Miroslav Krleža: Sablazan u hotelu – Na rubu pameti (5)

Povezani članci

• Al Pacinu nagrada za životno djelo u Veneciji
• NIKOLA VUČIĆ: Kako sam postao halal Hrvat?
• Zenički bulevari…
• Dvije crtice o DRUGOTNOSTI
• Miroslav Krleža: Titov povratak 1937
• Radenska, tri srca

U hotelu “Evropa” postao sam stanar sobe broj dvije stotine četrdeset i dva, a to nije

bilo baš najzanimljivije, mora se priznati. Od knjiga što ih vučem već godinama nije

mi tih dana nijedna govorila ništa. Ni Erazmo, ni Budha, pak ni sveti Augustin nisu na

sebe preuzeli stopostotno platonsku krivnju brakolomstva iz jednog – moglo bi se reći

– trenutačnog hira, a ja sam tih dana tražio neku specijalnu knjigu koja bi me mogla

podučiti što da radim dalje u tom svom zapletenom slučaju?

U provincijalnom loncu našega nazovilibe-ralizma moje nenadano preseljenje u hotel,

to što ne tajim da sam se odvojio od svoje supruge, gospođe Agneze, uslijed vlastite

krivnje, sve to povisilo je stepen uzrujanog neraspoloženja spram moje neznatne i te

pretjerane pažnje u svakom slučaju nedostojne ličnosti. Kada sam svome starome

znancu, doktoru Werneru, poznatom i uglednom šef-redaktoru, slobodnom misliocu i

slobodnom zidaru, koji me je frontalno napao – “da bi me trebalo zatvoriti u ludnicu i

izolirati u mom vlastitom interesu, kad činim takve evidentne budalaštine protiv

samoga sebe”, odgovorio da je neukusan filistar, on je počeo mucati nešto o Evropi, o

evropskom načinu mišljenja, o evropskim dužnostima građanina spram samoga sebe,

i, uglavnom, on nije umio da formulira ni jedne stvarne misli zašto bi – zapravo – moj

postupak bio luđački, abnormalan, patološki, ne-evropski?

– Kako, do vraga, taj moj postupak ne bi bio evropski kad stanujem u “Evropi”, i to

još u hotelu “Evropa”? Zatim, što sam – uopće – učinio? Jednom nesumnjivom banditu

izjavio sam da je bandit, i to je uglavnom sve! Zašto sam rekao to jednom razbojniku?

Zato, jer je izjavio da će me ustrijeliti kao psa? Zašto mu to nisam izjavio već prije?

Ne znam! A zašto mu to, osim mene, nije izjavio još nitko? Ni to ne znam! Ali da o

njemu to misli čitav grad, to, mislim, ne trebam dokazivati Werneru koji misli to isto!

Izjavio sam dakle nešto što se podudara s mojim mišljenjem, sto posto, a to moje

mišljenje dijeli čitav grad, samo to neće nitko da izjavi! Zašto? Iz tisuću razloga! Da

sam prešutio svoju misao, kao što sam to u najraznovrsnijim prilikama činio preko

trideset godina, sve bi bilo ostalo na svome mjestu. Ovako, primio sam otkaz, bit ću

suđen, primio sam na sebe krivnju bračne nevjere koju – nota bene – nisam izvršio,

stanujem u hotelu jer negdje najposlije moram stanovati, i sad mi vi, gospodine

prijatelju, kao nekakav slobodni mislilac, slobodni zidar, predstavnik liberalne

slobodoumne štampe, samozvano i visokoparno deklamirate o “Evropi”! Kakva

“Evropa”? Htio bih ipak, oprostite, jednom da čujem: što je zapravo ta “Evropa”? Što

bi imala da bude ta toliko razvikana “Evropa”? Gdje je ta “Evropa”? Što hoće ta

“Evropa”? l u kakvoj naročitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te “Evrope”, da ste

stekli nekakav naročiti privilegij, te se vi lično, u svoje ime, možete pozivati na

“Evropu”, kao da ste isključivo vi lično njen pravni i moralni zastupnik, a ja nisam?

Gdje sam se ja ogriješio o tu “Evropu”? Kada? Zašto?

– Doktore dragi, umirite se, molim vas! Nisam imao namjere da vas uzrujam! Umirite

se, molim vas! Vi možda imate potpuno pravo, da, svakako, ako se uzmu u obzir

okolnosti, i tako dalje, i tako dalje…

– To mi je poznato! Da, svakako, ali, i tako dalje… To vaše “da-svakako-ali-i-tako-dalje”-

stanovište, to mi je poznato! Molim vas da prije toga vašeg “da-svakako-ali-itako-

da-lje”-stanovišta utvrdimo činjenice: sjedim kod svoga stola u kavani gdje

sjedim već drugu nedjelju (dakle, pokraj svega što se taj stol nalazi u javnom lokalu,

ipak je sada, stjecajem okolnosti što stanujem u tom hotelu, više moj nego vaš), čitam

novine, a vi ste toliko ljubazni te ste me iz svoje osobne inicijative počastili svojom

prisutnošću, prekinuli me u mom čitanju, i tako smo se našli kao dva potpuno

ravnopravna kavanska gosta, s tom razlikom što ste vi kod moga stola, a ne ja kod

vašega. Vi imate jedno jedino pravo: ustati, oprostiti se i otići, to vam pravo pripada,

da, i to je jedino što vam ne odričem. Ali, koliko stoji do moga djelokruga, ja se

najenergičnije ograđujem od toga da biste vi imali bilo kakvo pravo da mi docirate ili

da me umirujete, pogotovo kad za to nemate apsolutno nikakva razloga! Nikakvo vaše

“ali i tako dalje” nije za mene argumenat! Ja nisam uzrujan, ja se uopće ne uzrujavam,

ja sam potpuno miran, ja vas molim da uvažite kako su sve pretpostavke o mom

nekom pod-rovanom živčanom stanju savršeno neosnovane, ja se nisam našao u tom

svom položaju zbog živaca nego zbog logike! A ovo što ste tu počeli da turate nos u

alkoven mog bračnog života, uvažite, molim vas, da sam prekinuo sa svojom ženom

kao rogonja kome se čitav grad rugao prije toga već punu godinu! Hoću li sada da

majku ili nazovi majku svoje djece predam sudu kao preljubnicu, kad mi je ta dama i

vlastitu djecu uvjerila da sam lud? Ali, vidite, i tako dalje! A propos: ne znam da li se

sjećate: koncem devet stotina i osamnaeste, kad ste vi uređivali “Vagu” (tjednik za

kulturna i politička pitanja), ja sam vam još u uniformi austrijskog oficira bio donio

svoj članak: “Dajte nam hiljadu ljudi”, a vi ste mi taj moj prvi publicistički pokušaj

odbili s motivacijom da je “napisan sjajno, da bi bio za vašu ‘Vagu’ prvorazredna

akvizicija, ali, i tako dalje…”.

Vidite, onaj vaš “ali i tako dalje” stoji među nama već punih osamnaest godina i u

tome se pogledu između nas nije ništa izmijenilo: meni se dogodilo da sam jedan

takav filistarski “ali i tako dalje” preskočio, i po čemu biste vi s jednog takvog svog i

sveopćeg “ali-i-tako-da-ije”-stanovišta danas imali pravo da mi prijetite luđačkom

košuljom u interesu “evropskog” nekakvog sami ne znate čega: morala, interesa,

boga, obitelji, familijarnog i ideološkog ri-četa, i tako dalje, ali…

Na licu doktora Wernera, šef-redaktora uglednog liberalnog dnevnika, slobodnog

mislioca i ozloglašenog bezbožnika, pojavio se dobroćudan smiješak što je imalo da

znači da je odložio krinku te se na tren pokazao doista pod svojim pravim licem. On

se – začudo – sjećao mog članka “Dajte nam hiljadu karaktera ili hiljadu ljudi”, i ta ga

je uspomena na tisuću devet stotina i osamnaestu vidljivo zagrijala: čovjek neobične

memorije, citirao mi je svojim riječima više od dvije trećine moga sastava, i razgovor

je iznenada zaplovio toplijom strujom. Doktoru Werneru je, izgleda, neobično prijalo

razgovarati o danima kada je samome

sebi izgledao impozantan kao kakav veličanstveni svjetionik u historijskoj tmini.

Ona njegova mala, smrdljiva, prizemna, pljesniva štamparija na dnu blatnog dvorišta,

gdje su klepetali strojevi i gdje je sve vonjalo po katranu, po miševima, po mašinskom

ulju, gdje je sve bilo vlažno do koljena: po stijenama salitrene lepeze truleži i vode, na

podu mokro mekano drvo smolavih dasaka, što se uvijalo pod stopalom, kao da se

čovjek kreće na močvarnom tlu i na svakome koraku može da se strovali u blato.

Ogromna četvorina jednostavnog prozora kao atelijersko staklo, mala usijana

gvozdena peć na kojoj ključa lončić s vodom (blijeda bronhitična gospođica iz

knjigovodstva kuha sebi čaj), slagari u pustenim papučama, plavičaste horizontale

dima što se vuku po toj pregrađenoj dvorišnoj magazinskoj sobi, to je bio početak

uspona našeg dragog doktora Wernera, i on se raznježio nad tim slikama kao nad

dragim grobom.

Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da

raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one

smrdljive male štamparije svakog petka njegova je “Vaga” širila svoja krila nad našim

blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim “Vagama” u šesnaestini, s jedne

strane: srebrni i dragi zvuk zvona što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih

nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz

dana u dan raste, dućan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija

se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o

zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o

pokretima, o strankama, o masama,o sveopćem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o

uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!

Pojavio se jednoga dana u toj dvorišnoj redakciji “Vage” mlad topnički oficir,

doputovao je preko Budimpešte direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom,

zgužvanom suknu vojničke, frontaške kabanice, zvečeći ostruga-ma i teškom

konjaničkom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima

jednoga intelektualca izgrađeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!

U tom našem blatu kroz koje protječu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve

davi u svojim vlastitim izmetinama, sve naše ideje prilagodiše se sitoj,

malograđanskoj stvarnosti: pečeni piceki, prasetina na ražnju, srnetina na lovačku s

vrhnjemm i brusnicama, šljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojička, gemišt,

šnapsl, “pe.-ve.-veltanšaung” i u tom sveopćem opijanju, žderanju, gošće-nju, u

ogovaranju i prepričavanju tuđih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u zanku

zajedničkog sklapanja poslova, jedan mladi topnički oficir traži od doktora Wernera i

od “Vage” hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne

nađe mogućnosti da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću

humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo, tek će mjesto grofova Khuena

ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat će i dalje u okviru

povampirene tatarske, madžarske županije! Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane,

sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje

hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom, da se jednoga dana ne

ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će

zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama

idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite

mišolovke: na viso-Kim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po

bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog

kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo

oslobođenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrađuje slobodan,

suvremen čovjek, a čovjeka otkriti i izgraditi, i tako da|je, da, svakako, ali, i tako

dalje…

– Da, svakako, ali, i tako dalje, to je bilo upravo ono što vama nije odgovaralo. Vi ste

se od četrnaeste do osamnaeste u svojoj zaključanoj sobi četiri pune godine osjećali u

savršeno zrakopraznom prostoru, i to s potpunim pravom. Ja ne tvrdim da je

inteligentnije bilo gubiti” svoje vrijeme na frontama, ali kad ljudi ratuju, bolje je

ratovati s njima, pa bilo to ne znam kako bezglavo, nego gubiti živce po samotnim

sobama, pogotovo kad je čovjek tribun, javni radnik, političar, pokretač, šef-re-daktor.

Sjećam’ se da ste se osamnaeste, moglo je to biti početkom proljeća (ja to znam po

tome što sam nekako početkom ožujka bio abkomandiran s ukrajinskog sektora na

Per-sonalsammelsteile Laibach), osjećali potpuno u zraku, bez podloge, bez uporišta,

bez baze: u strahu pred grubom silom vojničkom od strane centralnih sila, u stravi

pred zelenoka-deraškom anarhijom i u panici pred našim domaćim, autohtonim

vakuumom. Onaj glupi carski rat otkrio je svima nama kako smo živjeli u ciklusima

historijskih poraza, i kako sve, te katastrofe nisu, nažalost, ostale bez nega-j tivnih

rezultata. Citirali ste Hercena, sjećam se, upravo Hercena, i to što sam ja tražio prvu

hiljadu karaktera, koja bi, kao prva falanga, stvorila prvu stotinu hiljada, to vam je

izgledalo zrakoplovno, pustolovno, nestvarno, romantično. Suviše izazovno.

Riskantno. A danas? Čitava romantika ratnih iluzija iz godine 1917-18 leži iza nas u

dalekoj – moglo bi se bez pretjerivanja reći – historijskoj prošlosti, i što je od svega

toga nastalo? Imali ste dvije zakonite žene, tri zakonite žene, tri metrese, tridesetitri

neugodne afere, kupovali ste ženama ogrlice, zlatne narukvice, skupocjene sagove,

podupirali ste svojim dnevnikom jedanaest raznovrsnih vlada, imate svoju limuzinu,

svoju vilu, svoje dugove, kredite, fondove, nove kredite, uređujete najugledniji

dnevnik što ga danas financira simbol Domaćinski, i uzrujavate se zbog toga što se je

nekakav paranoik usudio da tom vašem financijeru izjavi da je bandit! Sve zapravo

polusan mozga i savjesti, jalovo opijanje i dosadan blud! l jedno vas molim. Ostavite

se, brate, te dosadne uloge propovjednika! Čast vama i svim vašim dispozici-onim

fondovima! Kupujete već čitavog života savjesti za dva-tri krajcara, ali ipak, i tako

daIje, uostalom, čemu te riječi? Dva svijeta, dva kriterija, dvije logike, dva

mentaliteta! Da me ne biste krivo shvatili: ja nikada nisam bio i ja ni pod kojim

uslovom ne mislim postati moralist. Obratno od toga, ja o čitavom svijetu moralnih

vrijednosti imam osebujnu, bizarnu sliku: za mene je pitanje morala pitanje ukusa.

Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg,

što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer

nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može

biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosječan prerez kroz život bilo

kog našeg prosječnog ili istaknutog čovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj vaš

Domaćinski zaurlao na mene da budem kuš, izgledalo mi je neukusno da usutim pred

tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! l kada je

moja vlastita supruga nakon dvadesetičet-vorogodišnjeg braka od mene zatražila da se

pokajem, kad po crti svoje najčistije savjesti nisam ništa prekršio, pak nisam imao

razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tiče me se što ljudi oko mene

misle, laju ili sanjaju. Što naši ljudi oko nas smatraju harmoničnim, ili ukusnim, ili

moralnim, ili lijepim, to je sve nakazno, odvratno i izobličeno. Treba vidjeti što naši

bližnji smatraju lirikom, kakve slike slikaju, kako stanuju, kakvu politiku vode, te se

čovjek može uvjeriti na svakome koraku da je to uglavnom sveopće pomanjkanje

ukusa. Ljudi naši zabrinuti su pitanjem svojih crijeva, hemoroida, našega folklora,

karijerom, politikom, ričet u glavi, žablja krv u srcu, pak ako jedan naš prosječni

mesar ili rodoljub misli ili vjeruje da osim tamburice nema glazbala, to me nikada nije

čudilo, ali da ću među iznenađenim moralistima oko sebe naći i jednog Wernera,

tome se nisam nadao. Kad je već koji moralist iznenađen, očekivao bi čovjek da će

svoje gledište znati obrazložiti drugim razlozima od onih što ih slušam od svojih

sugrađana dnevno: paranoja, živci, dostojanstvo, građanski ugled i tome slično,

savršeno bespredmetne, kako da kažem, predrasude.

Obratno od svakog očekivanja, na moje najveće iznenađenje, doktor Werner nije

mogao da nađe riječi kako bi se ispričao što je bio – kao što sam to uostalom

ingeniozno formulirao – toliko neukusan te je doista povjerovao glasinama da se kod

mene možda ipak radi o nekom prolaznom poremećenju živčane ravnoteže. Poslije

dugog i toplog uvoda ta se je stara ispucana lumbarda raspek-mezila: da mu je, doista,

neobično drago što je imao prilike da se razuvjeri, jer – naravna stvar — kod mene se

ne radi ni o kakvoj pubertetskoj krizi, ja sam nesumnjivo natprosječno inteligentan,

iskusan gospodin, on potpuno shvaća duboku, gotovo simboličnu logiku mojih

postupaka, on doduše ne dijeli – u svemu – moje mišljenje, ali on je ipak načelno

toliko liberalan te može shvatiti kako se tu kod mene radi o jednom – zapravo –

dugogodišnjem procesu sazrijevanja, ja sam već osamnaeste godine bio zapravo

zakoračio daleko ispred stvarnosti, ja takoreći anticipiram naš normalni tok progresa, i

tako dalje, i tako dalje, ali on ipak misli – uostalom – tako dalje…

Bit će da se je doista uvjerio da ne govori s prenapetim neurastenikom, kad mi je

iznenada stavio jedno sasvim trijezno, građansko, kućevlasničko pitanje: da je čuo

kako prodajem svoju trokatnicu, i da li to – doista – odgovara istini? Njega lično ta

stvar zanima i on će mi odmah objasniti zašto.

– Jest, prodajem trokatnicu na Biskupskom trgu za milijun i trista hiljada, slobodna od

obaveza, rentabilitet sedam i pol posto,

– Objekt mu je poznat, cijena uglavnom odgovara, poslat će sutra k meni svoga

advokata…

– Doktora Huga-Huga?

– Da: Huga-Huga!

– Molim, ne! Toga gospodina ne želim vidjeti.

– Smije li se znati zašto?

– Advokat Domaćinskoga…

– To mu nije baš ugodno, jer je s doktorom Hugom u poslovnim vezama! Ali molim!

Dakle još jedamput da ga ispričam, jer nije imao ni najneznatnije zle namjere, jer se je

po liniji najčistije simpatije, što je za mene nepro-mućno osjeća već godinama,

rukovodio zapravo samo mojim vlastitim interesima, pod krivim pretpostavkama,

svakako, te će mu biti neobično milo ako nam pođe za rukom da riješimo u

obostranom interesu svoj eventualni zajednički poslovni odnos u obliku

kupoprodajnog ugovora, i tako dalje – doviđenja! – Doviđenja, dragi gospodine

doktore!

Za vrijeme čitavog ovoga “da-svakako-ali-i–tako-dalje”-razgovora, odmah do moga

stola, tik iza mojih leđa, sjedila je gospođa Jadviga Jesenska.

Dama na koketnom rubu četrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset

kilograma, žena u posljednjoj jeseni bujne, uvele ljepote, gospođa kojoj sam bio

pravni zastupnik prije šest-sedam godina u neobično zamršenoj ostavinskoj raspravi.

Brodolomka svoje vrste, ta Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu “Evropa”, na

istome spratu, u sobi broj dvjesta četrdeset i šest, a govorilo se po gradu da tu živi kao

neka vrsta hotelske namještenice, takoreći društvene dame za otmjenije inostrance

koji ne traže samo ljubav nego i dobro odgojenu duhovitu i kulturnu konverzaciju. Ta

Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u

kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala

samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske koka-inske afere u kojoj se kasnije

pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inos-transtvom, držeći

kartašnice po boljim hotelima, a večeras joj je bilo dosadno i, nagnuvši se na svojoj

stolici leđima spram mene, tako intimno da sam osjetio toplinu njenih obraza, zapitala

me da li sam – po običaju – za partiju šaha?

Otkako sam se preselio u “Evropu” odigrao sam s tom Jadvigom Jesenskom najmanje

trideset partija a da nisam dobio gotovo ni jedne. Nije igrala u principu – prividno –

mnogo bolje od mene: najmanje pedeset posto naših igara visilo je do posljednjeg

poteza na niti, ali na kraju sam uvijek izgubio na isti način: ili je ona izvukla drugu

kraljicu ili je izgledalo kao da će je izvući. Igračica od mene svakako vještija,

sabranija i domišljatija, ona je od prvog poteza dominirala daskom, glumeći vješto,

vrlo lukavo, kao da igra s ravnopravnim partnerom.

Nisam bio za igru. Za šah izgledalo mi je da sam savršeno duhom odsutan te večeri.

Bilo je takvo jedno kišovito, dosadno veče, kad je Jadviga Jesenska osjećala apsolutnu

potrebu da se nešto dogodi. Tako smo pošli u Tref-bar i kod sedme ili osme čaše

whiskyja priznala mi je da je prisluškivala razgovoru između mene i doktora Wernera.

Savršeno diskretna, ta hotelska društvena dama punih četrnaest dana nije progovorila

ni jedne jedine riječi o čitavome mom slučaju, ali u Tref-baru kod whiskyja priznala

mi je da potpisuje sve što sam govorio njenom prvom suprugu, starom pokvarenjaku

doktoru Werneru, a naročito ono o moralu i o ukusu. Ona pozna vrlo dobro tu visokoodnjegovanu

školu gospodskih moralista. Imala je ona s njima posla po

kartašnicama i u krevetima: to su najveće svinje, ti takozvani moralisti!

Kod jedanaestog whiskyja utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni, topli,

laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog

šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim,

natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se je svršilo u njenoj sobi broj

dvjesta četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u

prvome polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesta

četrdeset i dva, s raznim suvišnim predmetima u rukama: s kišobranom, s kamašama,

s ogrtačem, s hlačnjacima, te čovjek ne zna gdje mu je šešir, gdje je sat s lancem, je li

zaboravio novčarku, što je s lijevom podvezicom, novine gdje su, cigarete su tu, a

žigice, a kravata, a gdje je ključ, nema dakako svjetlosti, zuji lift, netko dolazi sa dna

hodnika, smiješno, zato postoje hotelski hodnici na svijetu da bi hotelski gosti mogli

prolaziti hodnicima…

Ova mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u

čitav niz najsablasnijih sablazni. Da nas dvoje igramo šah u jednoj od najistaknutijih

kavana u centru grada, taj je skandal toliko uzbunio naše moraliste da je kavana, u to

vrijeme – između deset i dvanaest naveče – obično prazna, počela da vrvi gostima.

Magnifikusi,

dekani, asistenti, docenti, njihove gospođe, gospodin senator iz ulice Hyperiona

Balente-kovića i neizbježni doktor Hugo-Hugo, svi su počeli da dolaze na pikolokapuciner

između devet i dvanaest naveče u kavanu “Evropa”. Jedne noći oko ponoći,

pošto je u kavanu kao predstražu izaslala svoga unuka Egona plemenitog Sarvaša,

osvanula je čak i stara generalica Aquacurti-Sarvaš-Daljska, o kojoj se ne bi moglo

reći da je do toga momenta pokazivala naročit interes za razvoj daminog gambita

kakav se njeguje u okviru noćnog života našeg velegrada. Igrati šah obasjan

snopovima svjetlosti znatiželjnog, glupog, zlobnog krda, čitavog jednog špijunskog

sistema, nije pretjera no ugodna zabava, te smo se prema tome gospođa Jadviga

Jesenska i ja pred tom ruljom preselili u Tref-bar. Kako se tamo ne igra

šah, pili smo whisky, pak se pokazalo da su u Tref-bar počela da dolaze gospoda

privatni docenti i rektori, dekani, asistenti i njihove gospođe i kao tetanus-bacil

neprestano na svakome mjestu prisutan, doktor Hugo-Hugo, pak je jedna sušičava

ksilofonkinja zatražila od ravnateljstva bara povišicu gaže, pretpostavljajući krivo da

se pojačana posjeta tog noćnog lokala ima zahvaliti njenoj ksilofonskoj vještini.

Pobjegli smo u jednu zabitnu krčmu na kraju grada i tamo su nas nanjušili, promijenili

smo pet kavana, vratili smo se natrag u “Evropu”, uzalud, bili su nam za petama s

impozantnom ustrajnošću, dostojnom – u svakome slučaju – plemenitijeg napora.

Onda smo gospođa Jadviga Jesenska i ja odlučili da se svake nedjelje otvorenim

fijakerom odveze-mo na tihu misu u jednoj otmjenijoj gornjogradskoj crkvi, što je

izazvalo sveopće negodovanje u obliku kiše anonimnih pisama.

Jadviga Jesenska, stara, iskusna, oprobana vještakinja u primanju anonimnih pisama,

uvjeravala me je da ta pisma stižu iz kruga moje supruge, gospođe Agneze. Njoj nije

dosta što sam kavaljerski preuzeo na sebe krivnju koje nije bilo, ona osjeća duboku

moralnu potrebu da se ustrajno zgraža nad mojim nemoralnim, bolesnim, suludim

životom, što ga je vrlo mudro pravodobno ostavila, kao što se ostavljaju lađe koje

tonu. Povjerovao sam Jadvigi Jesenskoj da bi to, nažalost, doista mogla biti anonimna

pisma moje gospođe, kao što sam Jadvigi Jesenskoj uopće vjerovao sve što se tiče

žena ili ženskog tajanstva. Jadviga Jesenska je žene izvanredno dobro poznavala, i što

je za ženu zapravo rijetka pojava i neobično svojstvo: Jadviga Jesenska, u sebi

intimno, stidjela se što je žena. Možda je glavna tajna njenog uspjeha i njenog šarma i

bila uslovlje-na tim bizarnim osjećajem vlastite ništavosti. Ona se je podastirala

svojim prijateljima kao sag, ona se je davala s tihim i nenamještenim osjećajem

krivnje, a ako je to eventualno i bio samo trik, bio je izvanredno mudro odabran, mora

se priznati. Jadviga Jesenska nije spadala među žene koje se lagano zaboravljaju. Još

kao posve malena djevojčica ona je izgarala od stida u samoći svoje djevojačke

postelje, osjećajući kao vlastiti grijeh što se pod njenim prozorom vuku njeni mali

ljubavnici iz plesne škole i zebu pod plinskom svjetiljkom kao kudravi psi. Žene je

mrzila od svog najranijeg djetinjstva, osjećajući i spram svoje vlastite majke

neshvatljiv, zapravo hladan otklon, te je svoj život proživjela potpuno sama. Sve te

starije žene oko njenog djetinjstva, kod bake u provinciji, micale su se kao sablasti u

noćnoj rekli, sa svijećom u ruci, u borbi s buhama ili u intimnom odnosu s noćnim

loncem pod posteljom. Na tim staromodnim pobožnim matronama njenog najranijeg

djetinjstva sve je bilo laž: i ulošci u kosi, i mideri, i zubi, i moral, i pobožnost. Vadli

nafilovani, grudi stisnute, bokovi pojastučeni, struk umidrovan, uvjerenja lažna, u

glavi slama, a u srcu zloba. U voćnjaku, kod bake, doživjela je da je kravarica Ana

mokrila pod trešnjom, stojećke, pod svojom suknjom, i taj ustvari posve prirodni i

najsva-kodnevniji događaj toliko ju je bio potresao da je od toga momenta s pojmom

žene kao takve vezala uvijek jednu te istu sliku: lik jedne kra-varice, s modrom,

platnenom, u nabore navo-ranom suknjom, kako stoji raskrečena nad toplim

vodopadom. Ta odvratna, strašna žena bez midera i bez morala, to je žena bez steznika

i bez lažne pretvorljivosti, koja mokri kad ima potrebu, i tako zapravo izgleda

ženstvo kad ne nosi krinke. Gađenje nad neumidranim i kravarski priprostim,

neuglađenim ženstvom ostalo je Jadvigi spram svih žena bolećivo do danas.

Vrijeme njenog djevojaštva na početku stoljeća bilo je još polufeudalno,

polucehovsko. zapravo haremski zatucano, te je Jadviga, po svoj prilici, bila jedna od

prvih naših žena koja se uz sveopće zgražanje svoje okoline usudila da zapali cigaretu

na najjavnijem mjestu našega grada, u kavani. Bilo je zapravo nečeg pionirskog u tim

prvim javnim cigaretama Jadvige Jesenske u vremenu kada se je na svaki fijaker

pazilo noću tko u njemu sjedi, i kada se nije pitalo za nekoga što je on i kakvo mu je

zanimanje, nego što mu je bio otac, jer se smatralo da je otmjeno imati oca

intelektualca, recimo perovođu ili pristava kraljevske zemaljske vlade. Sin takvog

otmjenog višeg pristava

zemaljske vlade, doktora Benjamina Skalinskog, student prava, dečko u dvadeset i

prvoj godini, ustrijelio se u pubertetskom bunilu, a krivnja za tu mladenačku smrt pala

je na sedamnaestogodišnju Jadvigu Jesensku. Kod njega su našli čitav snop ljubavnih

pisama što ih je mladi Skalinski pisao Jadvigi, a po samome tonu, po motivu i po

suludoj grafičkoj opremi nekih pornografskih detalja nije moglo biti nikakve sumnje

da je između djece postojala fantastična, nezdrava, mračna, burna, upravo tjelesna

veza. Majka Benjaminova gospođa Lucija, koja se Jadvige instiktivno pribojavala

(kao svoje eventualne buduće snahe), nije s djevojčicom simpatizirala od prvog dana,

te je u moralnoj istrazi, koju je poveo pristav Skalinski, dala za Jadvigu teške,

kompromitantne izjave: da je često dolazila k njima, da je često izlazila sa

samoubojicom na duge šetnje, a je-damput – kad je ona iznenada banula u sobu svoga

sina – da je tu djevojku našla na dječa-kovim koljenima. Jadviga se branila protiv tih

prividnosti u uporno je ostajala kod svog iskaza: da ni o čemu pojma nema, da ni

jedno od tih kompromitantnih pisama nije imala nikada u ruci (što je, doista, bilo i

uvjerljivo, jer da su ta takozvana “njena” pisma doista bila njoj i predana, ne bi se –

zacijelo – bila našla u ostavštini pokojnika), da ničega, o čemu se u pismima govori,

između njih nije bilo niti je moglo biti, u jednu riječ: Jadviga je sve poricala.

Ona je podržavala kontakt sa Skalinskim u društvenoj crti svoje majke, intimne

prijateljice gospođe Skalinske. Pokojni Benjamin da joj je doduše govorio kako će je

zaručiti kad položi ispite, ali ona, lično, nije tome podavala nikakve naročite važnosti,

jer joj taj mladi i umišljeni dječak ni po čemu nije bio naročito simpatičan.

Skalinskijevi su imali staromodan salon osamdesetih godina, s neprozirnim pamučnim

bordorumenim zavjesama koje su se rastvarale pomoću drvenih kolutića na

karnišama, pa kad bi tko rastvorio zavjesu, tuckali su ti kolu-tići na karniši jedan o

drugi muklo drveno kao mali kosturići. Zbog tih neugodnih tamnih zavjesa, zbog

neugodnog mračnog hodnika, u kome je uvijek zaudaralo po začinu i po zahodu, zbog

tamnopolitiranih vrata (što su tome tmurnom stanu samo još pojačavala mračno i

neugodno značenje), a naročito zbog lošeg malinovca koji je vonjao na oprane dječje

pelene, zbog tog samog dječaka koji joj je šapu-tao nepristojne riječi, ona nije nikada

voljena ni taj stan, ni te posjete, ni gospođu Skalin-sku, niti ikoga od te nesimpatične

obitelji. Je-damput kad je donijela nekakve kolače na poklon gospođi Skalinskoj

(majka bi je tako slala često s poklonima, s toplim kolačima pod salvetom i s porukom

iz prvoga sprata u drugi), kada su ostali na minutu sami u crvenom salonu, Benjamin

je jednom prilično odlučnom kretnjom pokušao da je uštine za lijevo stegno pod

suknjom iznad podvezice, ali mu se je zaprijetila da će alarmirati ukućane, i on se

povukao. Onda je jednim upravo živinskim skokom bio kod prozora, pograbio krletku

s kanarincem i bacio je u vrt.

Slušala su gospoda moralisti tu ispovijed male djevojčice na policiji i nitko joj nije

vjerovao ni jedne riječi. Jedan sa zlatnim naočalima zapovijedio joj je da ode u

pokrajnu sobu i da se tamo svuče do gola. Pretražili su je i našli da je netaknuta i tako

su je pustili kući. Zgaže-nu, silovanu, popljuvanu. Tako je zapravo počeo njen život,

koji eto svršava po boljim hotelima za razonodu otmjenijih inostranaca. Da bude

komplikacija još paklenija, njena majka, staromodna zbunjena kokoš (udovica

geometra iz provincije, koji je od nje bio dvadeset i sedam godina stariji), pokušala je

da se baci pod kotače vlaka, ali se onesvijestila pokraj pruge, i tako su je našli noćni

prolaznici gdje leži u blatu. Nije njena majka nakon toga proživjela ni pola godine, a

poslije sprovoda, odstranjena iz svih srednjih škola, ostala je Jad-viga žigosana i

potpuno sama u jednom malom gradu s jablanovima, sa zelenim svjetiljkama na

maglenim prugama, s umornim šetnjama uz gradske plotove na periferiji, gdje laju

psi, a drvene petrolejke žmirkaju na samotne prolaznike. Od crnih stopa njenog

slomljenog hodanja sve se zamračilo oko nje i ona nije imala pojma što bi zapravo

trebala da počne? Odonda pa do danas ovaj mali grad predstavlja za nju neizrecivo

bolno hodanje uz tuđe plotove, i to se samotno, besciljno hodanje po malome gradu

ponavlja uvijek – trista i šezdeset puta između jeseni i jeseni – i to jalovo hodanje raste

u nevjerojatnu, tajanstvenu, jednosmjernu sliku o zatvorenom malom gradu, o

bezizlaznom lunjanju po tome malom gradu ili po malo većim gradovima, u sliku o

žalosti jednog ženskog života koji je protekao a da se zapravo ništa nije dogodilo što

bi zaista za-vrijedilo da se proživi.

– A što se je dogodilo zapravo? Skandali, sami skandali i sramote. Zla probava,

glavobolje, grčevi u maternici, bolesni bubrezi, živci, novčane neprilike i neprilike

uopće, ljubavi i pobačaji (čitav niz ljubavi i čitav niz pobačaja), bridž po zadimljenim

kartašnicama. Bridž s bogatim babama koje zvekeću briljantnim narukvicama i mjere

se uzajamno po vrijednosti biserne ogrlice, mlitave, namazane, mlohave, odvratne

stare žene koje mirišu po slatkom vonju mokraće, upotrebljavajući protiv svog

tjelesnog isparivanja jake mirise, pojma nemaju o kartama, a čitave noći razgovaraju o

posluzi. O aspiku. O prostrtim stolovima, o dobrim hotelima po inostranstvu. Te

slaboumne, nakićene, namazane, pantljikama napirlitane mješine u skupocjenim

krznima promatraju stvari oko sebe kroz malo čađavo, prljavo stakalce odvratnog,

bolesnog, gadnog, “entre–nous”-stanovišta: “Entre-nous – molim vas, tko je ipsilonki

kupio njenu lisicu? A ovoj broš? A onoj narukvicu? A vilu? A kola?”

– l sada: što je poštenije? Zaraditi narukvicu, vilu, kola, konje, poslugu, lađe,

ljetnikovce, nakit, vrijednosne papire i postati otmjenom građankom ili ne zaraditi

ništa?

– Ona nije zaradila nikakve vile, zato je smatraju lakom robom, a da sjedi u svojoj

vlastitoj vili, bila bi otmjena gospođa! Ne, nema nitko stvarnog, jakog, istinskog,

junačkog uvjerenja u životu. Nema karaktera. Sve je prljav npvinski papir sa

senzacijama dana, i to se smeće prodaje po trafikama, to se čita na zahodima, to se

onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kuća! Što znači ovo odvratno spavanje s

bubuljičavom gospodom boljim trgovačkim putnicima, koji se razlikuju od subalterne

bagre samo po tome što neobično pomno njeguju svoje hemoroide ili svoj

katar crijeva? Jadvigin život pretvara se polagano u pospano zijevanje, u nevjerovanje

ljudskim riječima, u fraze i u neizrecivo dosadno brbljanje o tome kako je sve

jedamput negdje bilo, a danas je razbijena stara gitara u staretinarnici.

– Ide ona blatnom ulicom i konstatira kako se u njenim opažanjima, u njenim mislima,

u njenim zanosima i snovima polagano i žalosno (kao jesenja kiša tako jednolično)

javlja blaga i sumračna tuga starenja. Sve jasnije i sve upadljivije postaje da su ljudi

oko nje gluhi i kostobolni, pa teško dišu, a još se teže i napornije sagibaju za palim

predmetima. Sve se je izlizalo na ljudima: jauču o dugovima, ogovaraju se, grade

peterokatnice, trguju velikim objektima, kupuju lađe, rudnike, vinograde, svi se kod

bridža zabrinuto i pretvorljivo tužakaju na svoju ogromnu zaposlenost, svi pričaju o

tome kako rade, a zapravo ne rade ništa: igraju bridž i čitave noći stenju za sekundom

ljubavi koju – uostalom – slabo plaćaju.

– Bez ikakvih naročitih misli kreće se Jad-viga Jesenska ulicama, gleda slijepe,

zazidane prozore zelenkaste jednokatnice, a sjene se omorika miču po kišom opranoj

stijeni te osamljene kuće i tako joj se čini da je ta kuća tako savršeno tajnovita da je

izvan svake sumnje da se je u njoj sudbonosno i sigurno morala odigrati nekakva

mračna stvar. Postala je nepovjerljiva i praznovjerna, a smetaju je razne sitnice: što se

netko tiho prošuljao pokraj nje, a nosi gumipete, ili što se peka gušava žena

zameketala kao jare, a guša joj se pomakla iznad prljavog ovratnika kao živa stvar.

Pronio je sinoć ulicom neki dječak ispod njenog balkona crno presvučeni bubanj, a to

ju je tako uznemirilo da su je oblile suze. Poluspuštena zavjesa na jednom prozoru na

sjevernoj strani ulice rađa u njoj neugodnu i sumnjičavu misao da u toj sobi stanuje

osoba koja zacijelo opasno i intrigantski laže i koja za nju lično ili za nekoga u vezi s

njom znači opasnost. Cijelo poslijepodne mislila je jučer o licu te nepoznate osobe,

sanjala je o opaticama, o hodniku jedne bolnice gdje su se kretale ribe u bolničkim

košuljama, i o tome kako je netko izvadio svoje zlatno zubalo sa dva prsta, a traka je

svjetlosti pala na tu zubatu metalnu potkovicu i odbila se od tog neugodnog predmeta

neobično jasno u nedoglednoj okomici visoko u oblake, l jutros već čitavo vrijeme

baca karte, neprekidno joj pada tref-dečko, što znači slabu vijest u kuću ili događaj po

svoj prilici neugodan, a ono nepoznato lice iza poluspuštene zavjese, ona tajnovita

osoba, koja opasno laže, krezuba je, kozičava i ima kragn od kaučuka, a kravatu

pepeljaste boje s bijelim točkicama kao rep numidske biserke, kakve je gojila njena

pokojna baka.

– Jesmo li konačno izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na

momente tako izgleda da bi se još eventualno ipak moglo isplivati: iz ove četrdeset i

osme blatne godine, iz ovog očajnog prisluškivanja kako kraj nje hrču strani i prljavi

glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tišine, pod nekakav krov koji nije ni hotel ni

bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.

Nisam nikada vjerovao u karte, ali se pokazalo da je onaj Jadvigin tref-dečko značio

doista slabu vijest u kuću. Spavali smo nekoliko noći kasnije u mojoj sobi, broj

dvjesta četrdeset i dva, kad se čulo na vratima kucanje. Prilično indiskretno, upravo

bezobrazno.

– Tko je?

– Policija!

– Kakva policija?

– U ime zakona, policija. Otvorite!

Jadviga, gola, kao od majke rođena, prelije-na da ustane, pokrila se poplunom preko

glave i promrmljala nešto o neukusnim svinjama. Ustao sam, kao što me je Svevišnji

stvorio i adamski bezazleno otključao vrata.

– Molim, izvolite! Što želite?

– Što radite, jeste li poludjeli, zapitao me je nečiji glas iz polumračnog,

slaborasvijetlje-nog hodnika.

– Spavam kao hotelski gost u svojoj postelji. Griješim bludno, ako nemate ništa protiv

toga. A vi, tko ste vi, ako smijem pitati?

– Mi smo od ćudoredne policije!

– A, tako? Drago mi je! Izvolite ući! Zapovijedate li možda kakav zapisnik da

potpišemo? Ili da skočimo kroz prozor? Da se upišemo u Vojsku Spasa.

Lice krezubo, kozičavo, s okovratnikom od kaučuka, nasmiješilo se u polutmini,

skinulo svoju zgnječenu melonu i nestalo u dnu hodnika bez riječi. Onaj drugi koji mi

je izjavio da je od ćudoredne policije zastao je još jedan tren, pogledao me u oči, kao

da će mi staviti neko važno, gotovo sudbonosno pitanje, a zatim se okrenuo s očitom

namjerom da pođe, onda se ponovno vratio do praga, zavirio znatiželjno u sobu i

blesavo zapeo kao da ne zna što bi trebalo da se učini u ovome momentu.

Jadviga Jesenska sjela je u svojoj postelji, zbacila sa sebe poplun i isplazila tom tipu

jezik: be-e-e!

– A to je ova s kojom spavate?

– Da! To je ova s kojom spavam! l što sada?

Kako polagano mislim, sad mi je tek palo na pamet da bi sve to mogla biti podvala: –

A vi, tko ste vi? Gdje vam je legitimacija?

– Legitimacije nosi moj kolega!

– Tako, vaš kolega? A gdje je taj vaš kolega? Kamo je nestao? Bilo bi logično da je

ostao ovdje, ako želi kontrolirati kako se spava po hotelima!

– Otišao je po stražu da vas uhapsi!

– Tako! Onda čekajte da se obučem! Ako je do hapšenja, da budem uhapšen s

podvezicama i s papilIonom!

Dok smo se obukli, nigdje više nije bilo nikoga. Nestali su. Alarmirao sam poslugu:

nitko nije imao pojma ni o kakvoj ćudorednoj policiji. Radilo se o mistifikaciji. Kako

se poslije u toku brakorazvodne parnice s gospođom Agnezom pokazalo, bio je to

najvulgarniji trik njenog advokata, gospodina Huga-Huga: s jedne strane uvjereni o

mojoj neubrojivosti, a s druge opet – pod pretpostavkom da ću priznanje o svojoj

vlastitoj krivnji eventualno povući – gospođa Agneza i gospodin bariton, njen budući

gospodin suprug, i gospodin doktor Hugo-Hugo utvrdili su tako po svojim

potplaćenim svjedocima da sam s gospođom Jesenskom učinio nesumnjiv preljub.

Svaki, pa i najgluplji pokušaj da poricanjem odgodim odluku o brakorazvodnoj

parnici bio je time skinut s dnevnog reda.

Indigniran što se je to moglo dogoditi u takvom hotelu kao što je “Evropa”, drugoga

dana preselio sam se s gospođom Jadvigom Jesenskom u svoju kuću u vinogradu.

Iluzija gospođe Jadvige da se odmori pod nekakvim krovom koji nije ni hotelski, ni

bordelski, obistinila se isto tako kao i njen strah pred kozičavim neznancem s

kragnom od kaučuka i leptir–mašnom pepeljaste boje s bijelim točkicama. Jadviga je

bila žena u nekom smislu vidovita i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac,

razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, slušati jesenji vjetar

kako plače oko kuće, plamen kako liže u peći, a Jadviga priča o ljubavi i o tome kako

je ljubav najveća laž među lažima. Jedan jedini put ljubila je u životu, a i to je bilo

glupo.

Bila je Wernerova prva žena kad je on izdavao “Tribunu”, davno još prije rata dok je

Wer-neru išlo sasvim slabo, kad su stanovali u bijednom stanicu od dvije sobe bez

posluge i ona je sama kuhala i krpala i pušila najjeftinije cigarete. Stajala je u kuhinji,

pekla palačinke, kad je netko pozvonio na ulaznim vratima. Pozvonio je

dvadesetogodišnji mladić. Jadviga je, provirivši kroz stakleni dogled, znala već

unaprijed da je to opet jedan književni početnik koji nosi rukopise za njenog supruga

Wer-nera, urednika “Tribune” provincijalnu veličinu u našem provincijalnom

književnom paviljonu, i, otvarajući vrata nepoznatim mladićima, ona je bila hladna,

kao što već jesu hladne žene slavnih urednika književnih listova, koje peku palačinke

i otvaraju vrata književnim početnicima.

Dolaze na njena vrata nepoznati mladići, donose svoje prve rukopise, ulaze kroz ta

prljava vrata u književnost, u slavu, nervozni su, glas im treperi, a sve je zapravo

neobično opasna igra koja svršava često na maglenoj pruzi, kao stara poderana krpa i

jedini je znak da je pod krvavim kotačima parostroja završio opet jedan naš – kako ga

onda u nekrolozi-ma zovu – “nadobudni talenat”. Dolaze i zvone nepriznati

“nadobudni talenti”, a onda piskaraju dalje, moljakaju, ponizuju se kao gfadni psi, a

zatim godinu-dvije kasnije, sami već “priznate lokalne veličine”, pljuju po njenom

suprugu Werneru, uredniku “Tribune”, napadaju ga kao kretena, a kroz njena su vrata

ušli u slavu i njen suprug Werner pomogao im je kod tog prvog, slabog starta. Još ni

jedan od njih nije joj kasnije iz učtivosti skinuo šešir i svi je ogovaraju po krčmama da

je nimfoman-ka. Pozna ona ta piskarala vrlo dobro i sve kulise našeg kulturnog i

književnog pogona, gdje se sve slabo plaća, a od dugova i od mjenica ne može se

odahnuti, i već godinama nema nitko ni uspjeha ni slave, sve zapravo hum-bug,

prevara i najordinarnija laž! Sve rastrova-no, sve se grize i truje kao koš otrovnica!

– Nema gospodina kod kuće, odgovorila je uljudno na mladićev pozdrav, bacivši

diskretan pogled na dječakove cipele, najpouzdanije mjerilo za sudbinu čovjeka koji

je donio svoje rukopise gospodinu uredniku da ih štampa, da lansira novoga pjesnika,

novoga genija, novoga desperatera, koji će svršiti kao što svršavaju svi: kod

korektorskog stola, u ludnici ili na asfaltu kao prosjak.

Cipele toga čovjeka bile su doista poderane, a pete izlizane: stajao je pred njom na

potplatima kao patak, a kroz krpice lijeve cipele provirivala je modroisprugana

čarapa, uprljana crvenkastosmeđom bojom razmočene, stare, gnjile kože. Bila je

kišovita jesen, konac listopada, a ta mokra kreatura pred njom stoji u svom

pohabanom odijelu, prokisla do kože, bez kišobrana, bez paletota, zgužvana kao

utopljenik.

“Što može biti taj dečko, pučki učitelj ili ne-svršeni đak”, to je bila prva pomisao

gospođe Jadvige kad se pojavila tajanstvena ličnost na njenim vratima, ličnost koja je

u njenom životu odigrala ulogu najvećeg razočaranja. Iz polut-mine hodnika čuo se

šum kotlića koji šumi mehanički jer je pokvaren, a javlja se obično u najnezgodnijim

trenucima, a iz kuhinje mirisalo je na rastopljenu mast: čulo se kako cvrče palačinke

na tavi. Dečko na vratima bio je još dijete, bujne plave kose, a pogled mu je bio pun

vedrine: cvijet jetrenke, obasjan suncem.

U krpama, izlizanih peta, u poderanim cipelama, kroz koje su provirivale grube

čarape, dečko je bio lijep, proziran, iz njega je izbijala čudna, tajanstvena svjetlost,

kakva izbija ispod starinskog laka na temperaturama iz Qu-attrocenta: pred gospođom

Jadvigom stajao je Gabrijel u crvenoj tunici, opšivenoj zlatnim resama i donio joj

radosnu vijest: srce je držao na dlanu, kosa mu je bila kovrčava, plava, a pogled

apsolutna, ljetna, sunčana vedrina. To je bilo samo tren. U kolonadi, popločenoj crnobijelim

mramornim pločama, s dalekim izgledom na zeleni morski zaton u

renesansnom sumraku, kad zvono navještenja bruji po dolinama i nad vinogradima, u

toj kolonadi šumio je pokvareni kotlić zahoda i taj se fantastičan događaj rasplinuo

kao tamjan. Ostala je stvarnost palačinaka na rastopljenoj masti iz kuhinje, umorno

žensko tijelo u par-hetnom šlafroku na propuhu, na otvorenim vratima polumračnog

hodnika.

Mladić se iznenadio što gospodina Wernera nema kod kuće. Danas je dvadeset i drugi

listopada, a gospodin Werner mu je rekao da dvadeset i drugog listopada dođe po

odgovor. Radi se naime o njegovim pjesmama, pak mu je rečeno da dvadeset i drugog

dođe po odgovor.

– Nemam pojma, gospodine! Izvolite se vratiti poslije objeda! Moga supruga sada

nema kod kuće! Klanjam se!

Vrata su se zatvorila, i kad se gospođa Jad-viga opet našla nad svojim palačinkama,

saža-lio joj se taj divni mladić od srca. Prokisao je, polubos je, gladan zacijelo, zašto

ga nije pustila u sobu da se tamo ogrije? Zašto ga ne bi ponudila palačinkama?

Ručkom? Zašto mu Werner ne bi štampao pjesme? U višem zanosu inspiracije

požurila se gospođa Jadviga da stigne još mladića na stubama, a kad je ponovno

otvorila vrata, on je još uvijek stajao tamo, sagnute glave, blijed i divan kao anđeo.

Čulo se kako kiša lijeva po dvorišnim krovovima, kako plaču žljebovi, sve je bilo

natopljeno vlažnom listopadskom jugovinom, a mladić je, kad su se vrata bila

zatvorila pred njim, osjetio kako mu klecaju koljena, kako su mu noge teške i

gnjecave, kao nakvašeni hljebovi. U bespomoćnosti i strahu pred tim sudbonosnim

dvadeset i drugim listopada koji treba da donese odluku da li se on – doista – rodio za

pjesnika, mladić je ostao na istome mjestu, a kad su se vrata ponovno otvorila i ova

mu je mila gospođa u tamnoljubičastom šlafroku ponudila da uđe, on je mislio da

sanja. Ušao je u sobu slobodnoga mislioca i bakljonoše i barjaktara Wernera, u sobu

krcatu knjigama, kipovima, slikama, u toplu, zagrijanu sobu s ogromnim erkerom i

tropskim biljkama, a ona ga je draga dama zamolila da sjedne i da se odmori, jer

gospodin Werner treba da stigne svake minute.

Sjeo je i počeo da priča gospođi kako je više od jedne ure čekao dolje na kiši pred bazarskim

izlogom na uglu. Odmah uz dvokatnicu u kojoj su stanovali Wernerovi bio je

bazar dječjih igračaka, a mladić je u tremi čekao svoj dvadeset i drugi listopada,

promatrajući gumene lopte, lakirane parostrojeve i jednog bijelog kovrčavog pudla

koji ima gubicu naru-menjenu kao klaun. Miris gumije i obojadisa-nog lima što je

strujao kroz otvorena bazarska vrata, onaj dragi miris igračaka dao je dječaku zamah i

duboka potištenost, što je izgarala u njemu kao mokra svijeća, rasplamtjela se u sjajnu

toplinu ljeta, u ogromnu senzaciju ljetnih radosti. U veselje dječjih obruča što se

kotrljaju po zelenim livadama, u mirišljive lopte, u crvene zrakoplove, u kocke od

kojih se slažu staromodne engleske luke, sa sivim maglenim nebom i jedrenjacima što

se usidreni valjaju na valobranu, sa crnim oblakom dima jedne lađe koja plovi punom

parom u Singapo-re, na Borneo, na Havaje… Cimeta ima po tim dućanima malog

lučkog engleskog grada od dječjih kocaka, cimeta na bale, mirišljivih mirodija,

ananasa, mjesečine plave kao tinta, a lađa plovi u Singapore, i tako, stojeći na kiši

pred hazarskim izlogom, on je napisao pjesmu.

– Ako mu gospođa dopušta, on će je pročitati…

Tako je Zvonimir Pavlas pročitao Jadvigi Jesenskoj svoju pjesmu, tako je dvadeset i

drugoga listopada, dvije-tri godine prije rata, Wer-ner otkrio Zvonimira Pavlasa kao

novu nadu naše lirike, tako je počela jedna romansa koja tek što nije svršila s njenim

odlaskom s tim Pavlasom.

– Ne razumijem! Kakav je to Pavlas?

– Zvonimir Tihomir Pavlas, urednik “Gaze-te”!

– Pojma nisam imao da je Tihomir Pavlas, urednik “Gazete”, pisao pjesme! To je ona

ista “Gazeta” koja je o našem “damengambitu

u jednom od najotmjenijih hotela” objavila feljton?

– Da! Upravo ta “Gazeta!”

– To je onaj Tihomir Pavlas koji je prvi štampao vijest o “skandalu u vinogradu

jednog veleindustrijalca”?

– Da! To je taj gospodin Pavlas, jedina moja iskrena i stopostotna ljubav (bez ijedne

neiskrene primisli). Werner i ja prigrlili smo ga, moglo bi se reći, doista, kao sina,

Werner se zaljubio u njega, lansirao ga je svima uprkos, ja sam ga obukla, okupala,

pokrpala, ishranila, preselio se k nama, Werner ga je namijestio u “Tribuni” kao

tehničkog urednika, počeo je da polaže ispite, sredio se, Werner mu je štampao prvu

knjigu pjesama, ja sam ga nosila na rukama, a četrnaeste, kad su Wernera uhapsili,

utvrdili smo da je do prve premetačine došlo na Pavlasovu denuncijaciju. Bio je

plaćeni konfident u uredništvu “Tribune”! A kad su mene uhapsili prije nekoliko

godina zbog onog kokaina i kad sam popila nekakav cijankalij, Pavlasova “Gazeta”

pila mi je krv za vrijeme čitave istrage. Od mene je stvarao senzaciju čitave jedne

sedmice! Ljudi su ordinarne svinje!

Nismo u vinogradu stanovali ni nekoliko dana kad nas je još u prvom svitanju,

probudio

bjesomučan lavež Lorda. Netko je udarao o staklena vrata verande.

– Tko je?

– Policija!

– Što želite?

– Otvorite! Došao sam zbog prijavnica!

Zaludu sam objašnjavao tome gospodinu da stanujem u vlastitoj kući, pak je prema

tome logično što se nisam specijalno prijavio, jer sam s pravom pretpostavio da je ta

formalnost suvišna (to više što sam prijavljen kao kućevlasnik), ali kako se on

zapravo više zanimao za moju podstanarku nego za mene, ispunio sam mu upitni arak

s prijavnicama i tako sam se relativno brzo rješio te rane jutarnje posjete. Za nekoliko

dana bio sam pozvan na nadležnu oblast i globljen sa tri osjetljive globe, svakom od

pet stotina, i to zato što, prvo: nisam prijavio sebe, drugo: svoju podstanarku, a treće:

što sam neistinitim navodima uznastojao da zavedem vlasti u bludnju.

Na inkriminiranoj prijavnici napisao sam za sebe da mi je zanimanje doktor prava bez

zanimanja, bludnik, klevetnik, priležnik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima

utvrđeni preljubnik, zasad neporočan, a pod opaskom: problematična ličnost,

moralnobolesna pojava.

Za gospođu Jadvigu: trostruka udovica, raspuštenica, bez određenog zanimanja, priležnica,

živi od prodaje svoga vlastitog tijela. Pod Jadviginom opaskom: bila pod

sumnjom kao krijumčarka kokaina, pokušala samoubojstvo, kažnjavana izgonom

zbog nemorala, prva supruga šef-redaktora doktora Wernera.

U toj kući bluda i ludila, razvrata, moralnog truleža i grijeha proživio sam s gospođom

Jadvigom Jesenskom sve do procesa. Onda je ona otputovala u Beč, a ja u zatvor.