Miroslav Krleža: Zločin i kazna (1) – Na rubu pameti (6)

Povezani članci

• Latentno nasilje Marieke Lucas Rijneveld
• VALCER
• STVARAJUĆI DOBRE GODINE I BOLJE LJUDE
• DRAMATURZI – INTELEKTUALCI U TEATRU
• Promocija knjige “Deblokada grada” Elvedina Nezirovića u Mostaru
• ESAD BAJTAL: KULTURA ZATVORENOG DRUŠTVA

Dvorana u kojoj je gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio raspravu da mene

kazni zbog četverostrukog umorstva gospodina Domaćinskog ličila je toga dana više

na koncertnu salu nego na sudnicu. Skupila se tu krema najodabranije kreme da

prisustvuje prvom nastupu jednog paranoika za koga nitko nije nikada mislio da će se

baviti davanjem takvih javnih priredbi koje same po sebi predstavljaju zagonetnu

sablazan, a osim toga se – kao posve neuspjeli pokušaj zbunjivanja javnog mišljenja –

– kažnjavaju po pozitivnim zakonima, i to prilično strogo.

U sudnici našli su se na okupu svi, kao na senzacionalnoj premijeri: Sandineta i Pipa,

Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Čuki, Tedy i Medi, Baby i Lady, Tekla i Mirni,

Dagmar Vara-gonska sa starom Aquacurti-Sarvaš-Daljskom i mladom Aquacurti-

Mencetić-Maksimirskom, u jednu riječ, elita koja o nepokolebljivim načelima

udobnog građanskog života ima svoje ustaljeno konzervativno mišljenje, igra ustrajno

bridž i, skraćujući tako svoju dosadu krezubim vicevima, kuha sapun, vara na

markama, kuje noćne lonce, lokote, lance, prodaje krzna, mirodije, djeluje ukratko

konstruktivno na korist nižih narodnih slojeva.

Čitave noći prije te neugodne rasprave, priznajem, nisam usnuo ni trena. Nisam

mogao da predstavim sebi kako ću proći kroz špalir tih trgovačkih agenata koji

prodaju kravate, pišu latinske gramatike, mole se bogu, pare se

kao opice, nezakonita su djeca u najzakoniti-jim brakovima, te se kao bastardi ponose

time što im otac nije zakoniti otac nego nekakav barun ili nosilac historijskog pridjeva

koji opet nije ni historijski ni pridjev nego narodna sramota! Prema tim samoživim

bludnicima i ustrajnim neženjama, koji se poženiše u drugoj polovini šestog decenija

s mladim djevojkama, a danas se kao uvaženi rogonosci kreću svijetom u ime

predstavnika najuzornijeg bračnog života, prema tim ćelavim liferantima dinamita i

gradonačelnicima iz provincije koji dižu sebi nadgrobne spomenike u starogrčkom

stilu, spram tih Huna, Tatara, Štajeraca i Tirolaca, pred tim Otokarima i Eulalijama

nisam nikada osjećao nikakvog naročitog poštovanja. Bili su mi podsvijesno strani i

onda kada sam se s njima miješao u poslovnom besmislu i kad sam ih posluživao

svojim takozvanim stručnim znanjem kao neka vrsta njihovog boljeg, za vršenje

izvjesnog posla kvalificiranog namještenika. Ali kako se dogodilo te sam se odbio

od ove kreme u svoju vlastitu samoću, što je moglo da znači meni u tome momentu to

uzrujano jato papiga i brbljavih šojki, kada sam već imao pred sobom svoj uspon,

svijestan toga da letim već po tome što tada doista nisam više osjećao zemlju pod

nogama. Pojavivši se na dnu dvorane na ulaznim vratima, kao čovjek koji je zakasnio

na koncerat te ulazi posljednji, prošao sam kroz tu kremu svojih ličnih znanaca kao

što se prolazi srednjim prolazom između nagomilanih i okupiranih stolica, po sagu, do

svoga mjesta u prvome redu, u fotelji pred podijem, čak – moglo bi se reći – do nekog

naročito počasnog mjesta, ispred čitave te uznemirene publike koja je prestala da

žamori kad se na ulazu u salu pojavilo lice koje predstavlja najglavniju atrakciju ove

jedinstvene priredbe.

Na svome mjestu što ga zovu vulgarno optuženičkom klupom našao sam tri primjerka

“Gazete”. Na drugoj strani te “Gazete”, pod uredništvom Zvonimira Tihomira

Pavlasa, pod senzacionalnim naslovom: “Što misli o sebi jedan moralist”, bila je moja

slika i fascimile one prijavnice zbog koje sam bio globljen i u kojoj tvrdim za samoga

sebe da sam: bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po

svjedocima utvrđeni preljubnik, zasada ne-poročan, problematična ličnost,

moralnobo-lesna pojava.

Stvar nije bila neduhovito postavljena. Ispod jedne moje davne fotografije (po svoj

prilici s kakvog mladenačkog krabuljnog plesa, s gitarom kao klaun) na kojoj držim u

ruci čašu šampanjca djeluje fotografija prijavnice sama po sebi kao nesumnjiv

dokumenat o potpunoj neuravnoteženosti lica koje želi da sudi drugima. U najvećoj

tišini, promatrajući to remek–djelo gospodina Zvonka Tihomira Pavlasa, čuo sam iza

svojih leđa kako mi se čitava dvorana smije. Svi su šuškali novinama koje je netko

razdijelio po sudnici kao program prije početka predstave.

Gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio je raspravu te je nakon toga

pročitana tužba koju je u ime gospodina Domaćinskog potpisao doktor Hugo-Hugo

kao pravni zastupnik gospodina generalnog: da sam izjavljivao za gospodina

Domaćinskog, da je bandit, kriminalan tip, zločinac, rođeni zločinac, ponovno bandit,

moralnobolesna pojava, da je povukao revolver i da me je htio ustrijeliti, a budući da

sam to izjavio pred raznim licima u više navrata, kao i to da je Domaćinski

problematično lice, da je bludnik, da živi u nedopuštenim odnosima istodobno sa

sedam žena, a ima tri metrese, budući da sam tvrdio da je gospodin generalni

Domaćinski imao apsolutno sigurnu namjeru da me ustrijeli kao psa, jer mi je to

prijetio revolverom, itd., itd., pak budući da sam po svemu citiranom učinio izvan

svake sumnje niz krivičnih djela protiv časti, po paragrafima kaznenog zakona tim i

tim, to nesumnjivo slijedi, i tako dalje, i tako dalje… Da, svakako, i tako dalje, kako bi

se kabalistič-ki izrazio doktor Werner.

Kao zastupnik uvrijeđenog, oklevetanog, ruglu i preziru izvrgnutog i poniženog

gospodina generalnog direktora Domaćinskog, poslije svršenih formalnosti, uzeo je

riječ gospodin doktor Hugo-Hugo.

Da bi djelovao na sud i na auditorij kontrastima, da bi tako reljefno prikazao svu

moralnu pokvarenost i zlobnu perfidiju moga postupka, gospodin doktor Hugo-Hugo,

kao briljantan i rutiniran govornik, najprije je u nekoliko jakih poteza dao portret

uvrijeđene ličnosti.

– Samo po markantnom i dominantnom profilu tog odličnog predstavnika naše elite

može se – Slavni Sude – stvoriti ispravna i istinita predodžba o nevjerojatno razornom

značenju ovih kleveta, insinuacija i difamacija, koje naš Kazneni zakon tako logično

definira, te ne može biti nikakve sumnje da se tu radi o teškim i o odgovornim

deliktima što ih zakon s pravom kažnjava odlučno i strogo. Jus est ars boni et aequi,

pravo je ravnoteža dobrote i harmonije, pravo je savršen sklad ukusa i u-vjerenja, pa

se upravo iz toga razloga treba razmatranju tog mračnog i duboko nezdravog slučaja

posvetiti sa svim onim potrebnim mirom s kakvim se gledaju pitanja i stvari s one

visine s koje se izriču osude, u ime morala, u ime dostojanstva ljudskog, u ime onog

ideala koji vlada nad prostorima i nad vjekovima, a zove se pravda.

– Tko je oklevetani i uvrijeđeni Domaćinski? On je jedan od najviših i najuglednijih

dostojanstvenika domaće privrede, on je jedan od dalekovidnih osnivača i upravo

clairvoyan-tnih upravljača, guvernera, inženjera, one podloge, koja u današnjoj

utakmici materijalnih dobara predstavlja preduslov svakog narodnog gospodarstva, a

to je naša nada, naš, upravo u ekonomskome smislu, jedini raison d’etre: naša domaća

industrija, l eto, taj sijedi radnik, u sedmome deceniju svog napornog i teškog života,

taj gospodin kome su šezdesetogodišnji jubilej nedavno proslavile sve ustanove, sve

korporacije, sva ugledna tijela našeg razgranatog društvenog života, taj među svim

jubilarcima najzaslužniji, a istodobno najskromniji jubilarac, koji nije samo

oduhovljeni i oduševljeni stvaralac materijalnih dobara nego se kao markantna pojava

u ulozi narodnog dobrotvora, dobročinitelja, upravo mecene upisao u srce narodne

zahvalnosti: aere perenni-us, dobročinstvima i humanitarnim radom, kakvih ne

poznaju ljetopisi naše novije povijesti, taj uzor-značaj, zaslužni javni radnik i pionir

ne samo zadrugarstva, novčarstva, industrije i obrta nego uopće: pionir planskog,

smišljenog, karteliziranog rada naše mlade privrede, taj veliki muž doživio je jednoga

dana da bude popljuvan, da bude uvrijeđen i oklevetan od jednog lica koje samo za

sebe, u službenoj, takoreći javnoj ispravi, tvrdi da je “ličnost problematična i

moralnobolesna”!

– Oklevetati čovjeka najtežom klevetom kakva uopće može da se dobaci uglednom i

neporočnom građaninu, da je rođeni zlikovac, ubojica, delinkvent, da je kriminalan tip

koji je ubijao i koji je po svojim prirođenim sklonostima svakoga momenta ponovno

pripravan da ubije, tvrditi za jedno otmjeno patricijsko lice da su mu ruke krvave od

ljudske krvi, da je predstavnik moral-insanity-pojma, da je bandit, da je nitkov, da je

sadist po rođenju, da je brutalan provalnik, da gazi preko ljudskih egzistencija, da je

animalan troglodit, razbojnik, varalica, bludnik, nemoralan razvratnik koji živi

istodobno sa tri žene u tri nezakonita braka, obasuti čovjeka čitavom kišom sablasnih

pogrda od kojih svaka po sebi predstavlja po jedan pojam kakvog ne bi trebalo da

bude u rječniku civiliziranih i dobro odgojenih građana, to bi – Slavni Sude – na prvi

pogled moglo izgledati neshvatljivom, upravo mračnom zagonetkom, kad sve te

pogrde i klevete ne bi bile pale od jednog lica koje je do toga momenta vršilo svoje

građanske funkcije, kao namještenik oklevetanog tužitelja, potpuno normalno, te

prema tome svaki obzir neuračunljivosti ili živčane poremećenosti otpada uopće i u

načelu.

– Djelo, životno, stvarno, graditeljsko, al-truističko, konstruktivno djelo gospodina

generalnog direktora Domaćinskog stoji pred nama. To djelo stoji na uvid svima

suvremenicima i svim njegovim suradnicima, u širem i užem smislu, već skoro dva

decenija! To genijalno, konstruktivno Djelo može se kritizirati kao svaka ljudska

tvorevina, ono, izmjereno sitnozorom zlobe ili zavisti, možda ima i nekih jedva

primjetljivih nedostataka, ali nema čovjeka širom naše prostrane i lijepe domovine

koji kao objektivan motritelj ovog velebnog napora ne bi osjetio potrebe da se pokloni

i da skine šešir pred čovjekom koji je sve te divne rezultate stvorio sam, bez ičije

pomoći, često u borbi s predrasudama, takoreći: ni od čega! Jer, gledajte, Slavni Sude,

bacite, molim vas, jedan, ma i najpovršniji pogled na pilane, na te električne centrale,

na te turbine, na te vlakove krcate kožom, pragovima, daskama, što dnevno prelaze

naše granice i tako nam dižu vrijednost našeg vlastitog novca (dakle, logično, našeg

vlastitog životnog standarda), gledajte, molim vas, te ugljenokope, te lađe, te izloge

pune raznovrsne robe i zapitajte se – čije je to zapravo djelo i kome imamo zahvaliti

da sve to postoji tu, kod nas, gdje takoreći još prije decenij-dva nije bilo zapravo

ničega! To je djelo jednog jedinog, osamljenog pojedinca koji to nije stvorio iz

sebeljublja, jer kad se je već jednoga dana našao u položaju da je mogao uložiti svoju

ogromnu vlastitu glavnicu u tako riskantna poduzeća, onda je – izvan svake sumnje –

morao biti već lično obezbi-jeđen, jer da to nije – od čega bi bio mogao investirati

svoje vlastite novce u svoje vlastite poslove ako ne na račun svoje vlastite životne

sigurnosti, na račun minimuma svoje vlastite egzistencije? Čovjek kao Domaćinski,

koji za nas predstavlja tip višeg čovjeka, idealista, koji se bavi privredom ne iz

egoizma nego u višem, graditeljskom smislu, iz čiste stvaralačke pobude (iz onoga

ljudskog nagona koji sva ljudska stanja podiže već vjekovima), takav čovjek ne smije

ostati popljuvan, oklevetan, zaprljan, a da mu se u ime svih nas ne bi dala ona

zadovoljština koju takav uzvišeni idealist s pravom očekuje: zadovoljština u obliku

stroge i pravedne kazne!

– Jer, Slavni Sude, govoreći danas pred ovim visokim forumom, uzvišen iznad svakog

neplemenitog uzbuđenja, ja imam potrebu da vas upozorim da teške riječi optuženika,

koliko god one bile maglene i neodređene, nisu imale i nisu mogle imati nikakvog

drugog, dubljeg smisla, nego da nam tužitelja prikažu u spodobi sebeljubive i

grabežljive zvijeri koja strijelja oko sebe nevine ljude kao bijesne pse, koja se prijeti

nabijenim revolverom svojim vlastitim gostima, koja zgrče zemaljsko

blago uslijed prirođene nezasitne proždrljivo-sti, koja se valja u blatu i u smradu svog

vlastitog porodičnog života zbog primitivne moralne sljepoće, koja je, ako se to uopće

može logično shvatiti: simbol egoizma i kriminalnih sklonosti!

– O kakvom se egoizmu uopće može raditi u životnom djelu Domaćinskog? Svi smo

mi još u srednjoj školi u elementima logike učili da su ljudi smrtni, a kako je

Domaćinski samo čovjek, prema tome je i on smrtan, a, kao najobičniji smrtnik, i on

će jednog dana predati svoje zemaljske stvari u ruke Onoga koji stoji nad svim

sudovima i sudi nad svim osudama. l Domaćinski će, dakle, jednoga dana sklopiti

svoje zemaljske oči, ali on ne će umrijeti čitav, jer njegovo djelo ostat će od njegove

zemaljske uspomene trajnije! To djelo, koje nam jedan Domaćinski ostavlja kao svoju

zemaljsku ostavštinu, ostat će u nasljedstvo onim našim pokoljenjima koja dolaze!

Domaćinski kao predstavnik našeg plemenitog ljudskog tipa spada među

nezainteresirane stvaraoce materijalnih dobara! Domaćinski je graditelj gradova,

cesta, ustanova, hidrocentrala, rasvjetne mreže, štampe, ubožnica, strojeva, on je

osnivač dobrotvornih i odgojnih zaklada, on je pokrovitelj našeg bijednog i

nepismenog proletarijata, on stvarno uzdiže najniže slojeve našega naroda na viši

nivo, on nosi svoj teški teret odgovornosti budno i uzvišeno, on bdi nad narodnim

interesima kao budno oko svijesti i savjesti, on je rodoljub u onom višem, idealnom

smislu toga toliko zloupotrebljavanog pojma, on ne plače nad narodnim neprilikama,

svijestan da se u životu postižu uspjesi samo dubokim naporom volje i inteligencije!

Znajući vrlo dobro da sučustvovati s narodnim interesima ne znači izgovarati prazne i

nametljive fraze, nego raditi, raditi tiho, u pozadini, po ozbiljnom i muškom planu, i

taj čovjek dobrotvor, taj pomagač sirotinje, taj osnivač pučkih kuhinja, kupatila i

dječjih oporavilišta, taj gospodin u pravom i nepatvorenom smislu našao se jednoga

dana u položaju da bude popljuvan, uvrijeđen i oklevetan kao ubojica, kao zločinac,

kao moralnobolesna pojava?! Dobro kaže naša narodna pjesma, Slavni Sude: sve za

obraz, a obraz ni za što! Glavu podaj, a obraza ne daj!

– Nije, Slavni Sude, veliki pravednik pred Gospodinom po tome velik što je u životu –

poput prave cjepidlake – igrao pretvorljivu ulogu čistunca, nego po tome što je iza

sebe, u svom ništetnom životu zemaljskom, ostavio dobra djela! A sijedi taj

predstavnik naše najo-dabranije elite koji nije osijedio u ljenčarenju kao badavadžija,

koji se nije priženio nikakvom ljekovitom čaju za probavu (smijeh u sudnici), koji se

nije godinama pretvorljivo pretvarao kao najobičniji puzavac, da bi jednoga dana

popljuvao svoga dobročinitelja i poslodavca, taj borac par excellence, taj jedinstveni

nosilac zasluga i vrlina, taj jednostavni i dobri čovjek sve što je zaradio zaradio je

pošteno, svojim vlastitim radom i svojim vlastitim darom, te on po svemu, logično,

ima potpuno pravo da od društva (kao od organizirane narodne cjeline) traži

zadovoljštinu.

– Domaćinski spada među one naše mudre i iskusne javne radnike koji nikada nisu bili

politikanti! Domaćinski nije nikada smatrao da je svrha politike nadmudrivanje, dakle

preveja-no podvaljivanje, on je oduvijek svoju privrednu misiju smatrao uzvišenom

iznad svakodnevne političke konstelacije. Vjerujući da pravi narodni učitelj može biti

samo onaj pojedinac koji se je odlučio da istodobno bude i narodni sluga, taj

nesebeljubivi član utemeljitelj više od dvije stotine i jedanaest raznih društava, taj

član pokrovitelj najuglednijih nacionalnih i rodoljubivih zaklada, začasni građanin

gotovo svih naših slobodnih gradova i trgovišta, taj čovjek koji već više od četrdeset

godina stoji ustrajno i nepokolebljivo na crti narodne straže, taj prvoborac za narodno

gospodarsko jačanje (kad se ubiru hvale uvijek u pozadini), skroman i pobožan

vjernik, dobar rodoljub, nabožan i iskreno religiozan donator mnogih božjih domova

u našem gradu i po provinciji, čovjek koji nikada nikome nije učinio ništa – sigurno –

nažao, koji takoreći nikada ni jedne muhe zgazio nije, zar je taj čovjek takvim svojim

javnim i svima nama dobro poznatim životom zaslužio da mu se kaže da je rođeni

zločinac, kriminalan tip i ubojica?

– Eto, Slavni Sude, toga mentora tolikih hiljada i hiljada naših vrlih trudbenika, tog

najistaknutijeg i najustrajnijeg radnika u okviru njegovih vlastitih poduzeća, tog našeg

domaćeg sina, Zagorca, Zagrepčanina, Hrvata, Slavena, Jugoslavena, Sveslavena,

Evropljanina, tog čovjeka koga je tuđinska vlast svojedobno bacila iz državne službe

zbog njegovog političkog – kuražnog i deklariranog – uvjerenja, toga otmjenoga

gospodina koji je poznat nadaleko i naširoko izvan granica naše domovine i koji u

inostranstvu uživa odličan ugled i reputaciju, tog genijalnog organizatora poznaju

hiljade i hiljade naših sugrađana, s njime je bilo u dodiru i u suradnji nekoliko stotina

hiljada lica, pa neka se nađe jedno jedino koje može da u svojoj zaslijepljenosti

povjeruje kako bi taj i takav Domaćinski mogao da ima zločinačkih sklonosti i kako

bi on mogao da prijeti nekome revolverom?

– Kroz kuću toga najgostoljubivijeg domaćina prošle su hiljade i hiljade, kod

njegovog bogatog stola gostile su se čitave povorke godinama, od njegovog

dobročinstva hrane se hiljade egzistencija, njegovo životno djelo ostat će nezaboravan

ponos čitavog jednog naroda, i gdje je taj tko tome dobroćudnom donatoru, tome

čovjeku koji svakoga dočekuje raskriljenih ruku, tome uzor-kršćaninu ima obraza da

kaže da je kriminalan tip, zločinac i ubojica?

– Zašto? Da, Slavni Sude, postavljamo ovo logično pitanje da bismo mogli da

razmotrimo sve okolnosti, koje su nas dovele u nezahvalnu poziciju, te moramo da se

pozabavimo jednom žalosnom epizodom naše davne političke prošlosti za koju bi bilo

najbolje da je ostala pod velom zaborava!

– Zato što je prije dvadeset godina, jedne burne noći, pucao po provalnicima? Slavni

Sude, kako je taj, sam po sebi tragični i žalosni događaj, jedini fakat da se ovaj, nema

nikakve sumnje, čitav niz krivičnih djela protiv časti tumači po § 298 k.z., dužnost mi

je kao zastupniku tužiteljevih interesa upozoriti Slavni Sud na naročite okolnosti pod

kojima se odigrala ta tragedija, jer se je u sveopćem bezglavlju i u anarhiji godine

osamnaeste radilo o običnom razbojstvu, o provali oboružanih, zakrabuljenih

razbojnika, o napadaju ne samo na tuđe vlasništvo nego na sam goli život koji je

trebalo braniti kako je tko znao i umio.

– Po § 24 k.z. djelo o nužnoj obrani dakako da nije protupravno! Opravdano je i

logično što je svaki građanin ovlašten da od sebe odbije protupravni napadaj! Da li je

takva obrana od protupravnog napadaja krivična i da li je time čovjek prekoračio

granicu svoje vlastite nužne obrane kad obasut puščanim zrnjem jedne mrkle jesenje

noći puca po prostim, zakrabuljenim, naoružanim provalnicima? Da li je u ono

vrijeme, Slavni Sude, uopće postojao bilo gdje kakav zaštitnik ili garant pravnoga

poretka i zar je u onim danima sulude i odvratne anarhije uopće tko branio ugroženu

imovinu?

– To iznimno stanje, Slavni Sude, kad su obezglavljene i poživinčene mase palile i

robile i uništavale sve do čega su stigle i što im je dopalo ruku, to odvratno anarhično

stanje kad je krv oko nas tekla potocima, to, u svakom pogledu, visokouznemireno,

buntovno, da, upravo odvratno revolucionarno stanje, samo je po sebi sadržavalo

mogućnost, da, ne samo mogućnost nego upravo pravo i ovlaštenje, još više od

ovlaštenja: dužnost uspostave građanskog reda i pravnoga poretka! Tko je od građana

u tim žalosnim i zločinačkim prilikama izvršio bilo kakvo djelo uspostave

građanskoga reda, on ne samo što se ne može ni po kakvom kriteriju morala proglasiti

krivim, nego obratno od toga: takav je pojedinac bio u tome momentu, a to je ostao do

dana današnjega: zaslužan za narod i za domovinu! l da smo mi, Slavni Sude, u ono

vrijeme narodnog i socijalnog rasula imali – kojom srećom – nekoliko desetaka

Domaćinskih, ne bi nas suluda i slijepa anarhija onih dana bila dovela u onaj

bezizlazan položaj u kome smo se našli godine tisuću devet stotina i osamnaeste! Po

kakvoj logici i po kakvom moralu smijemo mi dopustiti da se danas javno pljuje u

obraz jednom čovjeku koji je u danima narodnoga brodoloma imao toliko moralne

kuraže da se puškom bori za narodne i socijalne ideje u vrijeme kad je gotovo čitava

naša inteligencija hrkala svojim pasivnim, nazovinaprednim snom, kao što hrče i

danas, kada pod dojmom događaja u svijetu ovakve moralnolabilne figure kao što je

optuženi gube svoje živce! Pljesak u sudnici.

Plaudite, cives”, pomislio sam kod toga glasnog pljeska na otvorenoj sceni, jer tada

već nije moglo biti nikakve sumnje da je simpatija čitave sudnice na strani tužitelja,

na strani njegovog majstorskog zastupnika, i da se taj dugotrajni i demonstrativni

pljesak tiče zapravo mene koji sjedim u prvoj klupi pred čitavim razredom i opet

nisam naučio lekcije. Zašto je Hugo-Hugo naučio lekciju, zašto Hugo-Hugo uvijek

zna svoju lekciju, zašto je Hugo-Hugo uvijek spreman, a ti se bespomoćno znojiš u

prvoj klupi, šuškaš nekakvim novinama, čitaš članak Tihomira Pavlasa o sebi, o

svojoj moralnoj pokvarenosti, i opet nisi spreman, opet ćeš biti pitan i opet ne ćeš

znati što da odgovoriš?”

Pa da, Hugo-Hugo je odlikaš, Hugo-Hugo je bubant, Hugo-Hugo je štreber, Hugo-

Hugo će sve svoje ispite položiti s odlikom, Hugo–Hugo će primiti u ime najvišeg

priznanja Nj. V. C. K. F. J. I. kraljev prsten na dar, Hugo-Hugo će biti promoviran sub

auspiciis regis, Hugo-Hugo će postati najbolji i najugledniji govornik čitavog

advokatskog staleža, Hugo-Hugo će primiti od Domaćinskog najmanje četrdeset

hiljada za ovu svoju fonografsku ploču (što je svira na sveopće zadovoljstvo čitave

sudnice), Hugo-Hugo će i mene opaliti za naknadu advokatskih troškova, Hugo-Hugo

je bubant, on je duhovit, on je superioran, on se ruga, on me izvrgava ruglu kao

čovjeka koji se prišljamčio uz jednu apotekarsku dundu zbog njenog čajnoprobavnog

miraza, a ja, majko, ne mogu da učim napamet, ja nikada nisam ništa mogao naučiti

napamet što mi nije bilo jasno, a sve ovo nije mi, doista, ni najmanje jasno.”

Strojopuška doktora Huga-Huga grmjela je i rešetala svoje superlative dalje

neumornom, preciznom, matematskom brzinom dobro upucanog, solidnog, savršeno

opremljenog stroja, koji uperen protiv moje neporočnosti puca s takvom točnošću da

oko mene zvižde dokazi s fatalnom upravo uvjerljivošću, i ja u toj kiši moralne tanadi

čujem kako zvekeću prazne ljuske ispucanih Hugo-Hugovih fraza, kako kraj moje

glave zuje oštri dokazi Hugo–Hugovih metaka od kojih svaki pojedini može da me

prostrijeli logikom jednog paragrafa, da mi prosvira jedini moj, bijedan i donekle

smiješan argumenat da se meni u ovom slučaju kada sam reagirao na Domaćinskog

nije radilo o objektivnoj, građanskoj, vanjskoj časti tog nesumnjivo uglednog lica,

nego o jednom ljudskom unutrašnjem, nevidljivom pojmu časti, da se tu, dakle, da,

svakako, ali, i tako dalje…

Čovjek megafon Hugo-Hugo, zaogrnut svojom advokatskom togom, grmi pred

visokim forumom da je Domaćinski organizator našeg planinarstva, turistike, prometa

stranaca, poljoprivrede, taninske struke, Domaćinski je visok funkcionar u svim našim

kulturnim ustanovama, Domaćinski je predsjednik društva za promicanje naše nauke,

Domaćinski orač u plejadi naše privrede koja je dala velikane, kao što su Sikirica,

Milanović, Petranović, Jarac, itd. itd., Domaćinski nosilac najviših redova, kraljevskih

i carskih, bankir, polagatelj temelja jedne banke koja i najsitnije ulagače tretira

ravnopravno s onim najkrupnijim, Domaćinski reorganizator bankirstva u

suvremenom, humaniziranom smislu, Domaćinski korjenika, naše gore list, arbitar

ukusa, ime koje će ostati vezano uz procvat naše industrije čitavu jednu vječnost,

mudri kormilar naših najbjednijih ulagača, Domaćinski veleposjednik, Domaćinski

ekonom, Domaćinski uzor-vinogradar, pionir automobilizma, Domaćinski prvoborac

za najelementarnije preduslove naše privrede, Domaćinski realist, Domaćinski

branilac narodne časti u inostranstvu, pred velikim trgovačkim, industrijskim i

bankirskim forumima, gdje se u okviru međunarodnih komisija narodna čast brani

drugim argumentima i na dru-gi način nego što to sebi poluobrazovani i zaostali

provincijalni inteligenti predstavljaju kod čaše vina na verandi kad misle da mogu

takav duh širokih horizonata, kao što je duh Domaćinskoga, skrenuti s njegovog

stvaralačkog puta lažima i odvratnim klevetama. Zar će se jedan Domaćinski,

inicijator tolikih grandioznih pothvata, taj duh energičan poput vihora, taj čovjek

kome je mjesto u historiji naše privrede zagarantirano, taj divovski raznoliki i

monumentalni stvaralac monumentalnih djela, taj značaj koji ništa na svijetu ne mrzi

toliko kao praznu riječ, zar će se jedan Domaćinski dati smesti ili zbuniti od praznih

riječi nekakvog svog bezimenog, zbunjenog, smetenog namještenika koji sam za sebe

tvrdi da je bludnik i razvratnik, koji javno druguje s javnim i notornim bludnicama a

da se toga ne stidi?

Bez nekog naročito izmišljenog kišobrana, ja sam pod tim pljuskom, pod tim

elementarnim prolomom fraza osjećao kako me fantastični superlativi nose opasnom

brzicom, kako se valja taj katarakt laži i gluposti, kako me vuče k sebi gotovo

neodoljivom snagom taj vodovod blesave retorike, i onako okrutno raskrinkan od

doktora Huga-Huga, sveden na značenje koje sam u okviru toga društva zapravo

oduvijek i imao (na beznačajnu mjeru jednog plaćenog namještenika), gol i prezren

kao uglavljeni bludnik i klevetnik, osjećao sam kako se meni i mome malom

gumenom čamčiću približava neodgodivo, ne baš pretjerano časno potonuće. Osjećam

kako plivam, plivam, nosi me blatna voda, vuče me ogroman vodopad logike,

predrasuda, javnog mišljenja, pravnih posljedica, a tamo u daljini plovi kne-ževska

regata, veličanstvena u vijorenju svojih pobjedonosnih stjegova i grimiznih jedara,

plovi čitava flota superlativa o Domaćinskome: Domaćinski kao admiral, Domaćinski

kao lord-protektor, njegove lađe krcate plehnatim lavorima i noćnim loncima za

Perziju, njegovi vlakovi natovareni raznovrsnom robom, njegove banke, gradovi,

svjetlosne reklame: cherry-

-brandy Domaćinski, sapun Domaćinski, dimnjaci, dim parobroda, dim lokomotiva,

dim ogromnih pogona, šum strojeva, transmisionog remenja, piska truba, štampa,

novine, posebno izdanje “Gazete”: afera Domaćinski pred sudom, klevetnik osuđen na

osam mjeseci strogog zatvora, posebno izdanje, Domaćinski – doktor Hugo-Hugo –

Domaćinski…

Ovo moje krivično djelo protiv časti – jer sam nesumnjivo “uvrijedio drugoga” –

kaznit će se zatvorom do godinu dana ili novčano do deset hiljada! Još bi najmanje

zlo bilo da me von Rugvay kazni novčano do deset hiljada, ali von Rugvay je nećak

Aquacurti-Sarvaš-Dalj-ske i on me ne će kazniti novčano nego zatvorom, jer je vrsta

kazne zavisna od njegovog slobodnog uvjerenja, a njegovo slobodno uvjerenje bit će –

izvan svake sumnje – upravo toliko slobodno te će me on po crti svog slobodnog

uvjerenja lišiti slobode, i to najmanje na osam mjeseci…

Za Domaćinskog izjavio sam da je ubojica, bandit, kriminalan tip, moralnobolesna

pojava, da je htio da me ustrijeli, da je povukao svoj revolver i da su ga u posljednji

momenat spriječili u tome da ne opali, to sam izjavljivao t pred mnogim licima u više

navrata, svi su svjedoci poimence navedeni, uvreda je napad na čast drugog lica, ja

sam – izvan svake sumnje – napao na čast drugog lica, ja sam nesumnjivo očitovao da

drugo lice, to jest gospodina generalnog Domaćinskog, ne poštujem u dovoljnoj mjeri,

i to se sada ne da poricati, tom činjeničnom stanju treba gledati u oči, tu treba ostati

više-manje ipak dosljedan. To sada polako prestaje biti privatan razgovor, takozvana

konverzacija s pojedincima koji se tu javljaju kao svjedoci, svi redom poimence

navedeni u tužbi, to je sada igra pred zelenim suknom, pred gospodinom plemenitim

Rugva-yem, koji sjedi s onu stranu nikljastog raspela, a njegov hladni, prozirni, riblji

pogled klizi po meni jeguljasto, slinavo, njegov se cviker blista iza nikljastog raspela

na kome visi Krist od žute mjedi, i ja ne vidim Krista, samo se njegove ruke

trouglasto ocrtavaju na raspelu: dva tamna, osjenčana poteza na bijeloj intenzivnoj

svjetlosti što teče kroz prozorsko staklo u ovu toplu, prenatrpanu sobu! Kaloše,

parfemi, žene, katran, ugljen. Vani pada mokar snijeg. Teškim, okomitim, vlažnim

pahuljama pada vani mokar snijeg, jedan je golub preletio ispred prozorskog stakla i

lepet njegovih krila čuo se ovamo u dvoranu gdje doktor Hugo-Hugo još uvijek laje o

Domaćinskome; vani je pretpro-Ijetna, maglena veljača, pjevaju žljebovi, čuje se

djevojački smijeh s ulice, a s visoke platane, pune još žutog sagnjilog lišća, otrunila se

krpa mokrog snijega i prosuo se stravičan cvrkut vrabaca što se uznemiriše od ove

male februarske lavine, razletjevši se u svima smjerovima eksplozivno, kao crni

komadići karte-če, među krošnjama.

Kaže doktor Hugo-Hugo da je predmet moga napadaja izvan svake diskusije bila

društvena vrijednost čovjeka kao takvog. § 297: tko uvrijedi drugoga, kaznit će se!

Da! Ali § 298 kaže: ako je tko svojim nepristojnim držanjem ili krivičnom radnjom

dao povod drugome da ga uvrijedi…

Nisam li bio provociran nepristojnim vladanjem toga troglodita?

Nesumnjivo!

Moja uvreda bila je logična posljedica vladanja uvrijeđenog! Jer je, prvo: ubio, i jer

se, drugo: hvalio tim četvorostrukim umorstvom!

Uvreda je dakle uslijedila na provokaciju, na moralnu doduše, ali zato ipak na

provokaciju! A stvar bi se mogla tumačiti i po § 311: ako okrivljenik “dokaže

istinitost svoga tvrđenja, ne će se kazniti kao klevetnik, ali može biti kažnjen zbog

uvrede”! Domaćinski je htio da me ustrijeli kao psa. On je izjavio da će me ustrijeliti

kao psa, da žali što me nije ustrijelio kao psa, on je povukao revolver da me doista

ustrijeli kao psa, to se može utvrditi svjedocima…

Kojim svjedocima?

Ovi veleučeni, učeni, poglaviti, presvijetli, plemeniti, dragi, mili i istinoljubivi naši

bližnji – kao svjedoci? Nije bilo potrebno u onome momentu izgovoriti istinu. Nije

bilo oportuno. Inteligentnije je biti kuš, kao pas.

To je stanovište moje supruge Agneze, ministra Marka Antonija Javoršeka, ministra

poštanskih maraka gospodina Harambaševića, to je “da-svakako-ali-i-tako-dalje”-

stanovište Wernerovo, to je pasje stanovište “uopće i napose”, tako misle gospoda:

doktor Hugo-Hu-go, von Rugvay, Aguacurti-Daljska, tako sam mislio i ja sam do

svoje pedeset i druge godine, a sada što mogu praktično imati od toga što sam prestao

misliti po jednoj shemi?

Istinu, to jest bilo kakvu takozvanu “istinu” treba izgovoriti na pristojan, evropski

način, u okviru one Zakonom određene pristojnosti kakvu je Zakon propisao i kakvu

Zakon dopušta. Istinu izgovoriti u uvredljivome obliku je izazovno, a pogotovo

nazoviistinu, prividnu istinu, svijesnu neistinu, to jest očevidnu laž, to jest to da je

Domaćinski ubio četiri čovjeka. “Umišljaj počinitelja nesumnjivo sadržava svijest da

je ta forma nepristojna i uvredljiva” – Hugo-Hugo!

Ja dakako ne mogu dokazati da je Domaćinski doista imao namjeru da me ustrijeli, ja

ne mogu dokazati da je doista izvukao revolver, ja uopće ne mogu ništa dokazati u

vezi s Domaćinskim, jer Domaćinski nije čovjek, to nije pojedinac, to nije određeno

lice, to je pojam, to je slika, to je jedno čitavo stanje uslov-Ijeno društvenim prilikama

i odnosima, pa kakvoga smisla ima pravdati se s topovima, s arsenalima, s

parobrodima, dimnjacima, s pa-tent-čavlima i plehnatim noćnim loncima koji se

eksportiraju u Perziju. Prema § 300 bit ću “izvan svake diskusije”, po gospodinu

doktoru Hugu-Hugu – kažnjen. “Tko u namjeri da nekoga izloži preziru ovome

predbaci kakvo krivično djelo ili da je zbog ovoga osuđivan ili to drugome saopći

mada je o tome izrečena presuda i kazna izdržana, zastarjela, oproštena ili prestala,

kaznit će se zatvorom do šest mjeseci ili novčano do pet hiljada.”

U namjeri da Domaćinskoga izložim preziru predbacio sam mu krivično djelo, a to

krivično djelo uopće nije bilo krivično, jer je to bilo slavno djelo zbog koga je on

zaslužan pred narodom, pred pokoljenjima, pred čitavom domovinom, jer je on te

burne noći bio zapravo prorok, predviđajući kojim će smjerom udariti evropska

politika, a zbog toga nije bila izrečena nikakva presuda i nije izdržao nikakve kazne i

nije bio oprošten od kazne, jer uopće nije bio kriv, a ja sam mu svejedno predbacio

jednu krivnju koje nije bilo, dakle, bit ću kažnjen i po § 300, dakako!

Ni učinjeno djelo ne može se predbacivati, jer je to znak očite društvene intolerancije,

a pogotovo znači biti društveno intolerantan kad jedan čovjek predbacuje drugome

neko djelo kao krivično, a to je zapravo djelo slavno, djelo takoreći historijskog

značenja. Kada je kažnjivo predbaciti djelo krivično, koliko tek treba da je kažnjivo

kad se predbacuje djelo viteško, djelo junačko, djelo etičko, djelo koje uspostavlja

građanski poredak u borbi protiv anarhije! Bit ću nesumnjivo kažnjen i po § 301:

“Tko za nekoga iznosi ili pronosi štogod neistinito, što časti, dobrome imenu ili

privrednom kreditu ovoga može škoditi, kaznit će se zatvorom. Ako je klevetnik s

naročitim ciljem išao da uništi dobro ime ili privredni kredit, kaznit će se strogo,

najmanje šest mjeseci.” Kleveta je neistina, kleveta škodi časti, dobrom imenu,

privrednom kreditu, a kako Domaćinski ni u kome slučaju nije četverostruki ubojica

koji žali što nije petorostruki, to jest što nije ubio i mene kao petoga, kako

Domaćinski nije kriminalan tip nego orač narodne brazde, pokrovitelj naše privrede, i

tako dalje, kako dakle ta neistina da me je on doista htio ustrijeliti kao psa i da je

povukao revolver da me ustrijeli kao psa, može škoditi doista njegovom, izvan sumnje

dobrom imenu, ugledu i glasu, jer pobuđuje prividnost kao da me je doista htio ubiti

kao psa, a stvarno nije, i kao da je četverostruki ubojica, a stvarno je konstruktivan

politički borac, iz toga se mog raz-ornog nastojanja nesumnjivo vodi tendencija za

potkopavanjem časti, dobrog imena, ugleda, privrednog kredita, dobrog glasa, i tako

dalje, da, svakako, ali, i tako dalje, pak ću prema tome po zasluzi biti kažnjen, i to

osjetljivo, egzemplarno, logično i po svim pravilima toga vragometnog šaha. l pravo

mi je! Zašto sam sjeo za ovu prokletu juridičku tablu s doktorom Hugom-Hugom

kada ne znam igrati?

Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domaćinski, Domaćinski,

Domaćinski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika, anarhija, paragraf, paragraf,

paragraf, Domaćinski, paragraf, dobročinstvo, humanizam, dol us eventualis, animus

iniurandi, Belei-digung, offensio, Verleumdung, calumnia, de-lictum sui generis, la

vie privee doit stre mu-ree (fusnota 1), animus laedendi, Schmahung, rat i o legis,

delictum continuatum, difamacija, kleveta, čast, Domaćinski, zakon, paragraf,

paragraf, paragraf, Domaćinski… i, slušajući tu tajlorizi-ranu pravnu mašinu kako

bljuje dokaze takvom uvjerljivom brzinom da se čitava sudnica ispunila dokazima,

argumentima, paragrafima, da se tu oko mene na optuženičkoj klupi našla tolika masa

klevete, delikata, prekršaja, krivičnih djela, laži, uvreda, podvala, neistine, kriminala,

moralne pokvarenosti, zlobe, ćudoredne mizerije, počeo sam polagano osjećati kako

me nestaje pod lopatom tog grobara, kako me pokapa u vlastitom grobu mog vlastitog

moralnog truleža, kako padaju grude pravde na moj ubogi lijes, tam-tam, jedna za

drugom sve teža, bom-bom, sve glomaznija, bom-bom–bom, kako sve teže dišem pod

tim pritiskom, kako se gubim u labirintu svog doista odvratnog moralnog sumraka,

kako tonem u blato.

Promatrao sam nebo. Visoko iznad platana bilo je sivo, sve sivlje, sniježilo je sve

gušće, sve jednoličnije u ravnim brzim okomicama, sudnica je počela da putuje

vertikalno uvis sve brže, kao lift, ja sjedim u liftu, putujem, u gradu daleko zvone

zvona, a tu kraj mene jedan šivaći stroj šije za mene mrtvački pokrov, tra-ta-tra-ta,

tra-ta-tra-ta, pa-ra-gra-fa, tra-ta-tra-ta, sve je to tako dosadno, taj parfem u sudnici, ta

Aguacurtinica, Hugo-Hugo – Domaćinski – delictum continuatum, la vie privee…

– Halo, halo, gospodine doktore! Izgleda da vam je savjest savršeno čista kad tako

mirno spavate na optuženičkoj klupi! Izvolite se vladati pristojno jer ću inače biti

prisiljen da vas disciplinarno podsjetim na vaše dužnosti! Kakav je to demonstrativan

način?