosne.
“Zašto Bosna a ne ništa”.
Da li je ova Ćurkova re-interpretacija Hajdegerove ključne misli “Zašto Bitak a ne Ništa” – zapravo, pitanje ili, pak, odgovor. Ne mislim da je niti jedno, niti drugo. Najradije bih rekao – to je poziv. Urgencija. To je čin osvještavanja. To je hrabro pronicanje, rasvjetljavanje demonske i “zločinačke snage” koja potiče i zagovara “stropoštavanje” Bosne u ništavilo.
Zar ovaj naslov ne potiče na pitanje – ima li, postoji li uopšte išta što traži urgentniju akciju od suočavanja sa – Ništa, sa našim nestankom, sa našom smrti. Ima li išta snažnije što opravdava radikalni kritički govor nego to suočavanje sa – dekomponovanjem, rastrojstvom, brisanjem …Možete li uopšte zamisliti strašnije iskustvo od tog suočavanja sa bezdanom, prazninom, bez-idejnosti, sa tim – Ništa.
Ne, takvo što ne postoji.
I na ovome iskustvu mišljenja Ćurak mukotrpno gradi metodologiju svoje političke analitike sa kojom ulazi u detalje i raskriva brojne “retoričke figure” opsjene Bosne, demaskira “krucijalne laži” uništavanja Bosne, rasvjetljava kako se “izmišlja historija” radi prisvajanja zemlje Bosne, prokazuje rusku igru “sistema u jednom ludilu” i otrežnjava nas pred ovdašnjom politikom “opijenog feudalnog nepotizmom”.
Ćurak je originalan, kreativan i, neumoljivo paradoksalan.
On se nosi sa neskrivenom ambicijom da temeljno mijenja metodu mišljenja o Bosni.
Pitanje suštine istine o Bosni pitanje je koje se prije svega, tiče suštine ne-istine o Bosni.
Ili, kazano posve drugačije: otkrivanje korijena zbilje Bosne ne počinje od samog razumijevanje Bosne, već od propitivanja, kritičkog prevrednovanja ideologija, bilo onih koje nastaju u Bosni, ili, onih sa adresom nastanka u Beogradu, Zagrebu, Moskvi …koje otvoreno ili, prikriveno negiraju i, potiru posebnost bića Bosne ili, u potpunosti osporavaju pravo njenog postojanja.
I, što bih mogao ocijeniti kao najprovokativnije u ovoj knjizi.
To su prije svega, ona brojna mjesta gdje nas Ćurak suočava sa paradoksalnim činjenicama naše političke stvarnosti. On otkriva situacije koje provociraju, urgiraju mišljenje a, upravo tu, tu on pokazuje da moderni čovjek najmanje misli, i to tamo gdje je najviše provociran ili, pozvan da misli.
Kroz cijelu knjigu provejava taj ključni paradoks našeg vremena: tamo gdje bi morali zateći pamet, mi nalazimo neznanje, ne-pamet, lišenost mišljenja. I tu on vidi ključni paradoks naše bih povijesti, našeg ljudskog usuda u ovoj zemlji.
“Kakva noć u provinciji” napisati će autor i, “kakvo odsustvo smisla za zbiljsko bavljenje politikom”. U dobu u obrazovanog čovjeka, u dobu akademika, vrhovima vlasti najviše je dogmata, poslušnika; u dobu građana mi susrećemo najžešće i najodanije poklonike “zlatnog etničkog teleta”.
Tragediju ovog doba Ćurak vidi u tome da je “nepropitivanje” ili, kako sam kaže “diktatura površnosti” postala važnija od znanja, analitičkog pronicanja, da je vjera ili, pak, konspiracija postala bitnija od razuma, a glupost nadmoćnija od pameti.
Na više mjesta autor zaključuje kako smo “zemlja organizovanog neznanja” “zemlja neobrazovanih” kako je osnova cjelokupnog političkog bitka “lojalnost”, “lijeni javni um”, “kilava svijest”.
I, gdje je zapravo, položena suština njegovog angažmana.
Ćurak zagovara pobunu “mislećeg čovjeka” i “građanina”. No, da bi ovaj građanin ili, “četvrti blok” kako ga Ćurak naziva, uopšte opstao on mora stvoriti vlastitu interpretaciju povijesti BiH. I ova mjesta gdje Ćurak traga za vlastitom interpretacijom povijesti smatram najvažnijim i najinteresantnijim. Ova povijest kako kaže autor, ne kreće sa “neuzorane ledine”. Ona u sebi objedinjuje “integrativne” elemente iz prošlosti i pronalazi novu “utopijsku energiju” u vidu oslobođenog čovjeka za budućnost ove zemlje. Na tome Ćurak gradi “novi narativ”, “novum”, “promijena smjera dominantnih narativa”.
Nova interpretacija povijesti dovodi u pitanje sam sadržaj jezika političke komunikacije. I ovdje opet, zatičemo Ćurka na zadatku pobune. On razotkriva kako političke elite koriste “lukavstvo uma” i kroz jezik konstruišu novu stvarnost. On zorno predočava kako se kroz politički govor “ne-normalno legitimira kao normalno”, kako se ne-um promovira kao um, kako se povijest Bosne proglašava kao ne-povijest, kako se “normalizira radikalizam…govor fašizma” kako se “šifra ludila proglašava kriterijem bolje budućnosti”.
U raznim prigodama autor razobličava površno percipirano značenje i smisao termina kao što su “slobodni izbori”, “demokratija”, “pravda”, “nacija”, “država” i u njima otkriva potpuno druge sadržaje i značenja.
Evo, kako autor razlaže značenje termina “slobodni izbori” ili “demokratija” za koje kaže da su u suštini “samo i samo” legitimacija “nacionalne demokrature”, da su samo prazni spektakl i predstava i, koji u suštini ne mijenjaju već samo “okamenjuju datu društvenu stvarnost” ili, kao što razotkriva kako je “nacionalno” samo drugo ime za očuvanje postojećeg stanja i vlasti i položaja” i ništa više od toga.
U tom kontekstu treba spomenuti da cijelo jedno poglavlje autor posvećuje analizi termina “prenos nadležnosti” koji na prvu ruku zvuči tako “beningo”, “bezopasno”, tako “nevino” i “supsidijarno” a, zapravo je vrhunac namjera da BiH ne bude država već da se transformiše u puki – “nivo” tj. u praznu floskulu, ne-postojanje, državu bez sadržaja, smisla i svrhe.
Razjašnjavanje prave suštine jezika jedan je od važnih uslova za oslobođenje i emancipaciju kako države tako i čovjeka.
Što zapravo, Ćurak postiže sa ovim?
Prvo: on želi izbjeći zamku da govori jezikom koji odgovara vladajućem diskursu totalitarizma i pameti iz vrhova etničke i nacionalističke vlasti.
Drugo: on želi ojačati i osnažiti ključni pojam svog angažmana a to je – pobuna, to je radikalno razobličavanje, to je prevrednovanje.
Tek na ovim osnovama Ćurak je u stanju da neumoljivo razgrađuje dominantni način mišljenja “koje hoće da proizvede novu Bosnu i Hercegovinu povijesno moguću samo kao mehanički zbir tri entiteta, kao državu koja može biti država samo ako nije država” i, da bi potom, pristupio reafirmaciji političkog i kulturnog sinkretizma BiH da bi tako otvorio “niz gradilišta građanskosti” ukazao na postojanje “građanske solidarnosti duboko skrivenog u podnožju Bosne”. I, doista se doima taj njegov hajdegerijanski zaključak “Bosna i, kad nije, jeste”.
On zapravo, traži način da otvori utopijsku energiju građana ove zemlje. ”Građani uopšte nisu predati svom imaginarnom etnonacionalnom zlatnom teletu već su u datoj dejtonskoj ustavnoj arhitekturi onemogućeni biti građani”.
I da sumiram.
Vrijednost ovog djela Nerzuka Ćurka jeste što on BiH vidi na drugi način. Njegov ne-dogmatski pristup čitljiv je na svim stranicama ove knjige i istovremeno je, kao što sam već naprijed pomenuo teorijsko filozofijski utemeljen na jedan poseban i originalan način.
Vjerujem kako je autor svjestan rizika da u ovakvoj konstelaciji intelektualnih i akademskih snaga kako u BiH tako, i u regiji, ostaje prilično – usamljen. On govori drugačije, on pretresa, prevrednuje, ne ostavlja ništa ne dotaknutim; ne bavi se apologijom niti ideologijom, ne plagira, ne ponavlja se, ne piše za bilo koje centre moći i vlasti. On ne bježi od angažmana, ne ustručava se izložiti političke ideje ili rješenja. Osim što nosi dimenziju prosvjetiteljskog, on prije svega želi nastupiti avangardno, utopijski. To stoji u razlici sa brojnim autorima posebno, onim iz Beograda i Zagreba koji još dovoljno dobro ili, ne poznaju BiH ili, imaju druge motive i razloge svog ideološkog tj. dogmatskog diskursa o Bosni koju razumiju ili, kao “trodijelnu” zemlju ili, kao zemlju u vlasti “srpskih” ili “hrvatskih” gospodara.
Ovu knjigu treba pročitati. I ona je doista, “kreativna intervencija”, zvono, poziv na buđenje u jednom intelektualno lijenom i upokorenom društvu…
Vjerujem kako je prava adresa za ovu knjigu na akademskim i intelektualnim elitama regije (čitaj: Beograd i Zagreb) sa nadom da bi ovi nadahnuti i dobro napisani redovi “Bosne” potakli na dugo očekivanu samokritiku, osvještenje, priznanje drugačijeg pristupa, samorefleksiju velikodržavlja… Zato ova knjiga nije samo za njih. Ona je štivo i za sve one koji se danas bave politikom.
I za sam kraj podsjetio bih na riječi pjesnika koji negdje kaže: “Tamo gdje raste opasnosno tu je i spasonosno”!
Autor/ica 👤 Fuad Đidić
