ENG
MILOSRĐE I BIJEDNIK, istinita priča
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
Izdvajamo
- Početkom 1943. banuo je pred njihovim kućama balistički prvak, kvisling Hasan Isufi sa desetinom vojnika. Njegov konj bijelac poigravao je na ledini. Kapetan Hasan poznavao je porodicu mog tasta. Vičući tražio je braću V. da ih kao članove varoške gerile odvede u Skadar i tamo zatoči. “Koga da odvedeš, brate Hasane?” “Komunističke kurire”, uzviknuo je odsječno kvisling Isufi i dao znak rukom vojnicima da prodru u dvorište. U tom trenu stari Muratbegović pozvao je svoja tri sina. Mladići izletješe pred oca. On ih kaza: neka izvedu tražene momke V. iz komšijske kuće. Sinovi poslušaše, a starac se okrenu Hasanu: “Ova djeca su moje komšije, a komšija je svetinja, brate Hasane. I moji sinovi će ih sada uvesti u kuću Muratbegovića. Kad ubiješ moje sinove, orobićeš i braću V.. Nego se ti vrati za Skadar, pa da mi ostanemo časni zemljaci, odavno se znamo, brate Hasane”. Okrenuo se i zajedno sa djecom uđe u svoj dom, za sobom zatvorivši kapiju. Hasan Isufi je još kratko obigravao zekanom na cesti, a onda naredio desetini da se okrene. Galopom je krenuo džadom ka Zoganjama.”
Povezani članci
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Godina 1995. 1996. 1997… Opasne godine na rijeci Bojani, graničnom pojasu između Jugoslavije i Albanije, pune nepredvidljivih događaja i konfuznih vijesti. Šverceri malom i velikom robom: cigaretama, naftom, drogom, oružjem. Trgovina ljudima i, na sivo – građevinskim materijalom, bijelom tehnikom i rezervnim dijelovima za mašine i automobile. Špijuni i ubice, prestravljena sirotinja na putu ka svom zamišljenom eldoradu i prevejani trgovci jasnih ciljeva, ucrtanih ruta i osiguranog novca. Vojske i policije obiju zemalja, obje korumpirane da na poroznim tačkama granice propuštaju dogovorenu klijentelu. Sav taj rascvetani haos nije sprječavao ribare na rijeci Bojani da se liše, ko zna od kog doba usvojenog, zajedničkog druženja na terasama ribarskih koliba. Bogati i siroti, obrazovani i nepismeni, trezvenjaci i alkoholičari, vjernici i ateisti, dječaci i starci, muslimani i hrišćani, Albanci i Crnogorci – ali svi jedno: ribari sa Bojane. Okupljali bi se na terasi najuspješnijeg ribara te sezone, i proslavljali ulov. Vatre iz mangala, drhtavi plamen sa garbituša, ognjišta na pijesku, osvjetljavali su u mrklini nasmijana lica. Stare priče i najnovija događanja, planovi i želje, neumjerena nada i diskretni planovi. Pekla se riba i ispijalo vino. U vlažnoj noći na rijeci tekao je razgovor, prigušeni smijeh i u po glasa stara pjesma: “Mala moja, mila moja, ja sam mornar sa Bojane, ti kad dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru…”
Na jednoj od tih večeri (svjedok je piscu rekao da je to bilo oktobra 1997.), negdje pred ponoć, već podnapite ribare, trgao je vriskavi glas njihovog druga. M. V., zavijajući poput vuka, glave i ruku dignutih zvjezdanom nebu, ponavljao je rečenicu, guslarski osmerac: “Od Bojane pa do Trsta, krstiće se su tri prsta!” Sve jačim glasom, imitirajući slogovljem guslarski dvostih. Nesvikli na ovakve ekscese, svi ribari su zanijemili. Na rijeci se njegovala i poštovala sloga i rijetko se dešavalo da se naruši drugarstvo i ribarska solidarnost. Život jednih pored drugih nije trpio ekstremne postupke, niti zlobne izjave. Oni su bili ribari, radnici na vodi i drugovi sa lađa. Kad se M.V. umorio, ponavljajući jedno te isto, uzeo je polupraznu bocu, prekrstio se i bocu zavitlao u noć.
Kad se okrenuo družini, odsjaj vatre pokazao je ribarima izobličene usne bijednika sa kojih je tekla slina. Prvi se snašao ribar Hamid. Ustao je i prišao pijanom drugu, zagrlio ga i poveo do svoje klupice. Sjeo ga kraj sebe. Rekao je društvu: “Ispričaću vam istinitu priču o tome kako je moj rahmetli tast, u doba strahovlade Hasan Isufija, spasao od sigurne pogibije našeg druga i njegovog brata. Našem M. je tada bilo četrnaest godina.” Prigrlio je pijanca na svoje grudi, poljubio ga u glavu i počeo da priča. Govorio je na albanskom jeziku, koga su svi ribari znali. I crnogorski i albanski bili su njihovi jezici.
“Muratbegovići i V. živjeli su u Meraji, kuća do kuće, obor do obora. Ni ružne riječi, niti griješnog postupka. Djeca su rasla, tuga se tješila, radost dijelila. Početkom 1943. banuo je pred njihovim kućama balistički prvak, kvisling Hasan Isufi sa desetinom vojnika. Njegov konj bijelac poigravao je na ledini. Kapetan Hasan poznavao je porodicu mog tasta. Vičući tražio je braću V. da ih kao članove varoške gerile odvede u Skadar i tamo zatoči. “Koga da odvedeš, brate Hasane?” “Komunističke kurire”, uzviknuo je odsječno kvisling Isufi i dao znak rukom vojnicima da prodru u dvorište. U tom trenu stari Muratbegović pozvao je svoja tri sina. Mladići izletješe pred oca. On ih kaza: neka izvedu tražene momke V. iz komšijske kuće. Sinovi poslušaše, a starac se okrenu Hasanu: “Ova djeca su moje komšije, a komšija je svetinja, brate Hasane. I moji sinovi će ih sada uvesti u kuću Muratbegovića. Kad ubiješ moje sinove, orobićeš i braću V.. Nego se ti vrati za Skadar, pa da mi ostanemo časni zemljaci, odavno se znamo, brate Hasane”. Okrenuo se i zajedno sa djecom uđe u svoj dom, za sobom zatvorivši kapiju. Hasan Isufi je još kratko obigravao zekanom na cesti, a onda naredio desetini da se okrene. Galopom je krenuo džadom ka Zoganjama.”
* * *
Usred ponoćne tišine pucketalo je na pješčanom ognjištu vlažno granje salangoča. Hamid se okrenuo pijanom drugu: “Ti, M. znaš za ovu priču, meni si je često ponavljao. Ja je sada prvi put pred društvom kazujem, Ne griješi dušu, ne kvari nam zajednicu… Hajde da zajedno iznova zapjevamo”. I poče istiha: “Mala moja, mila moja, ja sam ribar sa Bojane. Ti kad dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru”. Hor ribara za njim tercom prihvati melodiju. I M. je pognute glave, ljuljajući se, sricao pjesmu svojih drugova.
Pisac ovih redova sjeća se starca Muratbegovića – sa drugovima je i on toga dana kretao u regrute. A Hamidov tast imao je običaj da redovito, iako u dubokoj starosti, kad su mladiće na stanici pratili u Titovu narodnu armiju, sa bocom rakije u ruci obilazi roditelje regruta, sa njima nazdravljao i uzvikivao: “Hairlli, hairlli për trimat. Mashalla, mashalla!” Svi prisutni dobro su razumjeli što je milosrdni musliman htio da svima poruči svojom zdravicom.
Autor/ica 👤Jovan Nikolaidis
